Ostalo od starovremenskih istoričara

2203
Kornelije Sula
Kornelije Sula

Iza starovremenskih istoričara ostade zapisano, a pripovedanje koje bi se iz toga moglo rekonstruisati bi bilo: – Rimljani su u užičkom kraju vodili dugo vremena sa Skordiscima teške bitke, više od jednog veka. Najbolje rimske vojskovođe trpele su poraze, a pobede su bile samo privremene. Gaj Porcije Katon pobeđen je 114. godine pre Hrista. Marko Munucije Ruf pretrpeo je u ovim planinama veliki poraz 109. god. p.n.e. Kornelije Sula[1] uspeva 97. god. p.n.e. da ih pokori, njegov posao dovršava Gaj Skribonije Kurijon 73. god. p.n.e.

Ali već 62. planu opšti ustanak među Skordiscima i borbe opet otpočeše. 63 p.n.e. Tulije Ciceron biva izabran za konzula; Ciceronov sukob sa Lucijem Sergijem Katilinom se zaoštrava; pokušaj Katilinog nasilnog osvajanja vlasti i poraz kod Pistoje; Cezar i Marko Kras zbog svoje upetljanosti u zaveru u Katilininu, izbegavaju smrtnu kaznu 59 p.n.e.

Marko Kras
Marko Kras

Kras će stići na sam vrh, biće u prvom trijuviratu, između Krasa, Pompeja velikog i Cezara. Sledeće 58 p.n.e. Cezar pobeđuje u galskim ratovima protiv Helveta i Germana i senat ga postavlja za prokonzula nad Kisalpijskom Galijom, Ilirijom i Narborskom Galijom. 56 p.n.e. Cezar zauzima prostore današnje Francuske i Belgije. Tada dolazi do pomirenja između Krasa i Pompeja Velikog na sastanku trijumvirata u Lucci. 55 p.n.e Pompej Veliki i Marko Kras zv. Dives izabrani su za konzule; Pompej je dobio upravu nad provincijom Hispanijom, a Kras nad provincijom Sirijom. 54 p.n.e Cezar prelazi u Britaniju i nameće vlast; Kras je krenuo na Mesopotamiju, što je nazvano Rimski partski ratovi. 53 p.n.e u bitci kod Carrhae, Marko Kras je poražen i ubijen.

Da se vratimo pobunjenim Skordiscima i području gde je danas Užice. Marko Licinij Kras, sin trijumavara Krasa, uspeo je da taj ustanak uguši 29. godine pre nove ere. Tek je imperatoru Tiberiju pošlo za rukom da Skordice konačno pokori 15. godine nove ere. U tim dugim i teškim borbi su ratnici Kapedumljana sa lako pokretljivim rimskim legijama, preživeli, uspeše se, povukoše u bespuća iznad doline reke Diotios (Đetinje), najviše njih oko današnjih Ponikva. Ostali pokunjeno došekaše rimske kohorte. Rimljani prihvatiše njihove prestavnike i odrediše između najcenjenijih i najmudrijih vođe, koji će im odgovarati za poštovanje zakona rimske imperije.

Pošto bi učvrstili svoju vlast u okupiranim područjima, za prfekte ili prepozite pojedinih župa, umesto svojih, obično vojnih lica, Rimljani su postavljali domaće ljude, koji čak nisu morali da imaju ostvareno građansko pravo, ali su bili spremni da podrže rimsku upravu, pa su mogli da budu predstavnici gradskih opština koje su pored uskog gradskog područja, obuhvatala manje seoske opštine, sela i zaseoke u široj okolini municipija. Uprava svakoga takvoga grada bila je u upravi gradonačelnika, tzv. duovira koji su se menjali jednom godišnje. U prvo vreme oni su birani na opštim gradskim izborima, a kasnije, taj izbor je bio isključivo u nadležnosti opštinskog veća, poznatog kao ordo decurionum. Sednicama tog veća, koje je moglo imati najviše 100 članova, što je opet zavisilo od veličine pojedinih gradova, presedavali su duoviri; sednicama su prisustvovali i viši činovnici gradske uprave, dva aedila imenovana od strane gradonačelnika, koptiranjem ili posedovanjem određenog višeg činovničkog reda i sa svojim porodicama su uživali veliki ugled i kao dobri nosioci javnih funkcija bili su među prvim stanovnicima domaćag porekla, koji su mogli dobiti rimsko građansko pravo. U tom slučaju, domorodac, kao gentilicij uzima rodovsko ime nomen gentile cara, u čije je vreme steko rimsko građansko pravo

U celoj osvojenoj oblasti Rimljani nisu odmah mogli da uspostave vlast, nego su je razdelili na upravu više domaćih knezova, čije su oblasti, kako je vreme prolazilo, spajane sa rimskim carstvom. Kada su se sve kneževine spojile, onda je to što se danas zovemo užički kraj, pao pod administraciju Ilirija, koju brzo zamenjuje Dalmacija. Rimska Dalmacija je zauzimala prostor sve do Rudnika. Tako, i novi Kapedun sa svojom okolinom i mesta gde je Požega, Čačak, dođoše u sastav provincije Dalmacije.

Borba Kelta i Rimljana
Borba Kelta i Rimljana

U vremenu dok su Rimljani vladali, ime Kapeduna, inače keltskog naselja kraj Dunava, donesoše Kapedunjani, članovi plemena Skordisci. Oni, u lovu tumaraše ovim bespućem i tako stigoše do brze hladne planinske reke Diotios (Djetinje), koja preseca dolinu zaštićenu velikim brdima, gde se nastaniše. Poče da niče i manje naselje, novi Kapedun. Kelti su najviše voleli da žive pored reka, u plodnim dolinama okruženim šumama. Izgradivši osmatračnicu na impozantnoj steni više reke, počeše svakodnevni život u plodnoj dolini i okolnom prostoru, gde u stoletnim šumama loviše i velike medevede, strah i trepet ogromnih šumetina, koji su se spuštali sa divlje planine Tare. Uz povremene krvave bitke koje su vodili sa rimskim kohortama, koje su pokušavale da obzbede rudarske inžinjere da bi radili svoj posao i okupiraju Kelte, prošao je ceo vek. Do 15. godine nove ere, drugi rimski car, Tiberije, naslednik Oktavijana Avgusta, okončao je neizvesnost na prostoru oko reke Diotios.

Kelti sa svojim druidom
Kelti sa svojim druidom

Širenje Kelta, koji su došli iz srca Evrope, počelo je u drugom milenijumu pre nove ere i nastavljeno je do trećeg veka pre naše ere. Keltsko carstvo se postepeno proširilo na Galiju, zatim preko Iberiskog poluostrva u Malu Aziju, kao i u Veliku Britaniju i Irsku. Tradicije su nastavljene na ostrvima. Tvrđave su gradili na visinama, zvali su ih Tare, što ima zasigurno veze sa imenom planine u užičkom kraju. Oko tvrđava su im bila skloništa i grobnice. Rasuta plemena su se skupljala tokom sezonskih religiskih praznika. Keltska religija je naročito poznata preko oblika koji je zadobila u Irskoj. Nju obeležava postojanje junaka-bogova, nadljuskih bića koji su izvučeni u okrilje sveta između mrtvih, nakon njihove smrti. Uzastopne generacije osvajača, koje su naseljavale Irsku, su preko kulta veličali pretke. Junaci bogovi postoje u rodoslovu plemena i porodica, koje iz toga izvlače jedinstvo. Kelska religija u početku uključuje ljudske žrtve, čiji je cilj da učine zemlju plodnom. S vremenom umesto toga uvažava magijska moć prizivanja druida, njihovim rečima, stihovima pesnika, raznih magijskih formula. U toj tradiciji se pojavljuje i čarobnjak Merlin.

Keltski bog (slika Zach Cohen)
Keltski bog (slika Zach Cohen)

Kelska božanstva imaju dve glave, jedna je okrenuta živima, a druga glava mrtvima. Grobnica je prekrivena pogrebnom zemljom, ili humkom, na koju se ponekad stavlja statua. Keltski knezovi – ratnici su pokopavani sa svojim bojnim kolima, zajedno sa mobilijarom, nakitom, oružjem, posuđem i sl, to jest znacima njihovog prestiža. Pronađene su keltske statue na izvorima reke Sene, svetom mestu gde se slavila boginja isceliteljka Sekana. U njihovoj mitologiji, vepar predstavlja duhovnu veličinu. Njegova slika je pridružena druidovoj. U Galiji, lov i ubijanje vepra sibolično prestavlja hvatanje duhovnog od strane svetovnog. Lug, najviši bog, dao je svoje ime gradu Lionu, Lugdunum, na latinskom. Taranis (galski) ili Dagda (irski) je bog duhovnog sveta. Ogmins (galski) ili Ogma (irski), sa nasmešenim licem sa desne strane i pretećim sa leve, bog je ratničke sile i kraljevstva.

Figura umirući Gal sa
Figura umirući Gal sa “torkom” oko vrata

Ljudi nose pantalone slične galskim, slične košulje kao današnje sa širokim rukavima, preko kožne ili vunene dugačke prsluke, oko vrata nose metalne ogrlice zv. “tork”, koja je i religiozni i društveni simbol. Keltski vladar ili junak se zaklinjao rečima: “Zaklinjem se bogu kome se zariče moje pleme; osim ako se nebo ne sruši, ako se ne izlije more, ako se zemlja ne otvori pod našim nogama”.

Kelti praznuju Samahan, prvog novembra se označava početak godine ili početak tmurnog perioda; nestaju prepirke između sveta živih i sveta mtrvih. Prvog avgusta Lugnasad slave svetlost na njenom vrhuncu. Balten praznik rastuće vatre, slavi se 1. maja i najavljuje početak leta. Tokom noći koja mu predhodi, životinje se, da bi osigurali njihovo zdravlje i plodnost, puštaju kroz dim vatri “koje čiste”.

Druide nalazimo u svim keltskim zemljama; njihova putovanja učvršćuju zajedništvo naroda. Istovremeno sveštenici, gatari i učenjaci su čuvari znanja i morala, povezani sa hrastom sa koga beru imelu tokom obreda. Oni isključivo uče usmeno, koje podrazumeva veliki broj tekstova koje treba naučiti na pamet. Poduga galska pesma koja je sačuvana do danas, Borba gromova, izražava verovanje Kelta u besmrtnost duše i naglašava uzajamnost među bićima. Za Kelte, smrt je samo prelazak iz jednog sveta u drugi, između kojih neprestano dolazi do razmene.

[1]Lucije Kornelije Sula Feliks, rimski zapovednik i državnik. Dva puta je služio kao konzul, a kasnije se proglasio za diktatora. Učestvovao je u Italskim ratovima gde je nagrađen vencem od trave.