Dragan Pejić piše za portal Užičanstveno

659

Grad na Đetinji 50-tih i 60-tih godina bio domaćin čuvenih zimskih turnira u košarci

Sokolana
Sokolana

Sokolana hram srpske košarke

Malo koji grad u Srbiji mogao se posle Drugog svetskog rata podičiti dvoranom u kojoj su svoje umeće mogli da prikažu brojni sportisti. Grad na Đetinji imao je svoju Sokolanu, odnosno Dom DTV Partizan, ispred koga je prvi koš drvene konstrukcije

postavljen još 1947. godine. Međutim, još dve godine su protekle dok novi sport nije zaživeo u Užicu, tako da su tek 20. novembra 1949. prve dve utakmice u ovom domu, u kojima su se pobedi po jednom radovali košarkaši beogradskog DIF-a i Borca iz Čačka.

Za razvoj užičke košarke od izuzetnog, možda i presudnog, značaja bili su zimski turniri, na kojima su se i igrači, ali i publika sa tribina, odnosno galerije, upoznavali sa tajnama igre pod obručima. Ova tradicija održala se tokom 50-tih, pa sve do sredine 60-tih, a tačka je stavljena 1969. na ženskom turniru, gde je slavila C. Zvezda.

Sve je počelo 21. januara 1950. Za veliki pehar C. Zvezde u Sokolani na dvodnevnom turniru borile su se gradske selekcije Beograda, Novog Sada, Kragujevca, Čačka, Prištine i Leskovca. Bez premca su bili košarkaši iz prestonice, druga ekipa „crveno-belih“, koja je kasnije postala deo BSK-a, odnosno OKK Beograda.

Veselo Veče

. Pioniri užičke košarke
. Pioniri užičke košarke

Naredne godine nisu se nadmetali seniori, ali početkom februara, sada u organizacijikošarkaške sekcije SD Sloboda, za naziv najboljeg na turniru juniora takmičili su se sastavi Morave iz Trstenika, Sloge iz Kraljeva (tada Rankovićevo), čačanskog Borca i domaćina. Čačani su u finalu nadigrali Slobodu sa 20:13, a u redovima domaćin na tunriru su sed istakli Đorđe Lazović i Vladeta Vlatko Gluščević. Odigran je i jedan ženski meč u kome su košarkašice Borca pobedile domaću Slobodu sa18:7.

Ovaj turnir bio je i tema veoma slušane „Vesele večeri“ Radio Beograda. Naime, na jednoj od utakmica „dvojica ili trojica navijača“ su skočila sa galerije na strunjače. Radijski humoristi su takav postupak prokomentarisali rečima da Užičani koriste padobrance da bi pobedili.

Na novom parketu, koji je zamenio stari patos, odigran je 29. i 30. januara 1952. novi turnir za pehar „crveno-belih“. Slavio je domaćin, koji je u finalu, pod komandom profesora Vlajka Kovačevića, za tri poena bio bolji od Sloge iz Rankovićeva (29:26). U dresu Slobode su blistali Đorđe Lazović, Vladeta Gluščević, Cole Ivanović i

Miodrag Zarić, a učešće na turniru uzeli su i kruševački Napredak, Budućnost iz Valjeva i Trstenik.

Prema tvrdnjama savremenika, turnir 1953. protekao je u znaku čačanskog Železničara, a onda su u januaru naredne godine čak osam ekipa želele Zvezdin pehar. Kraljevačka Sloga je u finalu za „pola koša“ bila bolja od kragujevačke Šumadije (39:38). Na treći pobednički stepenik popeli su se košarkaši kruševačkog Napretka koji su bili bolji od domaće Slobode (43:37). Ekipi užičkog DTV Partizana, koji je „zamenio“ čačanski Borac, pripalo je peto, „dizelci“ sa Morave šesto mesto, sedma je bila Ćuprija, a fenjer je pripao Metalcu iz Smederevske Palanke.

Pehar organizatoru!

Isti broj ekipa našao se u Sokolani i u januaru 55-te, a pehar je „odneo“ organizator! Naime, u produžetku finala između Borca i Sloge, kod rezultata 45:44, meč je prekinut. Šta se desilo? Hroničari užičkih „Vesti“ zabeležili su da je kod pomenutog rezultata sudija svirao dva slobodna bacanja za Slogu, ali je merilac vremena pokazao da je meč završen pre tog prekršaja. Zapisničar je rekao da je pre čuo sudijsku pištaljku, a sudije su smatrale da treba izvesti bacanja. Međutim, sporna situacija nije bila rešena, pa turnir ostao bez pobednika. Čačanski Omladinac je bio treći, Sloboda, koju su predvodili profesor Vlajko Kovačević, kapiten Đorđe Lazović i Kosta Borović, korak iza, a sledili su ih Prokuplje, Borac (Paraćin), Omladinac (Valjevo) i Mladost (Svetozarevo).

Čak 14 ekipa, a među njima i C. Zvezda, najavilo je dolazak u Užice na turnir koji je bio zakazan za 28. i 29. januar 1956. godine. „Crveno-beli“ nisu došli, a za njihov pehar borilo se osam timova. Sve počasti pripale su kragujevačkom Radničkom, koji je u finalu nadigrao valjevski Omladinac (58:49). Topličanin iz Prokuplja bio je na „bronzanom mestu“ podijuma, a sledili su ga Šumadija (Kragujevac), domaće ekipe Slobode i DTV Partizan, Trstenik i Borac (Paraćin). Sloboda je bez treninga pobedila Trstenik (70:64) i DTV Partizan (44:38), a izgubila od Topličanina (41:49), dok je selekcija užičkog društva za telesno vaspitanje nadigrala Borac (49:29) i doživela poraz od Šumadije (56:92).

Naredne godine, 26. i 27. januara u konkurenciji šest ekipa slavili su Kragujevčani, ali ovog puta ekipa Šumadije. U finalu je bila bolja od kraljevačke Sloge sa 44:40. Na trećipobednički stepenik popeo se prošlogodišnji pobedik Radnički, koji je u „malom finalu“ nadigrao domaću Slobodu (45:33). Peto mesto pripalo je užičkom DTV Partizan, dok je čačanski Borac „osvojio fenjer“.

Uzicka Sloboda
Uzicka Sloboda

Usledile su dve godine dominacije Slobode i oba puta su u finalu bili bolji od komšija iz Čačka. Najpre su pehar C. Zvezde, u januaru 58-me, osvojili slaveći u odlučujućem meču sa Železničarom (54:39), a Đorđe Lazović je uz pehar nagrađen i naliv perom od svoje Slobode. Pehar je odbranjen na megdanu sa Borcem (45:42).

Na turniru 1958. učešće su uzeli Borac, skopski Vardar, Šumadija iz Kragujevca i užički Omladinac, odnosno druga ekipa Slobode. Pobednik turnira je prvog dana nadigrao Vardar (39:37) i “svoj” Omladinac (71:52), koji se podičio trijumfom nad Vardarom (53:41).

Poslednjeg dana januara i 1. februara 59-te u Sokolani su se nadmetali i DTV Partizan i čačanski Železničar, kome je pripalo „malo finale“ (45:33). Najbolji strelac turnira 1959., na kome je delio pravdu i Zvezdin kapiten i reprezentativadž Demšar, bio je

Tomislav Vasiljević iz Slobode, koja je na ovom turniru pobedila Železničar (37:27), u meču u kome nije bilo koševa u prvih deset minuta, i DTV Partizan (41:36). DTV Partizan je poražen i od Borca (31:43).

Đurđevićeva 52 poena

Poslednja tri januarska dana 1960. bili su rezervisani za turnir u Sokolani, ovog puta pod pokroviteljstvom Valjaonice bakra. Slavio je beogradski Radnički, koji je u finalu, zahvaljujući reprezentativcu Nemanji Đuriću (52 poena) pobedio OKK Beograd sa 82:46.

Borba za treće mesto bila je najneizvesnija. U meču sa imenjakom iz Tuzle, košarkaši Slobode slavili su sa 58:57 i tako osvojili treće mesto. Pobeda dobija na težini činjenicom da su gosti imali i 17 poena prednosti, a odlučujuće pogotke postigao je Mihailo Pavićević, pet sekundi pre kraja. Preostala dva mesta pripala su Šumadiji (Kragujevac) i čačanskom Borcu.

Nažalost, zimski turnir 1961. godine je otkazan, jer nije bilo novca za organizaciju. Tako je lepa tradicija, koja je na 11 turnira okupila 70 ekipa i više od 700 košarkaša bila prvi put prekinuta.

Zimski turnir 1956
Zimski turnir 1956

Međutim, početkom februara 1962. sve ponovo „kreće“. Iako najavljeni, izostaju „večiti“, ali su u Užicu, uz domaće Sevojno, jer je Sloboda prelaskom pod okrilje Valjaonice bakra promenila ime, stigle i ekipe beogradskog Radničkog, Železničara iz Sarajeva i Sloge iz Kraljeva. Posle velike borbe i tri ligaška kola sve počasti pripale su „valjaoničarima“, koji su igrali odlično nošeni borbenim Radičevićem i Rogićem, povratnicima iz tabora “crvenobelih”, Vasiljevićem, koji je završio školovanje, te domaćim snagama Subotićem, Todorovićem i Pavićevićem. U odlučujućem meču, košem u poslednjoj sekundi, pobedili su „krstaše“ sa 64:62. Istim rezultatom pobedili su iSlogu, dok su Sarajlije oružje položile tek posle produžetka (79:74). Železničar je osvojio treću poziciju.

Ovaj turnir ostaće upamćen i po tome što je dobio novo ime – Memorijal Bore Jovanovića, po čuvenom višedecenijskom operativcu naše kuće košarke. Najbolji igrač turnira bio je Ražnatović iz Radničkog, a prvi strelci Idroević (Železničar),Todorović (Sevojno) i Perenčević (Sloga).

Het trik Partizana

Iako je bilo problema oko organizacije, zimski turnir je odigran 23. i 24. februara1963. Pehar je pripao Partizanu, koji je upisao sve tri pobede. „Crno-beli„ su nadigrali Sevojno (108:44), beogradski Radnički (85:61) i „večitog rivala“ (114:95), koji je po prvi put bio učesnik turnira. Iako su bili u zaostatku i 12 poena, „krstaši“ su posle produžetka bili bolji od C. Zvezde (108:105) i tako osvojili drugo mesto, dok su domaći košarkaši takmičenje iskoristili da što više nauče od naših najboljih ekipa. Najbolji igrač i prvi strelac turnira sa 101 poenom bio je Radovan Radović iz tabora„crno-belih“.Zanimljivo je napomenuti da su na ovom turniru postignuta i dva autokoša. „Autori“ su bili Škulić iz C. Zvezde, u meču sa Sevojnom, i Janković iz Partizana na megdanu sa Radničkim.

Odigrane su i dve utakmice ženskih ekipa C. Zvezde i Sevojna, koje su ubedljivo pripale znatno kvalitetnijim Beograđankama.

I sledeće godine, na turniru održanom 29. marta i 1. aprila slavili su „crno-beli“. Ovog puta, predvođeni Batom Jelićem, najboljim igračem takmičenja, nadigrali su C. Zvezdu (71:67), čačanski Železničar (95:60) i Sevojno (85:33). „Crveno-beli“ su bili drugi, a Čačani su pobedom nad domaćinom (56:48) osvojili treće mesto.

U ženskom delu turnira najbolje su bile košarkašice beogradskog Radničkog, koje su pobedile Sevojno (55:23) i C. Zvezdu (50:46). „Crveno-bele“ su opravdale naziv favorita na megdanu sa domaćim košarkašicama (77:38) i tako su se popele na drugi stepenik postolja, a Miloradovićeva je bila prvo ime turnira.

Nažalost, naredne godine odigran je poslednji muški zimski turnir u Užicu, ali ne u Sokolani, koja nije dobila „zeleno svetlo“ od strane sanitarne i građevinske inspekcije. Rešenje je nađeno u sali Učiteljske škole, u kojoj je 27. i 28. marta Partizan proslavio „het-trik“. „Crno-beli“ su u finalu bili bolji od „crvenobelih“ za, kako su to zapisale lokalne novine „tri koša“. Iza „večitih“ plasirali su se čačanski Železničar i domaće Sevojno. U ženskom delu turnira slavila je C. Zvezda, a Zimski turnir 1956.„Crveno-bele“ su bile najbolje i 1969., kada je i spuštena zavesa na zimske turnire.

Zbog gradnje pruge Beograd-Bar, Sokolana je srušena odmah posle snimanja filma“Užička republika”. Tek otvaranjem nove dvorane u Velikom parku „Memorijal Bora Jovanović“ na scenu se „vratio“ u oktobru 1975. Više nije bio zimski.