Pešićeva “Dva Bagrema”

2080
Pivnica "Dva bagrema" Janka Tomanovića Puste
Pivnica “Dva bagrema” Janka Tomanovića Puste

Do “Palasa” bila je vodeća kafana užičkih intelektualaca, gimnazijskih profesora, meraklija a jedno vreme i užičkih predratnih socijalista “Dva bagrema”. Prvi kafedžija, još u vreme kada su ispred ove kafane bila dva bagrema i stanica poštanskih kola, bio je Borisav Janković Ćubin. Tada je ova zgrada bila u vlasništvu bogatog i pominjanog Uroša Pešića. Janković je proslavio ovu kafanu. Poslednji koji je radio s kafanom pred sam rat bio je Janko Tomanović Pusta, iz čijeg je vremena i ova fotografija. Žiko Kostić je poslednji držao kafanu “Dva bagrema”. 26.aprila 1938. se venčao sa Anđelijom, a venčanje proslavio u istoj kafani. Stanovali su na spratu i ceo Drugi svetski rat radili u kafani. Pusta stoji drugi s leva do gospodina sa zgodnim borsalino šeširom. Posle Drugog svetskog rata kafana “Dva Bagrena” je nacionalizovana i bila je sve do 1960. oficirska menza, kada je izgrađena zgrada Doma JNA, koja je imala restoran.
Pred rušenje kafane u “Vestima” je pisalo: – “Skoro se niko neće setiti da se tu na trotoaru, ispred ove kafane, nalazila dva velika bagremova stabla, čiji je miris sprečavao da do gostiju dopre prilično neprijatan zadah nekadašnje stočne pijace. Samo će neko od starijih penzionera zastati da bi u dosluhu sa prohujalim godinama povratio sećanje na dosetke Milije Božovića i drugu važnu stranu njenog kulturnog istorijskog značaja.”

U kafani “Dva bagrema” je zabeležen jedinstvena anegdota, kako je bistri seljak danas rečeno, izradio, legendu užičkog šeretluka Simu Terzića: Došao seljak u kafanu, traži popa koji je imao lovačku kerušu, naleteo na Simu i objasni da je kerušu doveo jer pop tako hoće, da mladi budu kao što je njegov ker. Sima izrazi popovu želju da mu ona okoti crno, pa malo šareno. Na to će seljak: “Ja sam doveo kerušu, pa vi pravite kako god ‘oćete”.

Ako bi povadili neke rečenice iz tekstova iz starih užičkih novina u kojima se pominje kafana “Dva bagrema”, moglo bi se zaključiti da su se gosti ovde više nalazili da se nađu i popričaju, nego da popiju neko žestoko piće. Zato su ovde obično pili kafu, malinu sa sodom, čaj od lipe. U ovoj kafani su nailazili na pravu domaću atmosferu, jer je ona samo po svom karakteru bila kafana, dok je po unutrašnjem ambijentu bila kao društveni klub.

Zeitungshalter - ručni stalak za novine
Zeitungshalter – ručni stalak za novine

U “Dva bagrema” je potekla izreka “bistri politiku”, koju su njeni gosti svakodnevno “bistrili”, podstaknuti novinama na Zeitungshalteru – ručnom stalku za novine, zgodnoj napravi koja je opstala u Užicu do ranih sedamdesetih godina 20 veka u berbernicama s varoškom tradicijom.

Gotovo svakoga dana pre Balkanskih ratova su se u kafani, tada “Dva bagrena”, mogli videti Dimitrije Tucović i Radovan Dragović, kako živo polemišu sa užičkim književnikom Milutinom Mitom Uskokovićem, francuskim studentom, nosiocem građanskih pogleda tadašnjih evropskih humanista. U dnu kafane obično je zasedela redakcija prvog užičkog lista “Zlatibor”. Milan Stanić, osnivač lista, nije imao sopstvene prostorije. Inače ,Stanić je u Užicu imao gvožđarsku radnju, a u politički život Užica je ušao veoma mlad zajedno sa protom Milanom Đurićem. Biran je i za predsednika užičke opštine više godina, kada je mnogo toga dobrog učinio za Užice. Bio je i narodni poslanik 1888. god. Velike ustavotorne skupštine. Ogroman broj značajnih ljudi iz užičke istorije se pojavilo u ovoj užičkoj kafani.

Posle prvoga svetskoga rata, tadašnji vlasnik “Dva bagrena” Jovica Stamenković od svog kafanskog inventara nije našao ništa sem praznih prostorija. Mnogi gosti ove užičke kafane se nisu vratili iz ratova – Dušan Popović, Dimitrije Tucović, Mita Uskoković i mnogi drugi. Pegavi tifus je pokosio pola Užica tokom okupacije Austrijanaca. Ipak, život se vraća Užice, pa i u njegovu poznatu kafanu i njena prisna atmosfera. Gosti su iz sopstvenih kuća donosili stolice i svi su se divno družili. U Užicu je započelo zlatno doba u kojoj je kafana “Dva bagrena” ili sada “Dva bagrema”, bila jedno od najpopularnijih mesta u gradu.

Posle 1933. godine, izgradnjom Hotela “Palas”, neki iz mondenskih krugova varoške intelegencije odlaze u novi restoran u njemu. Studenti i drugi intelektualci ostaju verni svojoj omiljenoj kafani.

Vlasnik zgrade Uroš Pešić je na spratu iznad “Dva bagrema” imao dva stana koji je izdavao. Kratko vreme u jednom od stanova ,dok su renovirali kuć,u stanovali su posle venčanja trgovac tekstilom Kosta Despotović i žena mu Kosa, tokom 1939. godine. U drugom stanu je stanovao tadašnji zakupac “Dva Bagrema” Žiko Kostić sa suprugom Anđom. Inače Žiku je na venčanju kum bio Dragiša Mladenović, ugledni trgovac luksuznim pokućstvom, a stari svat pomenuti Kosta. U porodici Koste Despotovića je do danas ostala upamćena anegdota o škrtosti starog trgovca Uroša Pešića. Uroš bi, kada sretne Kostu, pitao: Gosn’ Kosta, jel’ znate kako ide kum Žiku u kafani?
Kosta je par puta rekao dobro, a proračunati Uroš Žiku podizaše kiriju za lokal. Inače, Uroš Pešić je živeo preko sto godina. Užičani su se šegačili govoreći da je njegov tvrdičluk tako veliki da mu se nikako nije isplatilo da umre. U romanu “Zolj”, užičkoga pisca Mila Vargovića, deo karaktera Uroša Pešića je prikazan u liku gazda Vukajla.