Kuća koja se sama srušila

2006

Na ulasku u 21. vek, na Carini u Nemanjinoj ulici je još uvek postojala ova neobična kuća u Užicu, prava retkost, zbog svog krova od kamenih ploča. Jedan deo joj se bio urušio, pa posetioci koji bi došli u Užice noseći utiske skorašnje NATO agresije obavezno bi pitali da li je njen srušeni deo posledica bombardovanja. Iznenadili bi se kada bi im rekli da ova polusrušena kuća nije posledica bilo kog rata, već gradske nebrige za istorijsko nasleđe. Tako je ova kuća stajala kao neko strašilo, a noću je mnoge koji su tuda prolazili pored nje podilazila jeza, kao da su se našli u nekom strava filmu. Retko ko od Užičana je znao bilo šta o ovoj kući, iako je bila značajna za užičku istoriju saobraćaja i ugostiteljstva.

Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd
Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd

Mislim da se to dogodilo negde na sredini prve decenije 21. veka. Tada novinar na TV5, Dragan Panić Panja me obavestio da se srušila stara Jankovića kuća na Carini, sama od sebe. Pre toga sam za svoju arhivu poslao fotografa da snimi kuću, kao i mnoge druge za koje sam znao da će tokom vremena nestati.

Kada se kuća urušila, o tome se pričalo na medijima par nedelja, a u gradu par meseci i sve je palo u zaborav. Ja sam kao i obično zabeležio i taj događaj, kao i saznanje o toj kući. Zašto je značajna ova užička kuća? Prvenstveno je značajna za gradsku istoriju saobraćaja i ugostiteljstva. Imala je veliki značaj za Užičane kada se radi o prevozu putnika i pošte.

Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd
Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd

Šta užičanstveni nezaborav zna o ovoj gradskoj temi? Prvo da krenemo od vlasnika kafedžije Veselina Jankovića. Rođen je u Trnavi 1875. godine. Kafedžijski zanat učio je u raznim mestima po Srbiji. Prvo je otvorio kafanu koja se zvala „Mehansko pravo“ 1901. godine, a svoju mehanu na Carini u Užicu otvorio je u junu 1912.

Ta kafana je bila poslednja kafana na putu prema Sarića Osoje. U vreme kada nije bilo drugog puta ka Beogradu, kafana je predstavljala poštansku stanicu za poštanske diližanse. Poznata pod imenom „Veselinova meana“. Bila je to kafana od oko 40 kvadrata. Veselin je 1928. dobio dozvolu za prodaju alkoholnog pića „na sitno“ i to za pivo, vino i rakiju, bez prava preprodaje u ataru svoje opštine na vašarima.

Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd
Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd

Stara diližansa bila je duže vreme jedini prevoz putnika do Užica. Mnoge asocira na Divlji zapad, postojala je i u Srbiji. Saobraćala je od Užica, preko Valjeva ka Beogradu i nazad. Svako veče, kažu sećanja nekadašnjih starih Užičana, od Sarića Osoja niz Carinu i Varoš „tandrkala“ je državna diližansa, poštanska kola na arnjeve praćena jednim naoružanim pandurom, dok je surudžija (kočijaš) svojom kratkom krivom trubom davao znak da stiže pošta od Požege, Čačka, Kragujevca, Valjeva, i Beograda.

Tadašnja diližansa je do Beograda putovala 48 sati. U Valjevu se menjala zaprega, a zatim se odmah nastavljalo putovanje. Kasnije, kad je bila izgrađena prva pruga, od Užica do Beograda se putovalo 12 sati. Izgradnjom Ibarske magistrale, mnogo godina kasnije, do Beograda se se stizalo za 4, 5 sati. Izgradnjom pruge Beograd – Bar se stizalo za tri sata. Uskoro ćemo stizati od BG do Užica za manje od dva sata. Progres čini svoje, a stare poštanske stanice smo zaboravili.

Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd
Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd

A na Carini ova nekadašnja poštanska stanica se sama od sebe srušila posle dosta godina strepnje roditelja, čija su se deca igrala u njoj. Problem mnogih starih kuća u Užicu, značajnih za gradsku istoriju iz daleke prošlosti Užica, decenijama nisu interesovale vlast. Stari istorijski spomenici i zanimljivi objekte, koje je trebalo staviti pod zaštitu države, u većini slučajeva su bili a i sad su u privatnom vlasništvu. A vlasnici često nisu imali novca da sačuvaju objekte, pa su bez pomoći države mnogi doživeli sudbinu kafane Veselina Jankovića, urušili se ili srušeni da bi ustupili prostor raznim nekad lepim, a nekada ružnim zgradama.

Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd
Retka fotografija susreta dve diližanse, one prema Užicu i za Beograd