Kako je Zlatibor izgledao godine 1962. godine?

2094

Kako su u to vreme Užičani putovali na Zlatibor, kako je Zlatibor izgledao tog jula 1962. godine, opisao je novinar M. Milosavljević, a fotografije su moga oca profesora Vlajka Kovačevića:

Krivudavi put do centra Zlatibora
Krivudavi put do centra Zlatibora

– Klizi “Raketa” modernim asfaltnim putem, glatkim kao staklo i izvijuganim kroz stenje i kanjone kao zmija. Već se osećamo turistima. Uživamo u raskoši prirode. Penjemo se preko prevoja, pored cvetnih livada i pašnjaka na čijem se šarenom ćilimu napasaju stada ovaca i igraju veseli čobančići. i najzad evo nas na Zlatiboru, ali ne baš pravom. Kratak predah u Čajetini koristimo za osveženje, za meze od kačamaka sa zlatiborskim kajmakom, sirom i paradajz salatom.

Krećemo. Opet vijugav i gladak put, pejsaži, i evo nas u srcu Zlatibora. Pred nama je visoravan Palisad i Partizanskih voda. Na prvi pogled čini se da na Zlatiboru nema nikakvih promena. Mlada borova šuma koja prekriva visoravan krije njegove čari i lepote. Kroz šumu izviruju lepe kamp kućice, vile, hoteli…

Visoravan Zlatibora u sredini fotografije je zgrada "Golija"
Visoravan Zlatibora u sredini fotografije je zgrada “Golija”

Ugostitelji i uprava banjskog lečilišta iskoristili su zimu i predsezonu za renoviranje objekata, opremanje restorana, uređenje parkova, staza, šetališta. Postavljene su nove prirodne klupe, od rascepljenog otesanog bora, svetiljke pored staza i šetališta. Zlatibor je glavnu sezonu dočekao umiven i preporođen, spreman da primi goste i da im pruži što udobniji odmor.

Jezero je idealno, ali ovih dana je hladno i nepogodno za kupanje. Svraćamo u simpatični objekat, mlečni restoran sa divnom brezovom terasom. Prvoklasno ovčije kiselo mleko prija posle duge šetnje.

Jezero, mlečni restoran, na visu stari hotel sa kafanom
Jezero, mlečni restoran, na visu stari hotel sa kafanom

Hoćemo da se razonodimo uz muziku. Samo pedeset metara sa leve strane puta nalazi se restoran. Iz njega skoro u svako doba čuje se muzika sa džubokasa. Unutra je sve veselo kao na zabavi. Neko leči živce uz duge partije karata, neko ih propasti uz buku džuboksa. Kako kome odgovara. Pa i kad padne mrak ovde mnogi ostaju. Do kasne sate odjekuju melodije sa džuboksa kroz mirno klimatsko lečilište. Gore u objektu br. 1 trešti muzika. Živa muzika od četiri člana. Crnka od 120 kilograma, peva i udara bubnjeve. Plavuša, 50 kilograma, samo peva. Harmonikaš i violinista sviraju, ponekad pevaju a na smenu udaraju bunjeve. Repertoar: “Elaj mi čičo, elaj jedna banka”, “Caj, caj, cajka”, “Kuvarica pile peče”…

Svi ovde ističu da je podizanje hotela (Palisada) jedan od najvažnijih problema ovoga letovališta. Njegova izgranja je predviđena u neposrednoj blizini jezera. On će pored komfornog i udobnog smeštaja imati prostran restoran, kafanu, kuhinju, prostorije za zabavu i razonodu.

Naselje čajetinskog gradskog fonda, kasnije naselje "Sevojno"
Naselje čajetinskog gradskog fonda, kasnije naselje “Sevojno”

U razbacanim borovim šumama niču nova naselja, vile i odmarališta. Svakako je najlepše ono koje gradi fond za unapređenje turizma Opštine Čajetina. Već je podignuto dvadeset kuća od kamena, cigle, a svaka ima po tri komforne sobe sa rešo kuhinje i sanitarnim uređajima. Nešto dalje od ovoga vikend naselja beogradska preduzeća “Partizanski put”, “Autoput” i uprava za puteve podigli su svoja naselja”

Posle blizu dva sata hoda stizalo se do “Ribnice”. Na jednom brežuljku te 1962. logorovali su užički izviđača, njih trideset. Logor je bio lepo uređen, sve je blistalo. Izviđači su vežbali signalizaciju sa zastavicama, vezivanje čvorova, loženje vatre, a na kraju obuke su polagali ispite. Najiskusniji i najstariji izviđači nosili su čin brđanina i zvali su se Milan Milošević, Čarapić, Kukoljac, Zaharić.