Krcunovi Penezići, moćna porodica Titovog Užica

4149

Spasoje Penezić, užički kafedžija sa ženom radnicom u Tkačnici, Vidosavom, koju su zvali Dada, imao je četvoro dece – Slobodana koji je rođen 1918. godine, Sretena, Predraga i ćerku Milenu Pinju. Svoju decu su vaspitavali u duhu građanskog, patrijahalnog morala. Godine 1934, tokom privredne krize, Spasoje je bankrotirao i naprasno umro. Veliki teret je podnela Vidosava sa Slobodanom, koji je tada imao 16. godina, da bi porodica ostala na okupu.

Istoričar Venceslav Glišić je zapisao: “Vaspitavan u duhu građanskog patrijarhalnog morala, bio je poslušan i predusretljiv dečak, ali i nemirnog i buntovnog duha. Iako je bio mršav i fizički slabiji od svojih vršnjaka, bio je hrabar i ubojit sa nekom unutrašnjom snagom predodređen za vođu, pa su ga se mnogi vršnjaci, ipak, prilikom obračuna na ulici, bojali. Gimnaziju je završio sa dobrim uspehom, ali su profesori uvažavali njegovu natprosečnu inteligenciju, širinu pogleda na svet oko sebe i bogatstvo duha uz sklonost ka humoru.”

Ispred porodičene kuće u Sarajevskoj ulici s desna: Sreten, Milena-Pinja, Majka Dada drži Pinjinu ćerki Vesnu i Krcun 1950. godine
Ispred porodičene kuće u Sarajevskoj ulici s desna: Sreten, Milena-Pinja, Majka Dada drži Pinjinu ćerki Vesnu i Krcun 1950. godine

Taj nadimak “Krcun” mladi Slobodan će dobiti po junaku iz stripa i on će mu, umesto krštenog imena, ostati prilepljen do kraja života. Ljuba Simović je napisao: “Nadimci su Užicu bili u mnogo većoj upotrebi nego imena. Dok čovek ime dobije uglavnom proizvoljno, bilo po ukusu kuma, bilo po modi, bilo po želji da se značenje imena pretvori u osobinu, ili da utiče na sudbinu, onoga kome se ime daje (Leposava, Zdravko, Srećko), nadimak se izvodi iz neke lične osobine čovekove. Nadimak je ličniji nego ime. On je nešto što je čovek proizveo svojim karakterom, ili svojim navikama “proizveo”, ili nešto što je svojim ponašanjem, osobinama, ili izgledom, zaslužio”. Tako je Slobodan poistovećen sa Krcunom, strip junakom njegove mladosti, kao logičnom posledicom nečega.

Slobodan je zahvaljujući stricu Zariji, koji je živeo u Valjevu, imao novca da ode na studije. Upisao je Poljoprivredno šumarski fakultet u Zemunu 1937. godine. Tu je postao član Skoja. Rekao je: ”Preko noći sam postao asketa i revolucionar, koji je fanatično verovao u sve ono što se propoveda u Partiji”.

Tako je Slobodan Penezić Krcun je bio zadojen duhom komunizma. To je preneo na svog brata mašinbravara Sretena, koji će kasnije biti član Glavnog štaba i direktor preduzeća “Tito” u Vogošću i sestru učiteljicu Milenu – Pinju, zapamćenu direktorku užičke O.Š. “Dušan Jerković”.

U julskom ustanku 1941, Krcun je formirao je Zlatiborsku partizansku četu. Uskoro je postao član okružnog komiteta KPJ za Užice i zamenik političkog komesara, član štaba Užičkog partizanskog odreda. Tokom Užičke republike bio je zadužen za borbu protiv “pete kolone”, tj. špijuna. Od 1942. rukovodio je radom Poltodela Duge proleterske, zatim je bio politički komesar. Od aprila 1943. politički komesar brigade, zatim politički komesar Druge proleterke divizije. U decembru je smenjen zbog poraza u drmatičnoj borbi na Prijepolju. Početkom leta 1944, sa grupom rukovodilaca boravio je na Visu u Vrhovnom štabhu, a odatle je upućen u oslobođeni deo južne Srbije, gde je radio na formiranju OZN-e za Srbiju. U jesen te godine postavljen je za rukovodioca Ozne za Beograd. Tokom Drugog svetskog rata, naređivao likvidacije u ime partije.

Maja 1945, na osnivačkom kongresu KPJ Srbije izabran je za člana Centralnog Komiteta, a na Petom kogresu KPJ 1948. za člana CK KPJ. Od 1946. Do 1953. bio je ministar unutrašnjih poslova u Vladi Srbije i potpresednik Vlade, a od 1962. do pogibije 1964. predsednik Izvršnog veća Srbije.

Kad se sve sabere i oduzme, jedno je sigurno – najviše je voleo svoju partiju i Užice. Kao potpredsednik vlade Srbije, a zatim i predsednik izvršnog veća Srbije, pratio je i zalagao se za razvoj Užica i užičkog kraja: Valjaonice bakra, koja je neko vreme nosila njegovo ime, gde se nalazi i njegova bista. Zatim pruge Beograd – Bar, Trga partizana, Narodnog muzeja, kao i raznih privrednih i političkih institucija.

Novinar Dragoljub Golubović Pižon i Krcun su odrasli zajedno, bili su komšije, porodice su im bile veoma bliske. Pižon je bio novinar u Radio Beogradu. On je 1959. Godine u program uveo novu emisiju “Novosti dana”. Bio je novinar NIN-a i Duge, koji je u novinarstvu proveo 40 godina, otvoreno se zalagao za nezavisno novinarstvo. Njegovi članci su bili prepoznatljivi po oštrini, istini. Vodio je poslednje razgovore sa Krcunom, neposredno pred njegovu smrt:

Sreten, Pinja i Krcun
Sreten, Pinja i Krcun

“U Užicu, 1961. godine, prilikom proslave dvadesetogodišnjice NOB-e, kao reporter Radio Beograda prenosio sam za radio-stanice u zemlji, sve što se događalo. Govorio je i Aleksandar Ranković, a i Josip Broz. U velikom parku, u kome se Tito malo odmarao bez prisustva radoznalih, a Krcun okolo šetao i sve izdaleka posmatrao, priđe mi i reče: “Vidiš kako mu ovde sada prija, a hteo je da se ubije usred Užica. Poslednjih dana Užičke Republike, 1941. godine, Tito i Krcun su se još nalazili u zgradi Narodne banke u kojoj je bio smešten Vrhovni štab. Prethodne noći su se gotovo svi povukli prema Zlatiboru. Nemci su iznenada banuli u grad, dolazeći iz pravca Valjeva. Bili su na Rakijskoj pijaci. Tito se našao u panici. Izgledalo je da se neće izvući. A živ nije hteo u nemačke ruke. I tada, kada je već pomišljao da se ubije, Krcun ga zgrabi za ruku i povuče za sobom: “Ovuda, Stari!” Kao Užičan, znao je kuda i kako da se izvuče preko obližnjeg brda Zabučja, a posle dalje sa drugima put Dobroselice i Uvca. Drugi razgovor vodili smo 14. jula, tri meseca pre Krcunove pogibije, u vrtu francuske ambasade u Beogradu, na prijemu povodom pada Bastilje. Između mnogo zvanica, bio je tu Krcun, kao predsednik vlade. Kada smo se malo izdvojili iz gužve, obratio mi se: “Kad gledam šta se sve radi, dođe mi da to zapišem i zakopam u zemlju, ali da se ne otvara dok sam živ. Mi ćemo zemlju ostaviti u gorem položaju nego što smo je našli kad smo polazili u rat. Mislio je na međunacionalne igre u vrhu, na političke obračune koji su započinjali. Da li je bio u sukobu sa Rankovićem, kao što neki pokušavaju da utvrde, pa su Rankovića upleli u likvidiranje Krcuna, kao nepopravljivog bundžiju.”

Đorđe Pilčević, užički novinar i publicista je rekao:

“Te 1964. godine sam bio mlad novinar užičkih Vesti, mnogi Užičani su bili na Krcunovoj sahrani u Beogradu. Ne samo Užičani, oplakivala ga je cela Srbija, a užičke Vesti su štampale specijalni broj posvećen Krcunu. Kasnije počele priče o tome da je njegova pogibija bila nameštena“

Danas podseća na moćnog Krcuna ulica nazvana njegovim imenom, predhodno Sarajevska ulica, tu blizu Aleksića mosta, u kojoj je bila porodična kuća Penezića. Kada je umrla sestra Milena-Pinja, kuća je prodata. Trg kod Saborne crkve zvao se Trg Slobodana Penezića Krcuna, devedesetih godina je promenjen u Trg Svetog Save. Zaborav pada na istorijski značaj Krcuna i u prošlosti Užica. Bio je oženjen Grozdanom Zinom Belić Penezić, sa kojom je imao troje dece, Srđana i Relju i ćerku Vidu.

Krcunova deca žive u Americi. Srđan je filmski reditelj. Relja živi u Kaliforniji, uspešan je slikar, grafičar i filmski umetnik. Ćerka Vida je uspešna profesorka na univerzitetu u Kaliforniji.

Krcun je sahranjen je 8. novembra 1964 u Aleji narodnih heroja na Novom groblju, tek je bio napunio 46 godina. Iako je posle Krcunove smrti stavljen embargo na mnoge informacije, mogle čuti različite pretpostavke o Krcunovoj smrti. i danas uzrok Krcunove smrti svako tumači na svoj način.