Spasio zastavu

1491
Kovčić N. Milosav
Kovčić N. Milosav

U personalnom dosijeu Milosava Kovčića stoji zapisano: “U 4. četi 1. batljona, III prekobrojnog puka Drinske divizije prvog poziva za hrabro držanje u borbi na položaju Gukoši 1914. godine odlikovan Zlatnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima”.

Gde su Gukoši? Šta se tamo zbilo? Opisujući događaje iz kolubarske operacije, vojvoda Živojin Mišić piše:

“U zoru 7. decembra 1914. godine Drinska divizija prvog poziva izbila je na desnu obalu Ljiga, koju je neprijatelj naglo napuštao i u gomilama bežao prema Mionici. Oko Gukoškog mosta i svuda na drumu oko Gukoša ka selu Toplici, trupe Drinske divizije nailazile su na tragove rasula”.

Mišić dalje nastavlja.”Stoje izvrnuti automobili, polomljeni fijakeri i kola, poubijani konji, napuštene čitave kolone topova, kara i raznih komora, razbacane puške, municija i alat. Samo na ovom pravcu u toku dana zarobljeno je 2.500 vojnika i zaplenjene velike količine ratnog materijala”.

Tu, kod Ljiga, su Gukoši. Tu je zlatiborski junak Milosav Kovčić, pokazao izuzetnu hrabrost, nesebično žrtvovanje i urođenu visprenost, tu je zadivio i drugove i starešine dok je sa vodom zarobljavao neprijateljske vojnike, tu je iskovao orden koji se retko dodeljivao.

Na Solunskom frontu, na položajima Rijetke bukve, Milosav se prihvatio neobičnog i izuzetno rizičnog zadatka. Evo šta se dešavalo. Bugari uporno pokušavaju da povrate izgubljene položaje, koje su desetak dana ranije morali napustiti. Kao omađijani kidišu u talasima. Naši prihvataju izazov i borba se rasplamsava najvećim besom. Sa svih strana dopiru dovikivanja, dozivanja, izdavanja naredbi i jauci ranjenih. Na puškama bugarskih vojnika zasijaše bajoneti, i sada se mora golim grudima i srcem protiv čelika. Srpski redovi su pokolebani, na levom krilu ratnici napuštaju položaje. Mnogi posrću, pridižu se i ponovo padaju. Pade i zastavnik. Sva pažnja posvećena je neprijatelju, ratnici ne vide zastavu koja ostade na bojištu, među desetak mrtvih i ranjenih.

Primeti je Milosav Kovčić i odjediom zastade. Na momenat se zapita, zar ovo sveto platno sme ostati na bojištu, zar ovu svetinju pred kojom smo se zaklinjali kralju i otadžbini smemo prepustiti Bugarima da je skrnave? Šta ćemo sutra reći komandantu, kako ćemo pogledati u oči Krsti Smiljaniću? On bi sigurno sa prezirom rekao: zar me vi, moji Užičani obrukaste! Milosav Kovčić, taj siromašni zlatiborski seljak, još kao dete je naučen da otadžbinu mora braniti, ako zatreba za nju i život dati. A i ova zastava je deo njegove otadžbine. Kao da je sam sebi govorio, Milosave ne dozvoli da na tebe i tvoje drugove padne bruka i sramota.

Braćo, štitite me, ostade zastava – doviknu i krenu u susret Bugarima. Dok juri ka cilju znad glave lete rojevi čelika prema neprijatelju. Kad zgrabi zastavu i krenu nazad u ruci oseti jak bol. Rana ga ne brine, preboleo je dosad dve daleko teže, preboleće i ovu treću. Vrati se među drugove sa zastavom, a ona sva isprskana krvlju ranjenih i poginulih. Sutradan će ona biti ponovo visoko uzdugnuta iznad njihovih glava. Te večeri, dok su mu mnogi prilazili i čestitali, čuo se komentar.

– Slušajte braćo, Milosav nam je spasao obraz i čast. Ma, velim ja vama lako ćemo mi povratiti one položaje. Eto nas opet gore za tri dana, ali da izgubismo zastavu kud bi nam bruka i sramota.

Kad su austrougarske snage u prvoj fazi Kolubarske bitke bile u naletu i potisnule jedinice III prekobrojnog puka, Milosav je pao pogođen mitraljeskim rafalom u levu ruku i vrat. Drugovi nisu uspeli da ga iznesu sa bojišta. Umesto bolničara, ranjenik je iznad glave primetio dvojicu austrijskih vojnika. Gledajući kako mu iz vrata u mlazu teče krv jedan od njih izvadi revolver sa namerom da ga ubije, smatrajućn da rane neće preboleti, ali ga drugi vojnik uhvati za ruku i Milosavu spasi život. Prenet je u bolnicu, a pronašle su ga i oslobodile jedinice Drinske divizije, dok su kontraofanzivom gonile neprijatelja prema Drini. Odlikovan je:

Zlatnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima
Spomenicom za rat sa Turskom 1912.
Spomenicom za rat sa Bugarskom 1913.
Albanskom spomenicom
Ruskim ordenom Svetog Đorđa IV stepena

Milosav Kovčić je rođen 16. avgusta 1881. godine u Rožanstvu. Odrastao je u domu svojih siromašnih roditelja, oca Neška i majke Spasenije. Šest meseci kadra odslužio je 1904. godine u 4. četi, 2. bataljona, IV pešadijskog puka. U rat je otišao kao redov 4. čete, 1. bataljona III prekobrojnog puka, a demobilisan je u činu rezervnog pešadijskog podnarednika.

Oženio se Darinkom Ristanović sa kojom je imao sinove Luku i Mirka i kćer Kosaru. U njegovom personalnom listu stoji podatak da od imovine ima 50 ari okućnice, 50 ari šume, 1 hektar ziratne zemlje, 1 hektar livade i pašnjaka i da plaća 14 dinara poreza.

Kao nosilac Zlatnog vojničkog ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima “prima lično na kasi komande Užičkog vojnog okruga u ratama od po 100 dinara, po rešenju komandanta Šumadijske divizijske oblasti Đ. br. 656 od 9. februara 1932. godine”.

Umro je i sahranjen u Rožanstvu 1951. godine.