O nedeljnoj šetnji oko Parčića i kafi u Restoranu “Bodić”

2266
Biljana i Kosta Despotović sa ćerkicom Biljanom, u nedeljnoj šetnji oko Parčića (foto Aleksadar Tošić)
Biljana i Kosta Despotović sa ćerkicom Biljanom, u nedeljnoj šetnji oko Parčića (foto Aleksadar Tošić)

Obiđimo još jedan krug oko Parčića, saznajmo još toga o gospodskom Užicu, te pogledajmo neke od fotografija. Na prvoj je poznati užički trgovac Kosta Despotović. Fotografiju mi je poslao njegov praunuk, Aleksadar Tošić, koji piše:
“Na fotografiji su moji pradeda i prababa, Kosta i Kosa Despotović, sa kolicima koja su kupljena na otvaranju Sajma u Beogradu. U njima je moja baka, Biljana Despotović. Fotografisao ih je Ilija Lazić, koji se zadesio u kafani Hotela “Zlatibor”, u nedeljnoj šetnji 1940.god.”
Sve do kraja 1940. godine, oko Malog Parčića ulice su bile pod kaldrmom, kada će biti pokockane, na incijativu predsednika Vučićevića, granitnom kockom. U pozadini se vidi Hotel “Imperijal”, a levo je Parčić. Kaldrma je skinuta, sve je više automobila u Užicu, što potvrđuje i saobraćajni znak koji se vidi na fotografiji, a koji zabranjuje parkiranje na trotoaru. Na ovom delu Glavne ulice je danas Beogradska robna kuća.

Neka ova fotografija bude razlog da nešto više kažemo o tom “Imperijalu”, koji se nalazio na uglu prema nekadašnjem frizerskom salonu ili današnjoj piceriji.
Gazda Imperijala je od 1932. godine bio kafedžija Marko Ristić. U novinskoj reklami je pisalo: “Hotel Imperijal, izdaje kost sa sniženim cenama za gotovo, na kuponske knjižice s popustom, a za abonirce ručak i večera 400 dinara mesečno, piće odlično po sniženim cenama, kao i prenoćište za putnike.”

Vlajko Nikolić sedi, prvi s desna, sa svojom kafanskom klapom
Vlajko Nikolić sedi, prvi s desna, sa svojom kafanskom klapom

Užički čuvar sećanja, istoričar Milorad Iskrin, u svojoj knjizi “Kafane i pekare Užica” piše: “Kafana je bila, za poneke, na lošem glasu, tako da su Užičani govorili da u nju nijedan pošten čovek nije ulazio. Možda je to bila sitna pakost. Njeni gosti su bili slobodni muškarci, mladići, ali zamicao je tamo i po koji ženjen čovek, poznatiji Užičanin. Tu su bile pevačice, koje su ujedno služile i za “zabavu” gostima. Uz pevačicu, gazda kafane je imao angažovanog violinistu, kada gost poželi da mu se neka pesma svira ‘na uvce’. U vremenu od početka 1933. pa sve do 1936, tu svirku je izvodio užički violinista Vlajko Nikolić.”

U produžetku kafane Imperijal bile su dve pekarske radnje Vlajka Šuljagića i Branka Kovačevića i dve kasapnice Milorada Šestića i Milutina Majstorovića. Zahvaljujući ovakom okruženju kafana “Imperijal” je radila dobro. Tu u blizini je stanovala porodica Dudić, koja je dala poprilično poznatih užičkih fudbalera. Tu na prostoru koji zauzima Beogradska robna kuća, bila je kuća Drndarevića, u čijem se prizemlju nekad nalazila kafana sa pekarom, jedna od najstarijih u Užicu, otvorena još 1887. godine. Vlasnik je bio Stevan Drndarević. To je bila kafana i pekara III klase. Stevan je umro 1891, pa je njegova žena izdavala u zakup. U ulici preko puta današnje Robne kuće “Beograd”, bila je kuća poznatog Užičanina, Mališe Šlanja, koju je za vreme bombardovanja Užica 1941, pavši tačno na nju, raznela bomba.

Ovako su izgledale reklame užičkih predratnih trgovaca i zanatlija, koje su objavljivali u novinama, časopisima i katalozima
Ovako su izgledale reklame užičkih predratnih trgovaca i zanatlija, koje su objavljivali u novinama, časopisima i katalozima

I tako, Kosta Despotović u svojoj nedeljnoj šetnji te 1940. godine stiže sa svojom porodicom do samog početka dela Užica koji se i dan danas zove “Lipa”, tada do kioska luksuznih peciva “Zdravljak”, Mare Kovačević, moje poštovane “baba Maruške”. Prešavši ulicu nađe se ispred Hotela “Zlatibor”. Tu je vreme da se pozdravimo sa ovim vrsnim užičkim trgovcem, za sada. Kakva je to trgovina bila, govori ova reklama sa stranica časopisa, a i kakav je domaćin i gazda Kosta Despotović.

U krugu oko Parčića je Zgrada Okružnog načelstva (Opština), napravljena 1927. godine. Užičani, kada su prestali da se dive zgradi, ulazili su u “Okrug” i divili se mermernim stepeništu, govoreći: “Kao u dvoru”. Stil gradnje javnih objekata u vremenu posle stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i fasadnom plastikom je govorio o gospodskoj evropskoj kulturi u unutrašnjosti u srpskim gradovima. Želji da se gradsko stanovništvo Srbije približi toj evropskoj kulturi, Užičani su dali veliki doprinos, naročito u delovima gospodskog Užica. Na fotografiji detalj mermernih stepeništa u užičkoj Gradskoj kući (Opštini).

Stepenište u užičkoj Gradskoj kući
Stepenište u užičkoj Gradskoj kući

Nigde u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca tokom dvadesetih godina 20. veka nije bilo više državnih radova kao u Užičkom kraju. Put Užice – Zlatibor, lepi Aleksandrov most na njemu, put Užice – Vardište, pruga prema Višegradu, kojom se Užice povezalo sa ostatkom Kraljevine, a može se reći i svetom. Izgrađene su i pokretne radionice za uski kolosek, prva stabena zgrada u Užicu za železničare. Gradilo se punom parom, čekić se čuo na sve strane, stene su pucale.

“Čelične mišice Ličana i Hercegovaca razbijaju sve što pred sobom nađu. Radnika je dosta, a svakog dana pristižu novi. Svi ti siroti ljudi idu za poslom, traže hleba ma koliko daleko od njihovog rodnog mesta. Većina je bila na radu u Makedoniji, mnogi su ranije radili po Bugarskoj, Trakiji, Anadoliji. To su kršni ljudi, dobre naravi, druželjubivi. Užičani ih vole i sa njima se dobro slažu. Užice vole više, vele oni, od svih drugih mesta. Užička im se rakija mnogo sviđa.” Pisalo je tada u lokalnim novinama.

Okrug i Hotel "Palas"
Okrug i Hotel “Palas”

Prošlo je 16 godina od izgradnje “Okruga”. Gospodski centar Užica oko Parčića dobio je svoj poznati izgled, kada je Bogosav Bodić 1933. godine završio Hotel “Palas”. Vekovna kaldrma, koju su neimari starog Rima poklonili graditeljima sveta, dobro se uklopila u užički skver. Moderna granitna kocka će ga krasiti od 1940 godine na opštu radost užičkih automobilista.

Tih godina između dva rata nikada se u Užicu nije prosulo više novca. Mnogi su ćupovi bili puni, mnoge su kuće nikle. Mnogi su novi automobili zazujali ulicama. “Berićet! vele stari ljudi; Propast! Vele mlađi zelenaši! Kako je – tako. Užice radi, i ovde će se blagost osećati punih pet, pa i 10 godina.”

Na severnoj strani Maloga Parka 1930. pojaviše se poznati obrisi uz staru kafanu “Dva bagrema”, velelepni hotel, a 1933 pojavi se i reklama u novinskim oglasima:

“SKREĆE SE PAŽNJA PUTUJUĆEM SVETU
Kome je potreban udoban hotel da poseti
NOVOOTVORENI VODEĆI HOTEL ‘PALAS’ U UŽICU
Koji raspolaže sa najmodernijim uređenim sobama, apartmanima, tekućom toplom i hladnom vodom, centralnim grejanjem, garažom.
Hotel se nalazi na najlepšem mestu, tako da pruža divan vidik na šumovitu okolinu u neposrednoj blizini parka.
Domaća i strana kuhinja, zatim prvoklasna pića. Cene strogo utvrđene, tako da je pristupačan svakome. Za udobnost garantuje dugogodišnji hotelijer BOGOSAV BODIĆ”.

Bogosav Bodić (1890-1945) je vlasnik prvog pravog evropskog užičkog hotela u Užicu. Ostalo je sećanje: – Bio je gospostven čovek. Oženjen ćerkom Perka Šunderića. To je bila jedna divna žena. Nisu imali dece. Stanovali su desno od Kremića dućana (na Aleksića mostu na onoj krivini gde je danas osnovna škola).

Hotel Palas sa Restoranom "Bodić"
Hotel Palas sa Restoranom “Bodić”

Na fotografiji je Hotel “Palas” i Restoran “Bodić”. Ispred “bašta” s tendom, obavezni lijanderi, uštirkani konobar Milan Lučić (posle II sv. rata direktor u hotelu) u stavu “dobrodošli”. Svraćala je tu užička gospoda pre polaska na posao na jutarnju kafu. Posle posla na kriglu piva pre ručka. U Palasu je bila izuzetna kuhinja i izbor kvalitetnog pića. U kuhinji je sve kontrolisala vitka supruga hotelijera Bodića. Kuhinju je mesom snadbevao najbolji užički mesar, Mile Mršević. U tadašnjem Palasu se, za razliku od današnjeg, nisu priređivane nikakve svečanosti ili zabave. Bila je to mirna kafana za ozbiljnu gospodu. Smeštaj u hotelu na najvećem nivou za ono vreme. Boemi su svraćali u Palas, naročito posle II rata, a posebno kada je srušen stari Hotel “Zlatibor”. Poseban odnos su imali sa starim predratnim ugostiteljem, koji je sada radio kao konobar u Palasu, Ljubišom Burlićem Burlom.

Neke Burline Ljubišine duhovitosti u novo vreme je preozeo Apo, cenjeni konobar u Palasu sedamdesetih, osamdesetih godina 20 veka. Mi gimnazijalci dođemo u baštu i posedamo. Nas troje ima za koktu, pijemo ih onako u krug po gutljaj. Ostali za sastavljenim stolovima ispred sebe vodu sa ratlukom “na čačkalici”. Apo prenosi ono Burlino: “Idite pa sedite dole kraj česme kraj Parčićića, voda prvoklasna. Nemojte se nalivati ovom bajatom i ko zna kakvom vodurinom”.

Lale piše: “Vreme je poodmaklo skoro će fajront. Kad kelner Ljubiša Burla donosi novu turu pića, ama jedno isto piće svima. Prvi reagova Lazo Globus:
– Šta je ovo Ljubiša, ja pijem viski, malu rusku votku, čovek pije vinjak?
– Kako Lazo, šta je? Vidiš po čašam,a po tri deci da je slepiš. I to od najboljeg vina i najbolje sode kao za gospodina Borovića.
– Ti, Ljube znači samo upamtio Kokanovo piće, izgleda nije moglo više da ti stane u pamet u ovo doba, – našali se Lazo.
– Pa, Lazo, i ja to pijem! – na to će Burla, i diže čašu okrenut Kokanu! Da mu se tata, a bogami i on, nije zalivao dobrim vinom, ko zna da li bi tako stasit, pa lep izrastao. Hajte živeli! – Pa se samo gospodin Lazu tiše obrati:
– Popijte svi, Lazice, da ne vraćam. Neće vam ništa faliti, škole mi!
Čaše melodično zazveketaše, ispijaju Burli u zdravlje, pa šta bi drugo kad je ovaj divni šaljivdžija u pitanju.
Užice je posle rata imalo očuvana dva hotela – “Palas” i “Zlatibor”. U hotelu “Palas” imalo je 16. soba i 37. ležaja. Palas je bio hotel “D” kategorije. Hotel “Zlatibor” je imao 25 soba sa 45 ležaja i nije imao kategoriju, u to vreme je imao više odlliku “prenoćišta”. U Užicu od 15. juna 1948. stvoreno je gradsko ugostiteljsko preduzeće posle nacionalizacije svega i svačega. Državno preduzeće je imalo 66 zaposlenih. Kao samostalna kafana radi restoran “Pariz” na “Lipi” do 1951. god, kada dolazi do razdvajanja tog prvog preduzeća na samostalne kafane. U leto, tačnije avgusta meseca 1954, 10 ugostiteljskih objekata formira novo ugostiteljsko preduzeće, koje će dobiti i nositi decenijama poznati naziv “Sloga”, koja je u svom sklopu imala: tri restorana, tri bifea, 4 kafane. Jedna od kafana je radila samo u letnjoj sezoni, kafana bašta u Velikom parku kod Ružića istočnika.

Palas i Parčić u zimskoj idili
Palas i Parčić u zimskoj idili

Pored “Sloge” postojalo je ugostiteljsko preduzeće “Lipa”, u čijem sastavu su bili restorani, “Pariz”, “Proleće”, kafana “Top” i bife “Stadion”. Pored ovih kafana, samostalna kafana je bila “Šumadija” i “Sloboda”. Od 10. septembra 1962. svi “državni” užički ugostiteljski objekti, a privatnih nije bilo, udružuju se u preduzeću “Sloga”.

Posetioci posleratnih užičkih kafana, nošeni romantičnim zanosom, zaobilazili su nove kafane i modernizovane stare, čak su i nekim starim koje su i dalje radile, davali i nezvanična imena. Tako je kafana “Šumadija” imala ime “Truman” ili “Kod Gliša”, po svojim nekadašnjim šefovima. Kafana na nekadašnjem Zelenom pijacu, “Zeleni pijac”, bila je poznata kao kafana “Šangaj”, ili su je zvali po česmi, koja je nekada bila u njenoj blizini, “Talpara”; kafana na Rakijskom pijacu – kafana “Kongo”. Bife “Stadion” nazvan je “Port Said”, a kafana „Proleće“ u Krčagovu imala je ime “Džakarta”.

Užički pisac i boem, Lale Milosavljević, napisa: “Svet leptira napušta lampione, zora načinje dan, a meni i tada i sada nije lako da napustim dobro društvo i lepo raspoloženje. Uvek sam, a i sad bih da produžim, u dobrom starom Hotelu “Zlatibor”. Nisam bio, a verujem, ni sada nisam sa takvom željom.”

“Dragi poštovani profesore, direktore, pesniče, književniče i mi imamo takve želje u ovom vremenu druge decenije 21. veka, ali su nam srušili većinu kafana. Nema više, sem pomalo u onoj više seoskoj krčmi, zvanoj “Era”, ni malo duha staroga, ali i boemskog Užica” – Predrag Kovačević.

Milorad Iskrin u svojoj knjizi “Kafane i pekare Užica” piše: “Posle rata, kad je “Palas” prešao u društvenu svojinu, kafana je dobro radila jedno duže vreme. Tu su često održavani poslovni ručkovi ili večere. Ovde je između ostalih radio i “živa legenda” užičkog ugostiteljstva – Ljubiša Burlić. Uvek je bio spreman za šalu i sa stalnim gostima koje je poznavao, a i sa ljudima koje prvi put vidi. I pisac ovih redoova je imao neobičan prvi susret sa ovim duhovitim čovekom. Seo sam u ‘njegov reon’ i kako je bilo zimsko vreme, zatražio čaj. On mi je jednostavno odbrusio: ‘Molim te idi preko puta (u Hotel “Zlatibor”) ako hoćeš čaj. Popi kuivano vino!’ Razume se, mom zaprepašćenju nije bilo kraja. Onako zbunjen, prvi put u životu, popio sam kuvano vino. Nisam znao da se šali, shvatio sam to ozbiljno.”