Avgust 1971.

430

Retko se tada događalo da neko iz državne službe ode u privatnike, a kad je to učinio svi su ga sa čuđenjem posmatrali. Majstor Jovo Rađenović otišao je iz Štamparije i otvorio pečatorezačku radnju na Dovarju. Kada su jednog njegovog bliskog prijatelja pitali kako mu poslovi idu “Eh, tako Jova k’o Jova, dok radi – radi, ali kad ode u ribu, nema ga u radnji po tri dana”. Šta ćeš, ne može čovek tako lako da se oslobodi navike iz preduzeća. Majstor Jovo kad je čuo za ovo kratko je prokomentarisao da je baš zbog toga da u ribolov može da ode kad god poželi, otišao u privatnike.

Ovog avgusta mladi Užičani su se uveče “razbijali” od dosade. Muzičari većinom na moru i u okolnim turističkim mestima. Sretnem se u Velikom Parku sa školskom drugaricom Saškom, priča mi: “Cele školske godine željno sam iščekivala letnji raspust i onda sam dočekala ovakvu situaciju: svi su otputovali na more, samo se ja bezvoljno motam po kući. Išla bi u šoping, ali nemam novca. Mogla bih navratiti do plaže, ali ne želim da idem sama. I tako se iz dana u dan sve više dosađujem. Umesto da uživam u odmoru, u meni se skupljaju ljutnja i bes, jer ne znam šta bih sa sobom. Kažem joj – Razvedri se, ovo bi moglo biti leto tvog života. Jednostavne ideje učiniće čuda bez obzira na to jesi li sama ili s drugaricama koje su u sličnoj situaciji.

Bas i Kovač na kamenoj klupi na Trgu krajem hladnjikavog kišnog leta 1971. godine
Bas i Kovač na kamenoj klupi na Trgu krajem hladnjikavog kišnog leta 1971. godine

Svetislava sam upoznao u prvom razredu užičke gimanzije, na samom početku sedamdesetih. Bio je sportista, rukometaš, rezervni golman u lokalnom rukometnom klubu. Tako je i izgledao kao rukometaš, širokih ramena, uskih kukova u tamno zelankastom sitno pletenom džemperu bez kragne, uvek je bio u uskim farmerkama, lepog ali nekako profinjenog lica, uokvirenog urednom frizurom. Ličio je na na nekog studenta koledža, koje smo viđali na bioskopskom platnu, junaka u američkom filmu. Tada kada smo se upoznali, imao je blagorodan nadimak koji mu je zbog njegove neiskvarenosti i dobrote stajao kao prilepljen: “Lale”. Nešto kasnije, kada smo ga onako na rokenrol način “pokvarili”, dobio je još jedan nadimak “Bas”, po prezimenu koje je nosio.

Ovog kišnog avgusta 1971, Lale Bas je lutao, više ga nije privlačio rukomet, ali su počele da ga privlače košarkašice, naročito talentovana Mira Maksimović, kasnije reprezentavtivka. Onda je hteo da bude kapetan broda. Kao dete je naučio od komšija ciganski, jer je stanovao sa majkom odmah do ciganskih kuća, pa je hteo da postane ciganski Vuk Karadžić, “Da im izmislim nepostojeću azbuku”. A onda iznenada, tokom jednog kišnog leta 1971, počeo je da uči da svira gitaru i da piše kratke priče. U toj prvoj priči kiša je dobovala po krovovima starog adaptiranog užičkog pozorišta, gde je Lale stanovao sa majkom Dobrilom i dobrim čovekom čika Šiljom, majstorom scene užičkog pozorišta, dok je košarkšica Mira promicala prema “Sokolani” na trening… Bio je prirodno talentovan za jezike, one koji su ga interesovali. Za kratko vreme je razumeo i ubrzo sa na njima sporazumevao.

Jednoga dana me je pozvao da provedemo nekoliko dana u Bajinoj Bašti da upoznam njegovu omiljenu tetku Jelu i prijatelje, tamo gde se rodio i proveo rano detinjstvo. Stigli smo pred jednu od najvećih starinskih zgrada u samom centru Bajine Bašte. U prizemlju je bila impozantna kafanska sala, slična užičkoj kafani “Pariz”, a više ulaznih vrata je pislo: “Evropa”. Kada smo ušli i seli za sto, Bas mi je naručio piće i rekao – “Ova zgrada i još mnogo toga pre rata bila je vlasništvo najbogatijeg i nacenjenijeg čoveka u Bašti, čuvenog Svetislava Vejzovića, moga pradede.” Svetislav Basara je kasnije postao poznati književnik čak dobitnik dve Ninove nagrade a ovog avgusta je počeo da se bavi pisanjem a prvu knjigu “Priče u nestajanju” objavio je 1982. Godine.

Tito je ponovo izabran za predsednika SFRJ, Mijalko Todorović je bio izabran za predsednika Savezne skupštine.

Na atleskom prvenstvu Jugoslavije su učestvovala trojica sportisata iz Užica. Slavko Kuzmanović, Dragan Vasović i Dragan Petrović. Slavko je na trci na 1500 metara stigao četrnesti. Petrović je na trci na 200 metara bio takođe četrnesti. Vasović, inače, sin poznatog užičkog bojadžije sa Slanuše je u veoma jakoj konkurenciju od 23 takmičara u skoku u dalj osvojio sedmo mesto skočivši 6,79 i to jebio njegov najveći uspeh do tada.

Dežurni pripema logorsku vatru u izviđačkom kampu na Vodicama
Dežurni pripema logorsku vatru u izviđačkom kampu na Vodicama

Do Ribnice je stigao asvalt. U Ribnici su i ovog avgusta letovali i obučavali se užički izviđači. Savez izviđača Srbije je tada predstavljao jednu od većih omladinsku organizaciju u republici i brojao je preko 10.000 članova u gotovo svim opštinama. Aktivnosti koje je sprovodio Savez bazirane su na izviđačkom metodu koji posebno isticao timski rad, liderstvo, rad u malim grupama, lični razvoj, rad u prirodi, simbolički okvir, izviđački zakon i zavet i podršku odraslih… Danas ove 2021. Užicu postoji Udruženje građana izviđači “Srna”.

Obuka izviđača
Obuka izviđača

A na tada čistom Perućačkom jezeru je ovog leta bilo kao u raju. F.K. “Sevojno” je proslavilo 20. godina postojanja. Uprava najmlađeg užičkog zonaša F.K. “Jedinstvo” odlučila je da za trenera postavi dotadanjeg trenera Mladosti iz Lučana Dragoljuba Vitića Lokera.

Na Zlatiboru su trenirali košarkaši i košarkašice “Sevojna”. Mušku ekipu: Nebojša Krčevinac, radomir Raković, Dragan Nešović, Milan Vitorović, Dušan Stojanović, Dušan Iliić, Milan Urošević, Radosav Komandić, Šehrija Nuhanović, Milenko Subotić, Slobodan Radojević i Zoran Stefanović. Kapiten je bio Milenko Subotić a treneri Blagoje Gukić i Radovan Lojanica.

Žensku ekipu su trenirali Đorđe Lazović i Branislav Panić, na pripremama je bilo četrnest igračica: Biljana Rakočević, Koviljka Kovačević, Branislava Stanić, Danica Bogdanović, Ljiljana Backović, Vera Lazić, Ruža Vuksanović, Slavica Puzović, Milka Branković, Dragana Vučićević, Biljana Kovačević, Raja Petrović do tada nezamenljiva košarkašica šampiona tadašnje Jugoslavije novosadske “Vojvodine” koja čim je prešla u “Sevojno” postala kapiten tima.

Jula Petronijević i Nada Stanojević, šahistkinje užičkog šahovskog kluba “Sloboda” odkako su se takmičile, već nekoliko godina na MOSI – ju nkada nisu izgubile ni jednu partiju niti su remizirale.

Zavod za zdravstvenu zaštitu se preseli u Krčagovo. Zajničkim sredstvima Zavoda i direkcije za izgradnju pruge Beograd – bar. Rudnik Magnezita onaj koji je pronašao moj Deda Vitomir Kovačević pre pet godina je jedva sastavljao kraj sa krajem a ove je postao milijarder. Direktor rudnka je bio Milić Grdović koji je rekao da sve što imaju su postigli sami da nikakvu pomoć i dotaciju nisu koristili.

Ovoga avgusta počelo je lepljenje po stubovima plahata, umrlica i obaveštenja, grafiti se još nisu pojavili. Na zgradi od obnove pa do tadašnje autotehne i na Trgu stubovi su bili već tada išarani. Slična je situacija bila i sa robnom kućom “Progres” i blokom “C”.

Devetnestog avgusta po gradu je pukla vest da su desetorica užičana silovali dve devojke jednu iz Kačera a drugu iz Duba, dan ranije. Radilo se o Dušanu Đeniću Dulu koji je dobio 7. godina, Milomiru Mlečiću Miću, Aleksandru Bacetiću Baceti koji je dobio 5 godina, Momčilu Milosavljeviću Moco i Dobrivoju Nerandžiću Dole su dobili 5 godina. Mileko Petronijević Lela dve i Milenko Voisavljević Mesar jednu godinu, tri maloletnika koji su bili u ovoj grupi su dobili od 6 meseci do tri godine zatvora. Po Užicu su bili komentari da ih sigurno nisu silovali, da su se ove dve pre toga prostistuisale i da su ih prijavile zato što posle nisu hteli da im daju obećani sat i zlatni lančić.

Mnogi su zavidili na poslu tada najpoznatijem užičkom prodavcu cveća Mirku Starčeviću. Rođen u Ribaševini od malena je zavoleo prirodu, kada je došao u grad rekao je kasnije da ga je neka unutrašnja snaga dovela baš u Bioktoš u Grasko zelenilo, još 1961. godine. Kada su odlučili da u centru grada neko prodaje cveće izbor je pao na Mirka. Stalno je bio na za svojom šarenom i mirisavom tezgom na pijacu Izuzev zimi, punih ruku buketa karanfila, ruža, gladiola, mlad i uvek nasmejan je osvojio simpatije užičana.

U berbernici kod Lajoša
U berbernici kod Lajoša

U berbernici kod Lajoša dole pored Šuljage pekara, skupile se stalne mušterije, dok čekaju pričaju svoje doživljaje. Branislav Radisavljević, dugogodišnji sudija užičkog Opštinskog suda – priča kako je ovih avgustovskih dana vodio jedan sudski proces, svaki čas opominjući stariju ženu koja jer je svojim brbljanjem ometala rad suda. Na kraju je pozvao stranke da potpišu sudsko rešenje a ona što je opominjao poče da okleva. – Zašto ne potpišeš, valjda si toliko pismena? – upitao je. Jok, druže sudija, videli ste, više sam usmena nego pismena.

Profesor Vlajko Kovačević priča kako su štedeli za vreme igara MOSI: “Stigla pismena ponuda od grupe mlađih užičkih umetnika u kojoj su ponudili Oragnizacijonom odboru da urade potreban pano za 980. 000 starih dinara. Ovi ih glatko odbiše i ustupiše posao Saobraćajnom preduzeću “Raketa” čiji su ga “umetnici” uradili za svega 3,260.000 dinara.

Dođe na red i Tomo Pavlović radnik Valjaonice: – Dva radnika Valjaonice posle primljenog regresa za godišnji odmor razgovaraju: – Gde misliš na odmor? – pita prvi. – Boga mi, prijatelju, ovaj ću regres dati nastavnicima da spreme onog mog za popravni ispit. Znači zajedno ćemo na istu plažu – završi prvi.

Sluša Lajoš brica svoje mušterije, pa će i on na kraju: -Priča mi komšinica Ruža ona što ima onog malog đavola što ga zovu Beli – Žuna: “Pitam ga ja, gde si dosada Beli i pretim mu da ću ga prebiti što dva sata kasni kući, a on će meni – Mama igrao sam se poštara, raznosio sam susedima prava pisma. Začudih se ja otkud mu prava pisma, kad će on – ona iz tvoje fioke što su svezana crvenom pantljikom. Zamsli razdelio je moja ljubavna pisma da čitaju komšije u celoj zgradi. Morala sam da ga prebijem. Juče sretnem njegovu učiteljicu, kaže. Na času je govorila kako je opasno ljubiti životinje i tražila da neko navede primer. Ustaje onaj moj i kaže: -Tetka Sonja iz mog komšiluka ima običaj da ljubi svoje psetance. Pa šta se dogodilo pitala ga učiteljica. – Crklo kuče. Ne znam, više, šta ću sa njim!

Cigančica lepotica
Cigančica lepotica

Krajem avgusta u domu JNA na Ciganskom balu izabrana je ciganska lepotica, osamnestogodišnja Ljiljana Aleksić iz Gornjeg Milanovca. Druga je bila Zorica Vasović iz Požege. U programu koji je trajao čitavu noć učestvovali su poznati ciganski izvođači narodne muzike među kojima Vlajko Nikolić doajen učžičkih muzičara