Bez rodoslova (O Mifi Šerifu)

1344

Tekst Petra Tešića:

Mifa Šerif
Mifa Šerif

Tamno koščato lice, proređenih požutelih zuba i sa kosom koja straši u nejednakim pravenovima. Izbledele, davno popeglane pantalone, iznošeni sako i košulja besprekorno uklopljenih boja, cipele koje je pre njega neko već odbacio. U matične knjige je upisan kao Milomir Stanišić. U albumima užičke boemije, kao Mifa Šerif. Viđali smo ga kako prebira po dvorišnim otpadima tražeći bačenu gvožđuriju. Izgledalo je kao da to nije stvarni život već da svojim izborom piše živi scenario. Mučenički oreol mu nije pristajao. Naš filmadžija Brane Ćelović je u Mifinom načinu života prepoznao underground životni manir…

Mifa je najviše voleo da provodi vreme na užičkoj plaži
Mifa je najviše voleo da provodi vreme na užičkoj plaži

Da bi ste ušli u čatrlju koja je bila njegov dom, morali ste da se sagnete. Sijalica je razbila potpunu tamu i činila još mučnijom sliku grubo istesanog astala prekrivenog mušemom na kojem je uvek bilo bajatih mrvica hleba. Iz šoljice bez drške pušila se kafa i to je bilo dovoljno da shvatimo da smo onog trenutka kad smo se uselili u konforne stanove i kuće i otvorili bankarske račune zaradili udoban život, ali i sklonost da umišljamo. Osećali smo se loše ako nemamo novca za zimovanje ili zato što na trpezi nema ananasa. Egzistencijalne muke Mife Šerifa bi nestajale kad bi klasirao stvari koje je prikupio, prodao ih i u papirnu kesu ubacio hleb, so i pivo.

Tugovao je gledajući promene na Plaži, Velikom parku i gradskim ulicama koje su donosili dođoši. Šatrovački govor bio je način njegovog otpora protiv kiča i navika, koje su gušile suptilnost gradskog načina života, radovanja ispoljavanja žalosti. Šerifsku zvezdu Užica iskovali su mu romantičari, pisci, novinari, slikari i sportisti. Možda bi bio dobar bokser da ga nisu boleli uboji poraženih protivnika.

Mifa na zimskom kupanju
Mifa na zimskom kupanju

Čar Rajskih otoka nije bio samo u kupanju. Mračnim tunelima stare pruge, junačili smo se i o slepićima govorili kao o troglavim aždajama. Mifa Šerif je uvek poslednji ulazio i, kad bismo svi žmirkajuči izašli na svetlost, kretali smo dalje. Iz onog tunela u kom smo se saplitali i bauljali kolko god puta da smo prolazili kroz njega, nije izašao. Kad smo se posle nekoliko kilometara pojavili na Rajskim, videli smo ga u vodi uveliko zabavljenim plivanjem. Ni danas mi nije jasno kako je stigao. Znali smo samo za put kroz tunele. Nije nas pretekao, niti je išao iza nas. Kakve on to tajne bogaze otkrio, gde je ubirao kupine kojima nas je služio, nikome nije rekao…

Preci i potomci određuju ličnost koliko i lična batrganja na životnom putu. Neostvaren čovek često pribegava hvalisanju za uspehe koji nisu njegovi. Šerif se nije dičio pradedovskim oredenjem, niti je imao decu da im broji petice u đačkim knjižicama, vodi ih u baletske škole i košarkaške treninge, a nema stope u Užica na kojoj nije ostavio svoj koren.

Uvenuo je, bez ljubavi i nege, kao samonikla biljka. U albumu užičke boemije, njegova slika je pored ispresovanog jeremička.