Šnjavi

2951

Hvaljen i psovan, inteligentan, a kvaran, pronicljiv a zaboravan, uglađen i uredan, zabavan i zagonetan, biznismen ili klošar, veterinar ili geometar, Užičanin ili iz Subotice?

Ništa od ovoga ili od svega po malo bio je Dragan Višnjić Višnja (1953). Dobro poznat građanima i seljacima, vrednima i dokonima, fudbalerima i milicionerima, bio je uvek spreman za brzu akciju da se nešto ušićari i zaradi. Ako bi nekog prevario, dozirao bi “rabotu” da ne omane. Ako bi “pao”, milicionere bi zamajavao pričom o njegovom stricu, narodnom heroju, Petru Višnjiću. Višnja je ličnost u gradu na Đetinji o kome sugrađani prepričavaju još uvek anegdote i priče o prodaji placa na Trgu ili velikog starinskog zidnog sata sa klatnom iz kafane “Pariz”, meni najdraža anegdota o Višnji.

Sredovečan, pogolem brkat seljak na užičkoj pijaci komentariše: prodaje pršutu na otvorenoj tezgi. Često se maši za podebeo buđelar iz zadnjeg džepa, da se raskusura sa mušterijama. Višnja sve to prati, započinje razgovor :
„Domaćine prijatno i valja li rana?“ proba: „Dobra, dobra“, veli i nastavlja da jede Višnja, pa kaže: „Šteta što se ovo ruši… Evo za pola sata je rasprodaja inventara iz restorana. Sve za bagatelu“, pokazuje Višnja. „Evo vidi onaj zidni sat“, pokazuje Višnja na zid iznad kuhinjskih vrata, „možeš da kupiš za jednu crvenu“.
Seljak nepoverljivo meri Višnju, razmišlja, pa kaže : „Vala ja bi da pazarim“.
„Može“, kaže Višnja ,vadi blokče, pita za ime, uzima crvenu od seljaka i kaže mu: „Kad doručkuješ, primakni sto zidu, skini i nosi sat, a konobaru daj ovo računče koje si dobio od šefa restorana…“

Višnja sa Tangetom mangetom
Višnja sa Tangetom mangetom

Dragan R. Filipović: „Kad su ono europski Rumuni sve živo prodavali za črvenu, dole kod Stadiona, video sam jednog u uskom žutom kaputiću, rutavog do očiju, s vunenom kapom natučenom preko čela; jednom rukom drži Višnju za grlo, u drugoj mu je mala sekira. Višnja pod miškom drži boks Marlbora, ko zna otkud se tu našao… Debela Ciganka iza kartonske kutije s nekakvim alatom dobacuje:- Udri ga, mamu mu jebem, sve nam tezge popase! Rumun izvikuje nešto i maše sekiricom, a Višnja, miran i dostojanstven, kaže: – Ne, ne! Ja ću da zovem miliciju!“

Gordana Grbovic: „Zeznuo mog oca. Govori otac meni i bratu. dadoh sto evra jednom gospodinu što stalno sedi u kafiću pred zgradom i nikako da ga ugledam da mi vrati. .Kom gospodinu? Pa ne znam kako se zove, ali imao je 1000 u džepu, a hitno mu trebalo 100, pa pitao me da mu usitnim. Ja nisam toliko imao pa mu dam sto. Jesi ti video tih hiljadu? Pa nisam ali fin neki čovek, odelo, kravata… Kaže taman treba u Cveti Dabić da kupi neke mašine. Svašta tata, kako daš 100 evra čoveku, a ni ime mu ne znaš. E što bih voleo da ga ugledam, svašta bih mu rekao.

Stojimo jednom prilikom na Trgu i moj otac poviče `Eno onog što sam mu dao pare!` Okrenemo se kad ono…. Brat kaže, joooj stari pa zar Višnja da te zajebe. Koji Višnja? Vice brat, Šnjavi dođi ovamo… Kaže Višnja mome ocu, jesmo mi sedeli u kafiću, jesi li mi pričao kako si mnogo prošao i kako odlično poznaješ ljude, jesi li mi i piće platio? Jesam. Pa kako generale da te ja zajebem? Videli ga brat i ja poslednji put u Novom Sadu.“