Za Užičane uvek je to bila „Glavna ulica“ na kojoj se „korziralo“

4639
Šetnja glavnom u starom Užicu, danas je tu gde šetaju zgrada sa spomenicom
Šetnja glavnom u starom Užicu, danas je tu gde šetaju zgrada sa spomenicom

Nekada je trasom Glavne užičke ulice išao rimski kaldrmisani put, koji se spuštao pored Đetinje i išao prema Bosni. Taj put se zadržao i tokom srednovekovnog perioda. Zatim je spajala Donju i Gornju varoš, godine 1939. popločana je kockom, a asfaltirana na samom početku sedamdesetih godina. Do Drugog svetskog rata deo užičke Glavne ulice od Maloga parka do današnjeg Muzeja zvao se ulica Miloša Velikog. Od „Parčića“ do Prve osnovne škole „Petar drugi“ ul. „Kralja Aleksandra“, a deo do Aleksića mosta ul. Kneza Mihaila. Posle Drugog svetskog rata do 1994, Glavna ulica je nazvana Maršala Tita, a od tada do današnjih dana Dimitrija Tucovića. Za Užičane je to uvek bila Glavna ulica.

Posle rata na Glavnoj su građene zgrade, ali je kocka ostala sve do 1970.
Posle rata na Glavnoj su građene zgrade, ali je kocka ostala sve do 1970.

Na raskrsnici u ulici Nikole Pašića nalazi se Narodni Muzej, Tržni centar „Pariz“ smešten je preko puta Zelene pijace. Dalje niz ulicu su lokali i stambene zgrade. Stabeno-poslovni blok „C“, blok „Lipa“. Na raskrsnici sa Obilićevom ulicom su Mali Park i Gradska kuća i tržni centar „Skver“, zatim blok Zlatibor, preko puta Francuska banka, Apoteka, Bolnički soliter, Hotel „Zlatibor“, Koning poslovna zgrada, Donja čaršija, a u njoj Prva osnovna, Kurlagina kafana nazvana po kafedžiji Ivku Kurlagiću, otvorena 1924. god, preko puta Kandića kuće u jednoj je kafana kod „Ere“ i na kraju stambeno naselje sa tržnim centrom na Aleksića mostu. To bi bila najkraća priča o užičkoj glavnoj ulici, koja je ipak za Užičane nekada bila veoma važna, jer se na njoj korziralo. Vratimo se u najbolje godine užičkog korzoa. Reč korzo je italijanskog porekla i znači ulično šetalište, čiji je smisao šetnja, uopšte svako kretanje kome je smisao odmor, rekreacija, zabavljanje.

Glavna ulica je asfaltirana 1970, a Užičani organizovani preko mesnih zajednica su skidali kocku
Glavna ulica je asfaltirana 1970, a Užičani organizovani preko mesnih zajednica su skidali kocku

I Užice je kao i svako drugo naselje oduvek imalo ulicu i forum gde su građani stajali, polemisali i „korzirali“, gde su se susretali u slobodnom vremenu, i družili u zajedničkom „hodanju“. To mesto nije uvek bilo isto i ono se menjalo zavisno od navika, običaja, potreba, Mogućnosti gradske sredine. Nekada davno je bilo pored Đetinje, u hladovini njenih vrba, zatim sokakom pored Carinsko-Lipskog potoka. Ali od početka 20. veka i ranije, korzo se kretao Glavnom ulicom, koja se oduvek kretala u pravcu od Dovarja do Terazija. Nekada je bio na relaciji Hotel Pariz – „Foto Lazić“, tj. do osnovne škole tada zvane „Andrija Đurović“. Posle izgradnje Trga partizana staza je skraćena, pa je „okretnica“ bila kod robne kuće na Trgu, odnosno kod prodavnice Zdravljak na Lipi.

Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija
Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija

Glavna ulica u Užicu je odavno asfaltirana, dobro je bila osvetljena devedesetih sa širokim trotoarima i luksuzno aranžiranim izlozima. Pokušaću uz pomoć starih Užičana sa kojima sam razgovarao i snimio tonski njihova sećanja, da dočaram glavnu ulicu i njenu glavnu aktivnost korzo kroz decenije uz vredne fotografije iz užičanstvenog nezaborava.

Do šezdesetih godina ovog veka sve je to bilo mnogo skromnije. Ulica je je bila pokockana, osvetljena sa nekoliko lampiona, sa izlozima koji su jasno stavljali do znanja koliko je u radnjama izbor robe siromašan. Užički predratni korzo, a i tadašnji Užičani, veoma su lepo prikazani u seriji snimljenoj 1975. godine „Više od igre“. Stariji su šetali sredinom ulice, dok je mladima pripadao trotoar. Leti oko 19 i zimi oko 20 časova, glavna ulica se pretvarala u štraftu na kojoj su se rađale ljubavi, prikazivale nove haljine, prepričavali najnoviji događaji iz života grada, a neretko i iz sveta. Devojke su znale na kojem mestu mogu videti svoje simpatije, jer su društva mladića uvek imala određeno mesto odakle su posmatrali korzo.

Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija
Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija

Da, na korzou se uglavnom okupljala omladina, izlazili su na „zborno mesto“ sa početkom sumraka, a nedeljom i praznikom ranije. Kao i svuda tu su prikazivani modni noviteti, ali sve je to bilo jako siromašno ako bi se poredilo sa kasnijim vremenskim periodima. Tu na Glavnoj na njenom korzou su se rađale prve ljubavi, prijateljstva, poznanstva, zakazivali sastanci, družilo se godinama. Svaki korzo je imao svoja „prvila“ , naravno i mnogo sličnoga i sa onim u Požegi ili u Čačku, Kragujevcu. U Užicu je sezona korzoa trajala preko cele godine, a naročito su bile zanimljive šetnje u zimska predvečerja, kada sneg gusto veje, a šetači prave prtinu, jer nije bilo vozikla da naprave prolaze, ali ni da smetaju i uznemiravaju šetače. Ko je imao novca, zastajao je kod nabundanih prodavaca da kupe fišek kestenja, što je izazvalo zavist kod drugih. Potom bi mlađi odlazili na Poru, Zlatiborski put, Dovarje, Sarića Osoje ili niz Terazije, gde je bilo najbliže na noćnu vožnju Bobovima.

Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija
Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija

U leto, posle dnevnih vrućina su veoma prijatne večernje šetnje, uz muziku orkestara koji je svirao ispred nekadašnjeg starog Hotela Zlatibor, koji se nalazio preko puta današnje Gradske kuće i Parčića. Grad je bio besprekorno čist. U gradsku atmosferu, kao najfinije predivo u tkaninu, utkivao se miris jorgovana, bagrema, kestena i lipe, koji se širio iz gradskih dvorišta i bašti ili u gustim strujanjima dolazio sa okolnih brda.

U jesen kad vetar počne da tera ulicama opalo lišće i ponese neki šešir starijih gospostvenih Užičana ili sitna dosadna kiša natera u mantile, korzo se proredi – ostanu oni samo najuporniji. Oni koji su izlazili na korzo i po najgorem nevremenu. I po jakoj kiši i snežnoj vejavici, ljutom mrazu bili su tu, šćućureni u kapijama dvorišta ili ulazima kuća i prodavnica okrenutih prema glavnoj ulici.

Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija
Asfaltirana glavna ulica u kojoj će se korzirati sledećih decenija

Korzo se otvarao u tačno određeno vreme: leti je to bilo oko 19 sati, a zimi nešto ranije. A zatvarao se kad poslednji šetači „odrade“ svoje. Za izlazak na korzo valjalo se pripremiti, jer se nije izlazilo tek tako. Tu se prikazivalo ono što je kod svakog šetača najlepše. Da svi vide novo odelo, novu frizuru, nove cipele, šta još ko ima novo, a naročito ono što u životu imao prvo. Naravno i prve simpatije, a zatim i one sledeće, nove. Vladalo je pravilo da se šetači kreću desnom stranom ulice, svako svojom. Tako se imao dobar pregled, lakše se skrivali i razmenjivali pogledi onih koji su zbog toga na korzo izašli.

Pre rata okretnica korzoa bila je kod Burline kafane, a od šezdesetih od robne kuće Progres
Pre rata okretnica korzoa bila je kod Burline kafane, a od šezdesetih od robne kuće Progres

Za vreme kratkih zaustavljanja, radi predaha od dugog hodanja, tačno se znalo gde je čije stajalište, pa ako vam je neko bio potreban, lako ste ga tu mogli naći, kao da ste ga tu i ostavili. Najčešće mesto gde su užički šetači zastajkivali ili se duže zadržavali bilo je kod knjižare Pobede, Apoteke, Turist biroa, kod česme ispred Maloga parka ili zgrade ondašnjeg sreza i opštine. Mladi su izlazili gotovo svako veče, a stariji obavezno subotom i nedeljom. Tada su i deca izlazila sa roditeljima, pa su se posle nekoliko krugova vraćali kući, a roditelji svraćali u neku kafanu na „po 10 s lukom“ ili ostajali da „inventarišu“ izloge u dućanima.

Druga okretnica je bila kod Zdravljaka na kraju Bloka C
Druga okretnica je bila kod Zdravljaka na kraju Bloka C

U vreme neposredno posle Drugog sv. rata nije bilo dovoljno cipela, pa su mlade dame iz prigradskih naselja ostavljali staru obuću u žbunju na prilazima gradu i obuvale novu, da se „pokažu“ na korzou. One kojima bi se desilo da im se štikle zaglave između uličnih kocki, a to se često događalo, doživljavale su to veoma tragično.

Dolaskom televizije i užički korzo je izgubio mnoge svoje obožavaoce. To se najbolje primećivalo kad su na TV prikazivane popularne serije kao „“Gradić Pejton“, u vreme kad su se prikazivali značajne fudbalske utakmice na korzou nije bilo „žive duše“. Ali leti kad dođu na ferije studenti i đaci, koji su se školovali na strani, korzo je bio prepun prelepih preplanulih devojaka i mladića. I kasnije, kad su počeli da se otvaraju kafići, diskoteke, gde su se mladi Užičani provodili vreme, ali je korzo ipak bio najbolje mesto okupljanja i druženja. U Užicu je tu ulogu dosta kasnije preuzeo Trg i sve brojniji kafići, ali se pojavila otuđenost, usamljenost, odvajanje manjih grupa od mase, što se manifestovalo time da su se ljudi u gradu sve manje poznavali.

Karneval 1959
Karneval 1959

Ipak, i pored svega, užički korzo je preživeo jer još ima dosta onih koji tu u večernjim satima nogu pred nogu premeravaju rastojanje od stare robne kuće na Trgu do „Zdravljka“ i tako svako veče dok ih perači ulica ne oteraju. Prođu nekoliko krugova, sretnu se sa prijateljima, popričaju, odu pre spavanja „na pojednu s nogu“ u Palas, Dom JNA, Slanušu, Truman. Užičanima je ostao u sećanju Boško Stanić Boći, koji je svako veče, sa suprugom, uparađen, izlazio na korzo među prvima, a odlazio pred zatvaranje piste. Tu je bio i Ćabo, majstor iz tkačnice Cvete Dabić sa suprogom, pamte Užičani i braću Dogandžiće, Mija Tutulu, Đekija Kancona, Mudrešu, Vučka, Vlada Živkovića, Samardžića, Boža Stanića, Spira Žunića, Vukasa trgovca… Pa nešto mlađe Vasa Đuričića, Marka s Pore, Nikolu Vasića, Iliju, Brana, Rada, Spasoja Gardića, Steva Puza, Milevinca takože sa suprugom, Ćira i njegovog kuma Mija ili dula Šefa. Kod Opštine momke sa Slanuše Ćira, Steva Čugalja, Dafa i druge. Kod knjiđare Pobede trubače na usta „Krejzi vilidž bend“ Janju, Kirovca i mnoge druge užičke „mangaše“. Kod Apoteke Raša s Rosulja, Pijuka, moju malenkost Kovača disko džokeja i mnoge druge iz svih umetničkih fela. Kod Turista Velu, Đoka, Ricka, Ćorlu i mnoge druge, pa „krem društvo“ tatine i mamine sinove tj. decu znalačnih užičkih funkcionera i direktora… Mogao bih ovako u beskraj…

Karneval 1959
Karneval 1959

Polovinom devedetih godina su perači ulica bili veoma revnosni, pa već oko 19 sati šmrkovima rasterivali ono malo Užičana što nije gledalo „gnjavnik“, pa su se večernje šetnje završavale brže nego obično.

Mladih je, na žalsost, bilo sve manje na korzou, opredelili su se za drugačiju formu druženja, za noćni život koji se odvija u nekim drugim zatvorenim prostorima, koji su im nudili primamljivije sadržaje. Korzo su ostavili svojim roditeljima. Možda da ih podsete da su tu započeli idilu čiji su rezultat oni sami. U najnovije vreme korzo nema značaj, iako se glavna ulica zatvara za saobraćaj u večernjim satima i vikendom. Lepo vreme i tople večeri izmame Užičane na nekadašnju „štraftu“, uglavnom u jednom smeru, do neke kafanske bašte u centru grada. U poslednje vreme mnogo toga se promenilo, nekada se šetalo iz zadevoljstva danas iz protesta…

Neki mladi su sedamdesetih godina korzirali i tokom dana
Neki mladi su sedamdesetih godina korzirali i tokom dana

Na žalost, iako sam se zaista trudio, direktnu sliku sa užičkog korzoa nisam uspeo da nađem. Ali preporučujem film na youtube, Više od igre, gde je dobro prikazano kako je izgledao korzo u starom Užicu, pogledajte od šesnesog minuta filma. Za korzo iz šezdesetih sam odvojio dve fotografije sa karnevala iz šezdesetih godina sa Glavne. Slično je tako publika stajala u na trotoarima i uz zgrade kada je korzo. Malo stajala, malo šetala, na vama je da umesto dece zamislite šetače i veče.