U samom centru Varoši

3818
Užice, pogled sa Bioktoša 1936.
Užice, pogled sa Bioktoša 1936.

Na ovoj stranici pripovedaću najviše o Užicu sa fotografija između dva rata. Ovu prvu razglenici koju objavljujem, izradio je legendarni užički fotograf Ilija Lazić. Fotografisao je sa vrha Bioktoša. Putevi i železnica su stigli do nekadašnjeg “Srpskog Sibira”, godina je 1936. Varoš pored Đetinje, ispod “Đavolje stene”, ubrzano se razvija povezana železnicom sa “Jevropom”. Dobar put sa tucanikom je povezao sa “mirisnim Zlatiborom”. Na fotografiji dominira železnički most sa tada najdužim lukom na Balkanu.
Užice je tih dvadesetih godina 20. veka imalo sve što je imala bilo koja evropska varoš, čak i taksi stanicu s 4-5 taksija kod Malog parka. Povezano je sa svetom i železnicom kao i putnom mrežom. Levo poslovni trg Žitni pijac, gde je zgrada Opštine, gde se svakodnevno susreće grad i selo… Slično je i preko drvenog mosta u Međaju na platou ispred Tabane, Dragove i Zrnove vodenice u “Jazovima”. Desno urbani i arhitektoski značajan okružni centar s impoznatnom “evopejskom” zgradom okruga s Parčićem i Gimnazijom, do koje vodi takodje inpozantni u evropskom duhu gradjen Aleksandrov most. Tu je urbani građanski centar, u čijem parčiću svake nedelje svira vojna muzika kao npr. u Beču. Na fotografije se ne vide osnovna i Učiteljska škola. Znači Užice je centar pismenosti i obrazovanja ovog dela kraljevine. Varoš krasi stari “Kasapčićev most” koji evropsko Užice povezuje sa prohujalim vremenima. Preko njega je prešlo sve i dobro i loše što se slilo u varoš pored reke Đetinje. Most vodi preko sređene široke ulice gde su “nadžidžane” kuće užičkih “as gazdi” zanatlija i trgovaca. Ulica se preko “Megdana” uliva u put koji vodi u Valjevo, kojim se najbrže može proći kroz Užice. Ta ulica vodi i do Artilerijske kasarne u kojoj je tada moćna srpska viteška vojska sigurna zaštita staroga Užica. Ukratko, to je bilo ovo Užice koje je prikazao užički hroničar s fotoaparatom – Ilija Lazić. Tamo gde je danas hotel Zlatibor, “Palata tkačke radionice”, tada najvišlja zgrada u Užicu, naslućuje da će Užice krenuti s gradnjom u visinu…

Užice dvadesetih godina 20tog veka
Užice dvadesetih godina 20tog veka

U samom centru Užica Mali park sa Esnafskom česmom (i danas je tu). Levo zgrada Okruga (danas Gradska kuća), Hotel Palas a do njega kuća užičkog trgovca Uroša Pešića. Ova razglednica je snimljena tokom jednog nedeljnog prepodneva kada u paviljonu zv. “Hladnjak vilenjak” svira vojna muzika, dok Užičani prkazuju svoju gospodsku garderobu, lepe kćeri i sinove. To su već tridesete godine 20 veka. Ispred Česme opančarskog esnafa samo “momci” iz zanatskih radnji, koji nedeljom vrše veliko spremanje. Na razglednici je neki putnik kroz Užice napisao “Ovde sam spavao”, misleći na sobu u hotelu “Palas”. Lepo gospodsko patrijahalno Užice.

U samom centru Užica Mali park sa Esnafskom česmom
U samom centru Užica Mali park sa Esnafskom česmom

Mali park radnim danom, pre podne. Sve je pusto sem grupe gradskih derana beskućnika na klupi levo. Sa desne strane se vidi jedan taksi na taksi stanici. Užičani rade, tek negde oko podne će početi da se pojavljuju činovnici i gazde koji ručaju u užičkim kafanama ili izlaze na poslovne razgovore.

 

 

Mali park radnim danom, pre podne
Mali park radnim danom, pre podne

Još jedna Lazićeva fotografija istog prepodneva tokom radnog dana. Na njoj se vidi dobro paviljon u kome je nedeljom svirala vojna muzika i prelepa fasada zgrade “Okruga”. Kod klupe gde su se okupili dečaci, vidi se oglasni pano zakačen na ukrašen jarbol za zastavu koja je podizana nedeljom. Na tablu su kačena razna obaveštenja, sve je bilo slično organizovano kao u nekadašnjim rimskim forumima. Ali, kada i otkuda ova lepa zgrada u samom centru Užica?

Krajem 1922. godine počele su pripreme da se sagradi grupa građevina za potrebe državnih nadleštava u planovima i projektima. Bila je to jedna velika zgrada namenjena za smeštaj sudova i načelstava, kraj nje sudska apsana, sredska apsana, žandarmeriska kasarna, konjušnica i mali park ispred glavne zgrade…

Paviljon u parku i zgrada Okruga
Paviljon u parku i zgrada Okruga

Izgradnja ovog velikog kompleksa odobrio je ministar građevine Kraljevine SHS u septembru 1923. godine. Sve radove je na licitaciji dobila “Stambena družba DD” iz Ljubljane. Radovi su počeli 1. maja 1924. godine. Slovenci su na gradilište Užice doveli nekoliko inžinjera i sručnih radnika, a najveći deo radne snage je okupljen iz Užica i okoline, među kojima je bilo i Rusa emigranata.

Prema sačuvanim spisima, radove su tokom 1925/26. godine “ometale nezgodne klimatske prilike” pa je iz tog razloga slovenačka firma u martu 1926. tražila produženje roka za radove. Ugovor je bio na 400 dana ali je tokom gradnje nekoliko puta produžavan.

Objekti su najzad završeni krajem 1926. a koaludacija izvršena 17. marta 1927. godine. To znači da je prvobitni rok od 400 dana produžen je i gradnja je trajala 1.060 dana.

Mali park, zgrada Okruga i Hotel Palas
Mali park, zgrada Okruga i Hotel Palas

Glavna zgrada, građena za državna nadleštva 1958. godine dobila je je još jedan sprat i danas su tu smešteni Skupština opštine Užice i Regionalna privredna komora. Sudska apsana i danas postoji, a žandarmeriska kasarna nalazila se u ondašnjoj ulici Kraljice Drage, kasnije ulica Nade Matić, otprilike na onom mestu gde je danas ulaz u MUP.

Mali Park ispred Nadleštva i zgrade Gimnazije uređivan je od 1923. Radovi su prekinuti, nastavljeni su 1925, pa opet prekinuti i tek 1927. godine završeni. Tada je užički bravar Srećko Kondić pogodio sa Stambenom družbom da izgradi gvozdenu ogradu oko parka.

Mali park tridesetih godina 20tog veka
Mali park tridesetih godina 20tog veka

Gledano sa prozora Gimnazije gradski gospodski centar Užica odiše čistoćom i urednošću. Sve čisto i uredno, bez obzira sto je Užice bio mali grad, postojalo je gradjansko društvo i svi sistemi vrednosti koje je ono nosilo. Ako bi tridesetih godina 20 veka, pogledali u “Parčić” sa severnog ulaza, videli bi da u centru dominira na mesto Esnafske česme paviljon namenjen za svirku Vojne muzike. Dole preko glavne ulice do Hotela “Zlatibor” desno je kuća zajedničko vlasništvo Pera Konstadinovića – Ćenda i trgovca Milana Jelića. U kući tridesetih godina 20. veka nalazi se “Bata” prodavnica, koja govori da je započelo vreme industriske proizvodnje obuće.

Esnafska česma u Malom parku
Esnafska česma u Malom parku

Ako bi se tražilo mesto za koje bi se moglo reći da je tačka centar starog Užica to bi mogla biti tačka na sredini “Maloga parka”, na kome je dvadesetih godina 20 veka bila česma koju pokloni svome gradu 1896. Opančarki Esnaf. Česma je na početku tridesetih godina pomerana uz glavnu ulicu uz sam trotar, a na samom centru “parčića” postavljen je Paviljon. Tako su Užičani dobili novo mesto za nedeljno okupljanje gospode, a česma je dobila novo funkcionalnije mesto, svima na korist, gde se nalazi i dan danas. Putovala je ova užička česma – 1961. godine bila deo fontane ispred Gradske kavane na Trgu partizana, a kad je prošla euforija oko Trga, vraćena je nazad.

Snimak Užica iz vojnog aviona avgusta meseca 1936.
Snimak Užica iz vojnog aviona avgusta meseca 1936.

Da pogledamo centar gospodskog dela Užica, koje sam dosad prikazivao na razglednicama Ilije Lazića iz aviona. Snimak Užica je napravljen iz vojnog aviona avgusta meseca 1936. godine u 8 sati ujutru. Napravio sam sa te panoramske fotografije isečak samog centra varoši. Desno zgrada Okruga (današnja Gradska kuća), u vrhu s leva Hotel Palas vlasništvo Bogosava Bodića, zatim kuće najčuvenijeg trgovca Uroša Pešića i njegova kafana “Dva Bagrema”. Sledeća je kuća prote Gavrila Popovića. Uroš Pešić je bio poznat po svojim ćerkama lepoticama, koje su nekad tu na Staroj pijaci (prostor pre Maloga parka) sedele na raskošno urađenom balkonu svoje, u bečkom stilu sagrađene kuće. O Urošu Pešiću su se u “Užicu koga više nema”, pripovedale razne anegdote, kao npr. da su Jevreji zbog njegove trgovačke mudrosti shvatili da za njih nema leba u Užicu. Tako, jedan jevrejski trgovac, Urošev komšija ali i konkurencija, pozajmio od Pešića određeni broj kokošijih jaja, a ovaj dajući ih, bajagi, rado reče momku da ih najpre stavi na vagu. Izgleda da je jevrejskom trgovcu namah postalo jasno kakva mu je trgovina u erskom kraju.

Dalje Gimnazija, do nje desno prodavnica Singer šivaćih mašina, zatim prvo otvoreni frizerski salon Užicu sa vencem crvenih ruža puzavica oko oko ulaznih vrata užičkog frizera, boema Pribislava Ljubojevića. Poznatog po svojim serenadama ispod prozora užičkih devojaka, koje su se često neslavno završavale po Priba. U njegovoj radnji u ovo vreme radio je frizer Dragutin Ilijić, ne dirajući ništa iza Priba, ni tu ružu puzavicu oko ulaznih vrata. Do njega gvožđara Živana Đerića, a preko puta takođe njegova luksuzna zgrada sa kupolom, desno do nje hotel “Imperijal” koji je bio pre kafana sa prenoćištem, a do njega par manjih kafana i trgovčkih radnji, gde su se vlasnici često menjali. Na samom uglu kiosk u kome je Marja Mara Kovačević, moja baba, prodavala fina peciva. To je bila ispostava poslastičarnice – pekarske radnje “Zdravljak”, koju je držao moj deda Vitomir Kovačević. Preko ulice na uglu nekad Janjića kafana, tada već hotel “Zlatibor”. To bi bio gospodski centar užica tokom tridesetih godina 20. veka. Naravno, česma opančarskog esnava uz ogradu Maloga parka.

Snimak Užica iz aviona dvadesetih godina
Snimak Užica iz aviona dvadesetih godina

Da bi nam sve bilo jasnije da se vratimo jednu deceniju unazad. Fotografija je takođe snimljena iz aviona i prikazuje centar Užica sa severne strane, godine dvadesete. Mali park na sredini. česma Opančarkog esnafa, Hotel Palas još nije sagradjen, ostalo je slično kao i na snimku iz 30. godina. Vidi se i nekadašnja opštinska zgrada, u kojoj je bila i apsana u 19. veku (danas Gradska galerija), Imanje Dravića obućara gde je danas GKC. To dvorište se graničilo sa dvorištem Uroša Pešića. Vidi se i deo Slanuše, levo i Saborna crkva sa lepim parkovskim površinama, koje je uredio prvi srpski ekolog, užičanin Rista Tešić. Od Okruga i M. Parka vodi lepa široka ulica do Aleksandrovog mosta, Sokolana još nije sagradjena. Da se u nastavku pripovedanju spustimo na zemlju i dopunimo ga sa još nekoliko fotografija Ilije Lazića, ovoga puta iz dvadesetih godina 20. veka.

Polovina dvadesetih godina 20 veka
Polovina dvadesetih godina 20 veka

Polovina dvadesetih godina 20 veka, svakodnevica, rano prolećno prepodne na banderi gradski električar popravlja. Ispred hotela “Zlatibor” u hladu uz kafu, uživa užički gospodski svet. Tu su i okružni službenici, pauza za kafu. Na uglu pored ispisanog “hotel Zlatibor”, pano bioskopa sa plakatom i reklamnim fotografijama. Priča o hotelu “Zlatibor” tu ne započinje… Književniku Dobrosavu Ružiću, profesoru Gimnazije podkraj 19. veka, kad je kročio u Užice, ote se divljenje jednoj kafani: “Vi koji ste bili u Užicu, znaćete gde je Janjićeva kafana. Ona je baš na uglu jednom, gde je takozvana stara pijaca. To je jedna od prvih kafana u Užicu. Tu je izjutra, u podne i uveče zastupljena sva intelegencija, koja redovno dolazi da pije kafu…”

Hotel
Hotel “Zlatibor”

Kasnije je ta Janjićeva Kafana iznad prizemlja dobila i sprat, a nazvana je Hotel “Zlatibor” pre toga. U mnoštvu lepih ugostiteljskih kuća posebno mesto uz ovaj hotel tridesetih godina 20. veka imali su Hotel “Trifunović” ili “Pariz”, pa Hotel “Palas”, ponutog Bogosava Bodića, podignut 1932., kao i ugledne kafane “Balkan”, zatim “Car Dušan” braće Šmakića, “Bosna”, “Dva Bagrema” koju je od Pešića u drugoj polovini tridesetih godina 20. veka zakupio Janko Tomanović zvani “Pusta”. Bio je tu u blizini i Hotel “Imperijal” sa lepim “bubnjaricama”, užičanke su sa razlogom sumljale da u njemu postoji nešto slično javnoj kući. O tome, kada stigne naša priča do “Imperijala”…

Stari Užičani su poštovali svoje kafane i umeli da uživaju u njima. U Hotelu “Zlatibor” i kafani “Dva Bagrema” priređivali su često Balove, ali i zabave sa naročitim povodima. Užička boemija uhlebila se u Hotelu “Zlatibor” i imala ga kao kakvo sebi posebno otačastvo. Hotelska sala je bila prostrana i prelepa, stajala je uvek otvorenih dvokrilnih ulaznih vrata prema glavnoj ulici, prema Opštini, prema “Palasu” i Malom parku, prema tom gradskom forumu. Tako tokom celog leta. Deo trotoara opervažen biranim žardinjerama i diskretno optočen zelenom mrežom drvene ograde ispred ulaza hotela, činio je njegovu baštu udobnom za dnevno sedenje i okupljanje prijatelja i gostiju. Kapela (muzičari) je bila u levom uglu sale kako se ide ka glavnom ulazu. I tu, u tom uglu bila su jedna velika dvokrilna vrata leti otvorena, tako da je u muziciranju uživala i publika ispred hotela kao i oni u njegovoj sali.

Pogled na Mali park, Gimnazija, Pantovića trgovina, kuča Pešića i njegova kafana
Pogled na Mali park, Gimnazija, Pantovića trgovina, kuća Pešića i njegova kafana “Dva bagrema”

S početka 20tih godina 20 veka, u samom centru užičkog foruma česma “Opančarskog esnafa” na mestu istom gde je stajala i pre, dok je tu bila “Stara pijaca”. U krugu oko Malog parka s desna kuća trgovca Uroša Pešića, sa već pomenutim balkonom od kovanog gvožđa na kome su sedele kćeri mu lepotice. Dole trgovina, a u sledećoj Uroševoj kući kafana “Dva bagrema”. Do nje povelika kuća pok. prote Gavrila Popovića, u kojoj je Pantovića trgovina. Tu je sada bašte Palasa i Užička banka. Desno Gimnazija sa tek dograđenim spratom.

Česma Opančarskog esnafa u samom centru Parčića
Česma Opančarskog esnafa u samom centru Parčića

Užice planinska varoš nije imalo fontane, ali je zato imala česme. Česmu kod Parčića (koju smo stavili na logo sajta “Užičanstveno) izgradio je posle porudžbine Opančarskog esnafa 1886. čuveni kamenorezac “Čikiriz” sa Carine (potomci mu i dan danas tu žive). Sa medveđom glavom (možda lavljom) iz koje teče voda i opankom na njoj, kao i samim svojim izgledom, ova česma i stari Kasapčića most su bili zaštitni znakovi i tadašnjeg sada već industriskog Užica. Dole preko ulice u kući do Hotela Zlatibor u kojoj na mestu gde će biti poznata prodavnica obuće “Bata”, bila trgovina Nešovića i advokatska kancelarija Aca Drndarevića. Naravno da se radoznali pitaju kakvo je bilo ovo mesto pre nego je uređen i izgrađen centar gospodskog Užica. Odgovor na ovo pitanje je na sledećoj fotografiji.

Stočni pijac u Užicu, pre nego je izmešten
Stočni pijac u Užicu, pre nego je izmešten

Razglednica pokazuje kako je izgledao centar Užica u prvoj i drugoj deceniji 20 veka. Stara pijaca ili “Stočni pijac”, u sredini česma. Levo Janjića kafana ili Hotel “Zlatibor”, desno dominira kuća “na boj” (sprat) na mestu Okruga ili današnje Supštine opštine ili ti Gradske uprave. Tu se nalazila prva užička štamparija Ljubomira Romanovića, predhodno Lazara Trišića.

Užički istoričar dr. Stevan Ignjić je pisao: “Među predratnim predsednicima opštine u Užicu najduže je sedeo u stolici gradonačelnika Ljubomir Romanović, štampar i knjižar. U oči iskušenja prve ekonomske krize, na izborima 1921., dobio je poverenje građana, a posle tri godine ponovo ga potvrdio i ostao na čelu do leta 1926. godine. Po mnogo čemu je bio izuzetni predsednik opštine, koji se isticao saznanjem, radnim sposobnostima, trudoljubivim poduhvatima, ubedljivim i razložnim razgovorom. Zračio je unutrašnjom snagom i toplinom, plenio sagovornike lepom narodnom frazom. Njegove besede rado su se čule u opštinskoj sudnici i na političkim zborovima, kao da je živeo “u harmoniji sa samim sobom” i sa ljudima oko njega.”

Ljubomir Romanović shvatao je privredne i kulturne tokove varoši i razumeo želje građana, nosio je u sebi sveže planove i korisne ideje. Tako, na primer, u govoru odbornicima 1. marta 1924. godine, on iznosi ambiciozne projekte opštine i nagoveštava zadatke lokalne vlasti: kaldrmisanje varoši, nivelisanje novih ulica, regulacija Đetinje, osnivanje dobrovoljne požarne čete, modernizcija i proširenje opštinskog kupatila, uređenje Velikog parka, osnivanje gradskog muzeja, otvaranje knjižnice i čitaonice, proširenje i uređenje opštinske ambulate…

Sahrana srpskom vojniku Radoju Popoviću 20. jula 1917.
Sahrana srpskom vojniku Radoju Popoviću 20. jula 1917.

Treba pojasniti. Mali parčić je napravljen zbog insistiranja užičke Gimnazije da se Stara – Stočna pijaca izmesti preko reke u Međaj, zbog smrada balege i buke što je smetalo nastavi. Zgrada Opštine ili danas “Gradska kuća” nije bila za tu namenu, kada je sagrađena bila je to zgrada Okruga, administrativni centar užičkog kraja. Opština je bila u 19. veku u zgradi gde je danas Gradska galerija, zatim je preseljena na “Novi pijac” ili “Žitni pijac” u prizemnu zgradu koja se nalazila otprilike tu gde je danas Kula na “Gradskom Trgu”, a gde je bila kada je pravljna i zgrada Okruga. Ova fotografija, gde se vidi Stočna pijaca, je snimljena 20. jula 1917. godine kada je Užice bilo pod okupacijom Austrougara. Sahrana je ipak srpskom vojniku Radoju Popoviću. On je bio zarobljen ranjen, umro je u užičkoj Bolnici. Komandant krajskomande pukovnik Babić ga je ispratio sa svojim oficirima u paradnim uniformama. Za vreme okupacije austrougarski vojnici su porušili one kuće što su se videla na predhodnoj fotografiji br. 15, napravili teniski teren (koji se vidi na fotografiji) i okolo uredili parkovsku površinu… Znači to je bilo na tom mestu kada je posle Prvog sv. rata građena zgrada Okruga. Desno je zelena površina gde je napravljena zgrada Okruga, u produžetku Stočni pijac i sasvim levo crkva i ćošak Gimnazije.

Mali park dvadesetih godina, sa prodavnicom
Mali park dvadesetih godina, sa prodavnicom “Singer”

I tako, vraćamo se ponovo u dvadesete godine 20. veka. Kada je oko “Opančarske česme” podignut Mali park, koga Užičani od milja zovu “Parčić”. Užice je dobilo i novo mesto za igru dece. Zelena površina je revnosno održavana, a uz njih i mlade sadnice zimzelena koje deca nisu dirala. Sasvim do gimnazije je najkorisnija prodavnica što se tiče užičkih devojaka “Singer”, koja je organizovala kurseve krojenja i šivenja.
Da vidimo tu ekipu iz dućana Dragomira Dragog Veselinovića Singera, zaslužne da u Užicu bude mnoštvo dobrih šnajderki i vezilja.

Ekipa iz
Ekipa iz “Singera”

Najzaslužnijih što je većina užičana bila “evropejski” obučena i što su Singerove šivaće mašine uvek besprekorno radile. Vladimir Veselinović pojašnjava fotografiju: “Na fotografiji je radnja mog pradede Dragomira Veselinovića Singera. Čovek ispred izloga sa šeširom je njegov rođeni brat Dobrivoje Veselinović, prva žena sa leve strane sa belom kragnom je Maca Žeravčić, sestra bivšeg direktora Ekonomske škole Vladana Žeravčića, koja je bila zaposlena kod njih, pored nje je Ruža Dravić koja je takođe bila tu zaposlena. Imena ostalih radnika ne znam. Dečak koji sedi pored automobila je iz doma za siromašnu decu.”

Mali park i zanatske radnje oko njega
Mali park i zanatske radnje oko njega

Ruža Dravić je iz poznate užičke porodice obućara Dravića, čija je kuća i okućnica bila tu gde je danas Gradski kulturni centar ili nekadažnji dom JNA. Fotografija je iz 1934. godine.
Dalje ispod prodavnice, servisa i škole šivenja Singera, u nizu lokala ispod Gimnazije je mesara Mila Mrševića, već pomenuta frizerska radnja Dragutina Dragog Iliića. Na samom Uglu trgovina Živana Đerića. Na uglu Maloga parka kiosk za prodaju duvana, cigareta i šibica, koji je držao jedan od invalida iz Prvoga Svetskog rata. Ispod ograde Parčića su trgovačke radnje na mestu gde je danas plato ulaza u robnu kuću.

Deo Glavne ulice koji se zvao
Deo Glavne ulice koji se zvao “Miloša Velikog”

Deo glavne ulice s kraja dvadesetih godina 20. veka. Fotograf Ilija Lazić je raširio svoj veliki tronogi fotoaparat na sred ulice ispod “Maloga parka”. Na kraju ulice se vidi Jojića kuća u kojoj je i kafana. Kasnije su izgrađene zgrade Narodne banke, gde je danas Muzej. Ako bi stali danas ispred Robne kuće i pogledali prema Muzeju, dvedesetih godina bi videli ovaj prostor gradskog kvarta “Lipa”, slično kao na ovoj razglednici – samo jedna od vidljivih kuća danas postoji. Da analiziramo fotografiju: levo trgovina, pre gvožđarka radnja Živana Đerića, desno Hotel “Orjent”, iza sa kupolom nova poslovno stambena zgrada, takođe Đerića… Kada se prilazilo od Hotela Zlatibor do Hotela “Orjent”, prvo se nailazilo na kiosk Mare Kovačević, gde je prodavala lepa peciva, zatim na kafanu “Balkan”, zatim na dve pekarske radnje Vlajka Šuljagića i Branka Kovačevića i dve kasapnice Milorada Šestića i Milutina Majstorovića. Zahvaljujući ovom okruženju “Orjent” je dobro radio.

Kasapin Majstorović je voleo da svrati do hotela “Imperijal”, da stavi na svaku nogu u krilo po jednu “dobošaricu” dok mu violinista Nikolić svira na uvce… Žena mu Dara pošalje sina Aleksandra da ga zovne da ide kući, Milutin se ne ljuti već pošalje jednu od devojaka da mu kupi sladoled u kiosku u blizini kod Mare Kovačević, koja je dok joj daje sladoled pomalo namrgođeno pogleda, ali ništa ne govori… Njegov sin Aleksandar se kasnije oženio Leposavom, jednom od najpoznatijih užičkih medicinskih sestara iz Dečjeg dispanzera, koju su svi zvali “tetka Lela”. Aleksandar i Lela su dobili dvoje dece Milutina i Lidiju. To je ona poznata novinarka koja živi u Beogradu, Lidija Obradović, a ovaj današnji Milutin Majstorović se ne bavi mesom, već se bavi komputerima i trgovinom, zajedno sa svojom ženom Milkom držao nekada onaj poznati butik na trgu “Petra stil”, u kome su i najdeblji mogli da se obuku i CD klub No2 na Trgu. Danas se ne bave privatnim poslom, ne isplati se… Milka i Milutin imaju sina Aleksandra Majstorovića.

Jedna od glavnih odlika patrijahalnog, ali i urbanog Užica, bio je decenijama njegov korzo. Glavni korzo staroga Užica na kome su šetali užičani svih generacija vodio je glavnom ulicom zvala se Miloša Velikog. Potom je podeljena, i u delu od Malog parka do Muzeja (tada već banke u drugoj polovini treidesetih godina 20 veka) ostala je istog naziva, a do Malog parka Aleksandra Karađorđevića. Tako su pristelice obe srpske monarhije bili zadovoljni, kompromis za pohvalu tadašnjih političkih strana.

Stariji su šetali sredinom ulice, a mladima je pripadao trotoar, sa obe strane, nije bilo nekog strogog podvajanja među polovima, razlike su se poštovale, običaja i navika su se svi držali, svih 7000 stanovnika. Od blizu 3500 žena i devojaka, samo je Zora Topalović, žena užičkog profesora Jovana, šetala u pantalonama i većina užičana je tvrdila: “Baš je ona Zora orginalna”. Pesnik Zora Topalović je bila jedna od prvih žena junakinja urbanizacije Užica.