Zamak iz najlepše užičke bajke sporta i kulture

1933
Retka fotografija Sokolane u boji (A. Tošić)
Retka fotografija Sokolane u boji (A. Tošić)

Da se podsetimo. Te davne 1931. godine ukrovljena za to vreme u Srbiji jedna od najlepših fiskulturnih dvorana sa pratećim sadržajima. U Užicu se generacijama pričalo da je za izgradnju Sokolane bio najzaslužniji čeh Jože Jehlička. Njegovi savremenici su mi pripovedali da je zajedno sa majstorima zidarima nosio malter i ciglu, kako bi užički hram sporta i kulture bio završen na vreme. Pod njegovim nadzorom stvarana je i generacija predratnih i posleratnih „sokola“. U unutrašnjosti zgrade dominirala je velika sala sa binom, a iznad sale sa tri strane izdvajala se galerija koja je mogla da primi više od 300 gledalaca. Tu su se odigravale utakmice u košarci, odbojci, malom fudbalu i vežbe u parteru i na spravama, koje su se po potrebi montirale. Bina je bila uzdignutija i na njoj su se odigravale pozorišne prestave, bokserske revije i razne druge priredbe koje je publika pratila iz sale, sedeći na drvenim klupama postavljenim za te prilike. Gostovali su tu i razni mađioničari, hipnotizeri i mnogi cirkuski artisti.

Najjači čovek na svetu je nastupao u Sokolani
Najjači čovek na svetu je nastupao u Sokolani

Tu se Užičanima prestavio i u to vreme čuveni Marjan Matijević „Junak iz Like“. Počeo od kopanja u rudnicima i celi je život proveo putujući svetom, demonstrirajući svoju neverovatnu snagu koja je bila daleko, daleko iznad prosečnih ljudskih mogućnosti, zbog čega je postao svetskim čudom fizičke snage. Proglašen je najjačim čovekom na svetu svog vremena, a mnogi su se pitali odakle mu tolika snaga. Godine 1912, nakon nastupa u Čikagu, lekari su uz pomoć rendgena otkrili uzrok njegove nadljudske snage – na rukama, grudnom košu i vratu imao je dvostruko koštano tkivo. Osim na priredbama na kojima je pokazivao svoju snagu, Matijević je sudelovao i u preko 2000 borbi. Porazio je najpoznatije rvače svoga vremena i nikada nije izgubio borbu. Marijana za života niko nije uspio da savada, čak ni kada je napunio 70 godina. Da je danas živ, borilački bi sportovi bili bi monotoni, jer ne bi imao dostojnog protivnika. Novac koji je Matijević zarađivao uglavnom je poklanjao ljudima širom Jugoslavije. Za zasluge za narod, Tito je Marijanu krajem četrdesetih poklonio autobus. Kada je gostovao u Sokolani, imao je već blizu sedamdeset godina. Kidao je lance kao od šale, nadvlačio konopac koji je držalo na suprotnom kraju i do 20 ljudi, na sebi nosio desetak buradi od 50 kg. Užičani nisu verovali svojim očima. Dugo se u Užicu pričalo o Marjanovoj prestavi i govorilo „jak kao Marjan iz Like“…

Jedinstvena fotografija terena Sokolane u boji
Jedinstvena fotografija terena Sokolane u boji

U Sokolani su održavana dnevna matinea i popodnevne igranke, posebno posećene i studenskih ferija. Pored velike sale bile su i dve manje koje su služile za treninge borilačkih sportova, stonog tenisa, probe baletske sekcije i kulturno umetničkih društava. Tereni oko same zgrade izgrađeni su nešto kasnije, na nasipu koji je nastao od zemlje iznete kada su kopani trezori banke, današnjeg Muzeja. Od Trezora, pa do zgrade Sokolane, postavljen je kolosek i zemlja se vagonetima prebacivala, lagerovala i ravnala, tako da su stvorene površine na kojima se igrao fudbal, a ubrzo zatim asfaltirani su tereni za košarku, odbojku, rukomet. Održavani su fiskulturni sletovi, pa čak i atletska takmičenje. Njena namena se prilagođavala vremenima. Pod svoje svodove primala je vojske koje su kroz Užice prolazile, a tu se obično zaustavljale da se okrepe, odmore, konsoliduju i krenu dalje. Primala je regrute iz obližnjih sela koji su sa svojim drvenim sanducima organizovano vozovima upućivani u svoje jedinice, brigadiri koji su se tu obično „oblačili i obuvali“, a potom upućivali na radne akcije. Za vreme Užičke republike bile su tu partizanske radionice za popravku cipela, šivenje i krpljenje odela za borce na frontu, a mnogo puta i sabirni centri za prikuljanje pomoći i razne humanitarne akcije.

Galerija u Sokolani
Galerija u Sokolani

Posle rata u Sokolani odvijao se sav kulturni i sportski život Užica. Radile su sve sporske sekcije, a uspešno se, u prigodnim prilikama, Užičanima prestavljao KUD „Abrašević“, čijim je horom dirigovao poznati muzički pedagog Dragoljub Jovašević, koji je među talentovanim pevačima otkrio, i dalje usmerio, opersku divu Radmilu Bakočević. Pevao je u horu i užički boem Lazo Šnajder, koji je van scene, pa i u kafanskom društvu, rado izvodio arije iz „Seviljskog berberina“, „Trubadura“, „Aide“ ili „Nabuka“.

Od sporskih sekcija i društva najviše se isticaala gimnastičarska, predvođena legendarnim Jehličkom, tako da su se 1948 godine užički gimnastičari našli u Pragu na Sveslovenskom sokolskom sletu gde su bili zapaženi. Kako su mi pripovedali savremenici, tu ih je zatekla rezolucija Inforbiroa, ali su imali sreće, pa su se svi vratili u Užice. Savremenici pominju samo neke od te sjajne generacije: dr Borko Popović, inžinjer šumarstva Dragan Gerzić, stomatolog Cigo Đenić, Ružica Đuričić, prof. Svele Ostojić, Ilija Selaković, Vlajko Kovačević i drugi. Ovu generaciju nasledili su kasnije profesori fiskulture Nikola Elez, Milan Zec, Milan Cvijo, Roga, Momo Ostojić, Glančo, a ostaće zapamćeni kao najbolji vežbači Sreten Dimitrijević, Marko Božić, Rade Vergović, Mirko Pufta, Rade Pufta, Čola i drugi.

Eksplozija kad je rušena Sokolana
Eksplozija kad je rušena Sokolana

Pored gimnastike bili su zastupljeni i drugi sportovi, a tereni pored Sokolane bili su zauzeti ceo dan. Đaci su sa svojim učiteljima i nastavnicima fiskulture tu održavali časove, kako bi ponešto naučili od profesora Jehličke. Nije bilo „bodi gard“ majica, a ipak se postizao pravilan razvoj dece i razvijala ljubav prema sportu i fizičkoj kulturi. Ti tereni su često bili poprište žestokih fudbalskih dvoboja pojedinih ulica ili delova grada. Posebno su bile posećene utakmice između Dovarja i Carine, koje su se često pretvarale i u bokserske mečeve, ali fer i bez osvete. I dalje su ostajali prijatelji i drugari u životu, a ljuti protivnici na terenu. Tu su se rađale mnoge sporske veličine, čija je slava obišla i kontinente, a bilo je i onih koji su bili pravi mađioničari, a ostajali poznati i priznati samo u Užicu. Jedan od zadataka Užičanstvenog portala je da se bori sa zaboravom člancima sa fotografijama, zato ih nabrajam baš onako kako ih je znalo svo Užice.

„Niko nije mogao sa fudbalskom loptom uraditi ono što je mogao“: Rajko Grbo, Mejo, Aco Luković, Vela, Pićula ili Ale Šarac, a nisu doživeli fudbalsku slavu. Isto bi se moglo reći za košarkaške zaljubljenike Miška Todorovića, Šoketa, Čarija, Prketa, Zareta, Bola Tošića, Pera Vasa i drugih, čija je sporska zvezda sijala samo nad Užicem.

Sve što je ostalo od Sokolane posle miniranja
Sve što je ostalo od Sokolane posle miniranja

I danas stariji Užičani, prolazeći peronom autobuske stanice, sete se vremena kada se tu uzdizala Sokolana, užički hram sporta i kulture, od njene izgradnje 1931. godine pa do njenog uništenja 7. aprila 1974, kada su je mineri GP „Ratko Mitrović“ tako stručno srušili da je posle oblaka prašine ostala samo gomila cigala i greda. Puno Užičana, kao na pogrebu, skupilo se na brdu iznad i gledalo kako se kao kula od karata u jednom trenu srušila ta lepotica, koja je bila čarobni zamak iz najlepše užičke bajke.

Nema Sokolane i terena pored nje, ostaju samo članci o njoj i birane fotografije na portalu Užičanstvenom. Dole u ošišanom nekadašnjem Velikom parku, pored uzidane Đetinje, stoji Hala sportova i drugi sporski tereni, koji Užicu pružaju mnogo više uslova za bavljenje sportom, ali izgleda da su današnji „klinci“ više zainteresovani za kafiće, diskoteke, internet ili da gluvare bez nekog cilja do ranih jutarnjih časova. Kao da je sa Sokolanom nestao onaj užički takmičarski duh – ko će bolje, brže, više, dalje, jače…