Avgust 1970.

2740

Ovih dana upravnik užičke bolnice, popularni dr Šumenković, otišao je na novu dužnost u Beograd. Umesto njega za upravnika bolnice savet je izabrao dr. Živadina Đorđevića. Postavljeni su za zamenike dvojica užičkih sudija za prekršaje, Borivoje Đurić, diplomirani pravnik iz SUP –a i Dragoslav Gujaničić, otpravnik Odeljena za narodnu odbranu.

Najveća srednja škola u gradu na Đetinji “Radoje Marić”, popularno zvana ŠUP (Škola učenika u privredi), bila je podstanar Gimnazije, Tehničke i Više pedagoške škole. Rešeno je da se pravi nova škola.
Na sastanku uprave “Slobode” za predsednika je izabran Vojo Bojović, a za potpresednike Miloš Samardžić i Slobodan Ćirović. Nakon toga je počela žustra diskusija oko prodaje igrača, naročito oko Dogandžića, koga je angažovala Crvena Zvezda. Vojo Bojović: “Ovo je nepošten i nesportski potez Crvene zvezde. Šalju svoje emisare i stvaraju ljubavne ispovesti…”

Kada se pođe sa plaže prema Trgu Međajem, trebalo je preći preko drvenog mosta kod stare zelene pijace. Duže vremena ovaj drveni, veoma prometni most, prestavljao je potencijalnu opasnost za vozače i pešake. Izdignute, a negde i povađene, daske su mogle da dovedu do loma noge nekog od prolaznika ili propadanje točka automobila. To se i događalo, zato je odlučeno da se most popravi, što je izvedeno ovih avgustovskih dana veoma brzo.

Od preduzeća “Prvi partizan” do vrha Dovarja trotor je proširen za dva metra, što je u letnjoj turističkoj sezoni pomoglo da se lakše odvija saobraćaj kroz Užice prema Jadranskom moru. Petlja kod današnjeg varogasnog doma nije bila još napravljena…

Nekadašanja terasa ferijalnog doma "Naša mladost" je bilo jedno od najomiljeniji mesta užičke omladine, gde su održavane igranke, čajanke,gitarijade i sl.
Nekadašanja terasa ferijalnog doma “Naša mladost” je bilo jedno od najomiljeniji mesta užičke omladine, gde su održavane igranke, čajanke,gitarijade i sl.

Zamenik upravnika ferijalnog doma “Naša mladost” (nekad Hotel “Turist”) je tada izjavio:
– “Naša mladost” je propala. Ništa od nje nema. To je samo mesto za pijančenje, lumperajke, svadbe. A mi na ulicu, pa se tamo zabavljamo. Čuju se jadikovke sa svih strana. I kletve naopake. “Naša mladost” tavori po sudovima. Mnogima nije jasno, a ni poznato, ko je njen vlasnik. Da li je to Ferijalni savez Srbije, Skupština opštine ili neko drugi? Velika je to zagonetka. Nerešiva a i tragična.”

U nedelju, sredinom avgusta, u hotelu “Palas”, došlo je do pucnjave. Nikola Radojević, nadzornik puteva iz Kremana, pucao je iz pištolja na Miloša Vujatovića, šofera u “Raketi”, i ranio ga, nakon čega je odvezen u užičku bolnicu, gde je operisan. Radojević je bio pritvoren, pa takođe odvezen na operaciju u Beograd, jer mu je predhodno Vujetić slomio vilicu. Kako je ovaj, do tada nezapamćen događaj u tada elitnom užičkom hotelu tekao? Te nedelje, oko pola jedanest uveče, Miloš je, sa trojicom takođe šofera prijatelja, došao u “Palas” gde su sedeli i pili. Nešto kasnije je u restoran ušao i Nikola sa svojim društvom i seo nedaleko od šofera. Njih dvojica su se ranije posvađali zbog izvođenja radova na putu, koji su smetali saobraćaju, pa i autobusu koji je vozio Vujatović. Dok su sedeli u “Palasu”, opet je izbila svađa. Vujatović mu je, zbog smetnji na putu, počeo dobacivati pogrdne reči. Radojeviću je to dosadilo pa je rešio, da napusti hotel. Onda je došlo do psovki, obostrano. Vuletić je skočio, pritrčao Radojeviću i udario ga pesnicom u čelo, zatim u vilicu i slomio mu je. Tada je ovaj izvukao pištolj, izmakao se, i pucao. Metak je promašio Vujatovića i udario u stub, prethodno prošavši samo na deset santimetara pored konduktera Komadine koji je sedeo, i između nogu ostale trojice vozača. Čim je odjeknuo prvi pucanj, Vujetić je zgrabio sa stola pivsku flašu da bi udario Nikolu. Ovaj je ispalio metak, koji je pogodio Vuletića u desni bok, prošao kroz stomak, okrznuo jetru, prošao ispod kičme i zaustavio se na levoj strani ispod grudnog koša. U toku lečenja u Beogradu, vozač Miloš Vujatović je preminuo. Šest meseci kasnije Nikola Radojević je osuđen na 3,5 godine strogog zatvora. Da dobije relativno malu kaznu presudno je bilo mišljenje veštaka Božidara Dželebdžijića, načelnika Neuropsihijatrijskog odeljenja užičke bolnice, koji je izjavio da je kod optuženog Nikole, zbog žestokog bola od prelomljene vilice, bila znatno umanjena uračunljivost.

Po prvi put su se u robnoj kući “Progres” pojavili televizori u boji, koje je proizvodila Elektronska industrija iz Niša. Ljubiša Mlađenović, poslovođa u robnoj kući, iznenadio se kakvom su brzinom televizori prosto razgrabljeni i to većinom za keš, iako su mogli da ih kupe na kredit od trideset meseci.
Dana 25. avgusta 1970, u holu pozorišta otvorena je prva izložba “savremenog” nameštaja. Bilo je tu dnevnih i spavaćih soba, trpezarija, raznih garnitura, kancelarijskog nameštaja. Itison iz Ivanjice je bio izložio tepihe, a bilo je i bele tehnike. Izložba je bila prodajna, a ona roba koja nije mogla da se smesti zbog nedostatka prostora, mogla je da se naruči kataloški. Ovu prvu izložbu nameštaja je organizovao “Novi dom”, u kome su izrazili želju da naprave stalnu postavku, što su kasnije i učinili u prostoru na trgu, koji je bio predviđen za galeriju.

Za poslednjih sedam godina je na Zlatiboru izgrađeno preko 500 vikendica. Inače, te 1970. godine je Užice bio jedan od deset najskupljih gradova u Titovoj Jugoslaviji. Građevinska sezona je bila u punom jeku i bila je življa nego ikad u istoriji Užica. Tempo je bio takav da se osećao nedostatak građevinskog materijala i radnika. Gradili su se stanovi u društvenom sektoru, mnogo kuća u privatnoj svojini, gradili su se poslovni objekti, industriska postrojenja, hoteli, trgovinske kuće. G. P Zlatibor je imao previše posla, završavali su blok “Zlatibor”. Počela je izgradnja stanova u ulici heroja Dejovića, Riste Tešića, Dušana Višića, Vite Pantovića. Gradila se Valjaonica aluminijuma. Započeti su zemljani radovi za hotel na Trgu partizana, kao i za stambeni blok na Lipi.

Sedamdesetih je izgrađeno najviše zgrada koje danas (2018) čine poznatu panoramu Užica
Sedamdesetih je izgrađeno najviše zgrada koje danas (2018) čine poznatu panoramu Užica

Zbog gradnje u centru grada u glavnoj ulici, porušeno je više desetina zanatskih radnji. Izgradnjom novog bloka “Lipa”, ponovo je trebalo da se ruši veliki broj zanatskih radnji, a samim tim i staro Užice. Na spisku je bila i rodna kuća pisca Milutina Uskokovića. Valjaoničin plan rušenja staroga Užica ulazio je u završnu fazu.
Veći broj zanatlija je tražio da im se obezbedi poslovni prostor u novom bloku ili bližem centru grada. Privatni sektor je uništavan, društvena preduzeća su postajala sve jača i jača. “Raketa” je vršila pripreme za osnivanje auto – kuće, koja je trebala da bude u krugu u Krčagovu, a rešeno je i da u svim opštinskim centrima u Užičkom kraju ima prodajne centre. Todor Damljanović, direktor “Rakete”, rekao je da će zbog toga Raketa izmestiti teretna vozila iz Krčagova u Sevojno, gde će biti servis za mala vozila.
Nekoliko dana kasnije na poslovnom ručku u Gradskoj kavani sedeli su direktori Vlajko Brković, Todor Damljanović…
– Noćas sam sanjao da je Valjaonica isplatila sva dugovanja “Raketi”, obrati se Todor Vlajku Brkoviću.
– A veruješ li ti u te snove? upita ga Vlajko.
– Da, verujem.
– Onda mi daj potvrdu da smo izmirili dugovanja, reče Brković.

Ove 1970. u Guči je pobedio je Bakija Bakić, trubač iz Vranja
Ove 1970. u Guči je pobedio je Bakija Bakić, trubač iz Vranja

Završen je deseti sabor trubača u Guči. Bilo je 50.000 posetilaca iz cele Jugoslavije. Ove 1970, pobedio je Bakija Bakić iz Vranja. Drugu trubu je osvojio Seat Sejdić iz Bojanika. Treći je bio Raka Kostić iz sela Lukova. Za prvi orkestar je proglašen sastav iz Prepodola, a drugi je bio iz Milićeva sela, kod Požege. Publika je dala nagradu “Zlatnu trubu” Milivoju Stanimiroviću iz Krvavaca.

Slobodan Mulina, Užičnin koji je odrastao tu pored stadiona i železničke stanice, nije se odlučio ni za železnicu, niti za fudbal. Njegov otac, železničar Pero Mulina, voleo je muziku, pisao pesme, neke su se našle i na pločama. Slobodan je na očevo insistiranje počeo da peva, prvo sa društvom u komšiluku, pa na lokalnim takmičenjima. Tako je postao i član popularnih užičkih “Era”. Ove godine je otišao na festival u Vrnjačku Banju “Novi glasovi 70” i pobedio u delu narodne pesme. Sledeće godine je snimio singl “Jedan dan života”. Nešto kasnije je snimio ploču sa pesmama “Drugovi, moji drugovi” i “Osvetnik ljubavi”, sa kojom je i pobedio u Vrnjačkoj Banji.

Ploča Slobodana Muline
Ploča Slobodana Muline

Često je nastupao i na plesnim večerima u Domu JNA. Jedne večeri, kada je nastupao u Domu, skupili se užički oficiri sa ženama, na večeru uz muziku. Poznati “lepotan”, major Zubac, pita lepu Lelu, koja je ušla u četrdesete godine:
– Da li je tačno da se u životu može voleti više puta?
– Ne apsolutno ne! Ja sam imala na primer samo jednu strast.
– A ko je to bio?
– Oficiri JNA…

U to vreme je bilo među srednjoškolcima moderno da se dopisuju sa vršnjacima po svetu, naročito iz “prijateljskih” zamalja iz Afrike. Moj drug Zvone iz prvoga razreda Gimnazije se dopisivao sa jednim iz Afrike. Dobio je pismo u kome je između ostalog pisalo:
“Živim dobro. Sad je raspust. Po ceo dan se kupamo, jedemo banane i idemo goli.”
Sledio je odgovor:
“I mi živimo dobro. Takođe nam je raspust, takođe se kupamo, a kad bi smo po ceo dan jeli banane, morali bismo i mi da idemo goli”.

Bilo je još interesantnih priča, među nama, tada gimnazijalcima toga leta na plaži, gde smo provodili vreme. Sećam se da se pričalo da je jedan naš profesor, Milan Popović, godinama štedeo od svoje, ne baš velike plate, da bi kupio “Fiću”, a tada je bio pred penzijom. Odvezao se Fićom i odveze se u motel na Beloj zemlji. Dok je sedeo i mirno pijuckao piće, banuo je kondukter lokalnog autobusa i sa vrata povikao:
– Ko putuje nek izvoli u kola!
Po staroj navici, profesor je skočio i ušao u autobus. Tek kad je stigao kući, setio se svoje nove “Fiće”.
Dosta anegdota se pričalo o popularnom profesoru Popoviću. Tada je vodio i gimnazijsku planinarsku sekciju. Jedne nedelje je odveo svoju planinarsku grupu u jednu pećinu u okolini. Između ostalog, dok je sve ispričao o pećini, na kraju je rekao:
– Ovde ljudska noga nije kročila!
Odjeknuo je smeh. Svi su gledali u profesorovu nogu u gojzerici sa kojom je stao u govno.
Profesor se nije dao zbuniti. te je rekao:
– Drugi put je ljudska noga kročila i mirno krenuo ka izlasku iz pećine.

Ovoga leta je bila omiljena pitalica, valjda nastala u Užicu zbog velikoga broja liftova.
– Šta je to: malo, crveno, okruglo, a ide gore dole u liftu.
– Ne znam.
– Paradajz u liftu.

Bilo je još zanimljivih događaja koji su se prepričavali na plaži i po užičkim kafanama. Mi smo to zvali “šega”. Sećam se jedne koja se dogodila tih letnjih dana, kada je sin jednoga užičkog predsednika opštine došao na osustvo i izašao na Zlatibor u jednu od seoskih kafana. “Trznuo” je na prelepu pevačicu, a ona mu posle kratkog bezuspešnog udvaranja rekla: “Dovedi ti tatu.”
Sutradan “vojničina” na osustvu se spremio, nabavio kola i pozvao tatu da malo izađu. Seli u kola i zapucali na Zlatibor. Otac ćuti, a sin vozi. Kad su se uputili putem prema seoskoj kafani, ocu bi nelagodno, ali šta će – da udovolji sinu vojniku. Pri ulasku u kafanu, sin ugleda pevačicu i još sa vrata uzviknu:
– Seko, evo doveo sam ti mog tatu!!!