Jovo Rosić sa Rosulja i njegova berbernica

1531
Jovan Rosić sa svojim prijateljima s kojima je svirao i pevao ispred svoje berberske radnje
Jovan Rosić sa svojim prijateljima s kojima je svirao i pevao ispred svoje berberske radnje

Na Rosiljama gornjim je 1912. godine, u današnjoj Jakšićevoj ulici, rođen zasigurno najpoznatiji užički berberin, Jovan Rosić. Bio je 2003 jedan od najstarijih Užičana. Jovo je podelio mnoga svoja sećanja i tako dao doprinos da se sačuva nezaborav na staro Užice. Njegov otac Mišo je bio opančar, a majka Ljubica domaćica. Njegova opančarska radnja se nalazila gde je sada mesara, sa leve strane prolaza kod nekadašnje “Obnove”. Otac mu je malo radio zato što je bio bolestan od tuberkuloze, posledice učešća u ratovima 1912. – 1918. godine, pa su veoma teško živeli u velikoj nemaštini. “Odrali smo se jedući samo proju i travu, tek kada sam u 15. godini počeo da radim, kupio sam prvu čokoladu u životu” sećao se starina. Na zanat je stupio 1925. godine, bio je prvi berberski učenik u Užicu, po ocu su ga zvali “Mišovac”. Preko dana je radio i učio zanat u berbernici kod Sima Dušanića, a uveče posle 22 sata je išao na časove.

Sećanje starine Jova Rosića sam snimao 2003. godine na diktafon. Bilo je jedno od šarenica za tkanje istinite lepršave veselo-tužne priče o starom Užicu. Voleo je pesmu, svirku, igru, kafanu i zabave, lepo je u svoje vreme svirao na gitari i tamburi. U njegovoj frizerskoj radnji su se okupljali talentovani Užičani, kao što su bili braća Avramovići, odlični gitaristi i pevači. Svirali su gotovo svakoga dana u njegovoj berbernici, koja je bila u blizini današnje knjižare Službenog glasnika. Tu su redovno posle nastave u osnovnoj školi, danas “Prva osnovna škola”, posle praktične nastave, svraćali učiteljci, gde bi ponešto odsvirali na Jovovim istrumentima, popušili koju cigaru da ih ne bi videli profesori. Zbog pesme i svirke, koja se čula iz Jovove radnje, pred njom se uvek skupljalo dosta sveta.

Sem što je voleo muziku Jovo Rosić je voleo boemski život i užičku šegu
Sem što je voleo muziku Jovo Rosić je voleo boemski život i užičku šegu

“Tada nije bilo zubara, pa su berberi bili zubari”, sećao se Jovan Rosić: “I kao ‘prvi ljudi’ su svakoga mogli da povuku za nos. Moj zadatak je bio da pridržim mušteriju dok mu majstor vadi zub… Sprava za vađenje zuba su ustvari bila vrsta klešta zvana ‘oker’. Kasnije sam i ja naučio da vadim zube. I da ne poveruješ, zub izleti iz usta kao pijan iz kafane, jedna takva klešta sam dao užičkom muzeju. Pošto bi pacijentu izvadili zub, na ranu mu se saspe pola čašice ljute rakije, pa pola ode u grlo što je nekima bilo gore od vađenja zuba. Za lečenje glavobolje, pijavica se stavljala na slepoočnice ili iza uha. A da bi je naterali da spadne, kad odeblja od krvi pacjenta, koristili su cigarete, kojom bi je “pecnuli”. Ovakav način lečenja je prekinut posle Drugog svetskog rata. Moj majstor je Mijatu Kutleću stavljao pijavicu ispod jezika, jer je ovaj imao neku vrstu šloga. Koliko su berberi bili cenjeni, vidi se po tome da su ih najčešće regrutovali kao vojne bolničare pomoćnike vojnog lekara. Berberi su bili specijalisti za lečenje glavobolje. Za to su se koristile vodene pijavice koje smo nabavljali iz Kraljeva i donosili ih u teglama, prekrivenom retkom tkaninom, u kojima se svaki dan morala menjati voda. Deblje pijavice su bile namenjene za konje, a tanje za ljude.

Za brijanje se naplaćivalo 4. dinara, a vađenje zuba ili lečenje glavobolje 10 dinara. Jedno vreme sam držao berbersku radnju tamo gde je sada zlatara, do prodavnice “Sevojničanka”. Znao sam sve advokate, sudije, sveštenike, profesore – sve se u berbernici prepričavalo i doznavalo, pa i to koje od dece uči, a koje ne uči.”