Sećanje Goronjić Predraga zapisano 1999. godine

1167

Kako sam stihoklepao

Da podsetim kratko na vreme u kojem smo se školovali: paketi UNRA – mleko u prahu, “Trumanova jaja”, kolektivizacija, obnova i izgradnja, posvađani sa Rusima, ali smo učili ruski. Zatim su ruske filmove zamenili američki, Ester Vilijams, Džon Vejn, kasnije Brižit Bardo, “Bal na vodi”, “Tarzan u Njujorku”, “Dete Oklahome”, “Pesma mrtvim ljubavnicima”, žiponi, baletanke, prve “Vespe”. Gimnazijske igranke – naše igranke u svečanoj sali na spratu, pa radne akcije, zajednička letovanja i zimovanja…

„Ljilja“, fotografija iz izloga foto studija „Zvezda“ 1958. god.
„Ljilja“, fotografija iz izloga foto studija „Zvezda“ 1958. god.

Išao sam u četvreti razred niže gimnazije (danas osmi razred osnovne škole), srpski mi je predavao Paja Milosavljević. Bio je veoma sposoban i stručan profesor. Voleo je fudbal iznad svega i bio jedan od onih strasnih Slobodinih navijača, neko vreme je bio i predsednik kluba. Svi smo u našem razredu to znali. Svakoj utakmici na strani, van Užica, Paja je prisustvovao bez obzira kolika je bila razdaljina. Utakmice su se igrale većinom nedeljom, kada je neradni dan. Kad „Sloboda“ pobedi, sutradan, u ponedeljak na časovima, on je razdragan. Ako je čas ispitivanja, pljuštale su petice, četvorke i poneka trojka. Dvojki nije bilo. Ali kad „Sloboda“ izgubi utakmicu, on je bio veoma ljut i neraspoložen. Zbog toga je mali broj učenika dobio pozitivne ocene.

Ali u poslednje vreme poče „Sloboda“ gubiti utakmice i kod kuće. To nas je mnogo zabrinulo. Istina, mi smo učili, ali Paja ti postavi pitanje ko da ga je izvadio iz naftalina. Niko na njega nije znao odgovoriti. Nisu to znali ni petičari. Vidimo mi da nećemo lako završiti razred, pa odlučimo da oraspoložimo profesesora Paju. Mislili, mislili i smislili. Neko se doseti da pišemo stihove o „Slobodi“ i to pohvalne. Pošto sam ja bio stihoklepac odrediše mene da to učinim. Ponekad su mi dolazili na pamet neki stihovi koje sam prezentovao mojim drugarima i drugaricama. Na primer:

Ljilja nam je lepotica
Kao filmska glumica,
Kosa joj je bujna,
A usta joj rujna.
Mašna joj je crvena,
A haljina ukrašena.

Razmišljao sam o predlogu odeljenja da pišem pohvalne stihove o „Slobodi“ i na jedvite jade pristadoh. Dolazi prvi ponedeljak. „Sloboda“ je izgubila utakmicu. Ja sam u džepu imao spremljene stihove koke sam pred čas srpskog napisao na tabli i to:

Tim „Slobode“ mnogo borben
Zaslužuje zlatan orden.
Svi igrači bolji sada.
Disciplina sporska vlada.

Uđe u učionicu profesor Paja neraspoložen, zapisa čas pogleda na tablu, osmehnu se i postavi pitanje: „Ko je ovo napisao? Da se profesor nije osmehnuo ja se ne bih smeo javiti. Ali pošto je na njegovom licu i dalje titrao osmeh, ja ustadoh i rekoh: „Ja!“ „Bravo, evo ti petica!“ I zapisa on meni peticu u dnevnik. Zaista je na tom času postavljao svima laka pitanja da ih nije teško odgovoriti. Posle časa svi mi pritrčaše i čestitaše na stihovima.

Generacije iz pedeset i neke strogoj Gimnaziji su prilazili sa strahom i poštovanjem
Generacije iz pedeset i neke strogoj Gimnaziji su prilazili sa strahom i poštovanjem

Drugog ponedeljka opet ja sa stihovima u džepu. Napisah ih na tabli a bili su ovi:

Kad Pipera nama priđe
Narod lepšu igru vide
Pipera je igrač fin-
Istrenirao ceo tim
Kada lopta dođe baji,
Tad publika samo graji.
Makazice preko glave
Za Pipca su male šale.

Tako sam ja svakog ponedeljka donosio stihove koji su se odnosili na tim „Slobode“. Zbog toga je profeseor Paja uvek bio raspoložen i davao nam dobre ocene.

Generacija gimnazijalaca 1958.
Generacija gimnazijalaca 1958.

Ali jedne nedelje kad sam obično sastavljao stihove, nisam mogao da ih sročim. Pokušavao sam na razne načine, ali nisam uspeo. Tu noć nisam ni spavao. Mislio sam šta će reći moje društvo iz razreda kad čuju da nisam napisao stihove. Reći će mi da nism hteo i da sam izdajica. Izjutra sam se spremio i pošao u škol. Bio sam ko pokisao. Izađem ja iz kuće i sretnem mog komšiju Miloša koji je imao nadimak „Prke“. On je igrao levog beka za „Slobodu“. Bio je veoma oštar , ali fer fudbaler. Kažem ja njemu: „Dobro jutro“, a on mi otpozdravi. Tog trena dođe mi neka inspiracija da napišem o Prketu stihove. Izvadim svesku i olovku i na tašni napišem stihove. A stihovi bili ovi:

Moj komšija Prke bek
U igranju nije mek.
Kog udari, on se klati
Al mu ipak zajam vrati.

Uletim ti ja u učionicu kao da sam izbačen iz katapulta. Svi se začudiše jer do početka časa imalo je još dosta vremena. Pokazah drugarima stihove, a oni će meni: Profesor Paja je bolestan. Danas kod njega nećemo imati čas.“ Osećao sam se jadno. Celu noć nisam spavao, a ono nemamo čas. Ipak sam i dalje sastavljao stihove o „Slobodi“. To mi je ušlo u krv. Profesor Paja posle izvesnog vremena otišao je iz Užica. Svima nam je ostao u divnom sećanju.

Tim Slobode koji je bio inspiracija za stihoklepanje
Tim Slobode koji je bio inspiracija za stihoklepanje