Mart 1973.

419

I ove godine Užičanke su proslavile Dan žena 8. mart. U preduzećima su dobile karnfile, razne poklončiće i otišle da se prepuste kućnim obavezama dok su kolege ostale da se vesele I proslavljaju. Najbrže su bile one koje su znale da im dolaze ona fina deca, studeti iz Beograda da majkama čestitaju praznik. I ove 1973. godine mlade osobe dolazile su u svoje Titovo Užice da iskoristi praznik i poseti svoje porodice. Najrevnosniji su bili “Vukovci”, tako smo zvali one koji su dobili Vukove diplome kad svaki razred škola u Srbiji završe sa svim peticama. Oni su u to vreme važili za najpametnije i većina njih je otišla je na Pravni, Ekonomski, Medicinski fakultet itd. na studije u Beograd. Važili su za buduću komunističku državnu elitu. Velika većina tih mladih ljudi bili su od roditelja i u školi naučeni prvenstveno pokornosti. Sve važno u životu im je bilo zacrtano već unapred. A Pokornost je osobina, spremnost osobe na potčinjavanje jačem, dominantnijem ili višem u hijerarhiji. Pokornost je bila cenjena od roditelja i od vlasti i u kraljevini Jugoslaviji, ali posebno u SFRJ. Zašto? U međuljudskim odnosima pokorni slušanju naređenja moćnijih i ponizni su u ophođenju.

Foto Lazić staklena ploča iz 1939. godine snimljena u Prvoj užičkoj OŠ. “Kralj Petar Drugi"
Foto Lazić staklena ploča iz 1939. godine snimljena u Prvoj užičkoj OŠ. “Kralj Petar Drugi”

Kao osnovac i gimnazijalac nisam kroz školovanje uspevao da zadovoljim svoju radoznalost a i u razmišljanjima sam bio drugačiji od ostalih. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da sam već tada prisustvovao impresivnoj demonstraciji svega onoga što je pogrešno u školskom sistemu. Sve bitno u životu naučio sam sam, čitajući u osami i družeći se sa ljudima. Škola me je naučila pokornosti, ali nisam iz nje izažao pokoran. Naprotiv, izašao sam nepokoran i umesto da poslušam oca da postanem pravnik postao sam disko džokej, u vreme kad su retki znali šta to uopšte znači. A zatim sve ostalo za šta nije postojala škola. Tako da je za mene najvažnija škola sopstveni život i u njemu različita nenametnuta interasovanja.

Život u zajednici podrazumijeva dresuru, a ja se nisam dao dresirati kao moja sijamska mačka, ni od roditelja ni od školstva što bi rekli stari Užičani: “Neda se ni terati ni voditi”. U školi učiš svašta i ono potrebno ali i mnogo toga nepotrebnog. Ipak, bilo je važnije od svega da nas kroz školovanje nauče da poštujemo hijerarhiju i autoritet onih koji to zaslužuje ali i onih koji to nisu zaslužili. Najverovatnije zbog toga u meni je opstala trauma iz vremena školovanja. Iako sam danas stariji čovek, još uvek bi se osećao loše i od sasvim nerealne mogućnosti da bih ponovo mogao biti prisiljen na neku, bilo koju vrstu organizovanog učenja.

Danas obrazovanje je političko pitanje. Zdravlje je političko pitanje. Sve je političko pitanje, jer iza svega stoji politika. Sve, osim same politike, iza nje stoji ekonomija, odnosno u mnoštvu slučajeva kod nas, bila je to pljačka naroda. Pa bi se tako mogla nazvati političkom pljačkom u ekonomiji. Da vam svoje razloge za skepsu prema formalnom obrazovanju pokušam dočarati ovako…. „Od kolevke pa do groba, najljepše je đačko doba“, glasio je stih jedne od pesmica koje su u osnovnoj školi učili moju generaciju. Neko inteligentan taj je stih kasnije prepravio u: „Od kolevke pa do groba, najljepša je kolevka.“ Doba kolevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju smo ulazili u takozvani stvarni svijet, koji je veše ružan nego je lep. Meni ni danas nije najasnije da li je vrlina od od malih nogu učiti dete o užasima sistema i tako ga preodrediti da bude buntovni autsajder? Ili je vrlina učiti dete da poštuje sistem pa mu tako povećati izglede da u sistemu napreduje?

Osnivanje Proleterske brigade u Rudom 1941
Osnivanje Proleterske brigade u Rudom 1941

Užicu Proleteri iz Prve i Druge Proleterske brigade su proslavili 31. godišnjicu brigade. Na kraju proslave su svi zajno odpevali:

“Druže Tito,

Titovku nakrivi,

jer su tvoji proleteri živi”.

I na toj skupštini udruženja boraca NOR-a Titovo Užice na kome je prisustvovao Balša Govedarica predloženo je da Tito bude doživotni presednik Saveza komunista i Republike. Da pokušam da objasnim zašto užički borici nisu slavili godišnjicu Proleterske brigade na dan kada je osnovana 21. Decembra 1941. godine. Na taj dan u Gruziji je rođen Staljin, koga svetska istorija smatra za jednog od najvećih zločinaca. Za većinu svog naroda bio je spasitelj, veliki patriota i državnik koji je spasio Evropu, svet, planet, svemir (ha ha ha), izbavio od Hitlerovih nacista, zaboravljajući njegovu mračnu stranu. Njegova nemilosrdna birokratija narodnu revoluciju zasnovanu na idealima slobode i jednakosti pretvorila je u totalnu dikataturu koja je održavana terorom. Tokom njegove vladavine ubijeno je 10 miliona ljudi u gulazima i tokom političkih progona, kao i od posledica zabluda ekonomske politike. Bio je krivac za veštački izazvan pomor glađu (Holodomor) u kojem je isplaniranim genocidom, ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca.

Naravno te 1941. niko o tome nije govorio, za Staljinovu propagandu on je bio bog, pa su u čast rođendana “velikog vođe, učitelja, državnika, genijalnog vojskovođe” u Rudom 31 decembra 1941. osnovana Prva proleterska brigada Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. Ovaj dan je proslavljan kao dan JNA samo do 1947. godine. Naredne godine, zbog sukoba sa Informbiroom, odlučeno je da se u kalendaru malo interveniše pa je dan JNA pomjeren za jedan dan, na 22. decembar. Naravno o rečenom nismo smeli učiti u školi. I eto to je bio razlog zašto užićki učesnicu NOB nisu slavili osnivanja Prve proleterske na dan kada je osnovana.

Mitar Tucovic – Beli The te 1973. godine na Starom gradu
Mitar Tucovic – Beli The te 1973. godine na Starom gradu

U lokalnom autobusu prema Sevojnu Mitar Tucović – Beli The, pokazuje kondukteru stalnu kartu. Gleda kondukter pa će iznenađeno: “Ali to je đačka pretplatnička karta, za petnestogodišnjaka”. – Da! Sada možete da predpostavite koliko čekam ovaj autobus – odgovori mirno Beli The.

Na glavnoj ulici na svim trgovinskim i ugostiteljskim radnjama su postavljene svetleće reklame. Tako je ispoštovana odluka Saveta za urbanizam i komunalne poslove da ni jedna radnja na Glavnoj ulici ne sme biti bez Svetleće reklame.

Ovoga Marta počela je izgradnja solitera od 18 spratova preko puta Doma zdravlja investitor je bila Skupština opštine a stanovi su većinom namenjeni borcima.

Todor Damljanović direktor “Rakete” na svakom skupu privrenika govorio je o niskim cenama prevoza… U pauzama su komentarisali “Toša o cenama kao baba o uštipcima” i tako je dobio novi nadimak Toša – Cena.

Radio Užice nije zbog kvara na uređajima radilo dva dana. Novinar, dopisnik “Politike” Boca Marijanović došao u Redakciju Vesti pa pita: “Dobro Ljudi, zašto ne objavite preko radija zašto ne radite? Štaćeš Boco, ne rade nam klikeri – odgovori novinar Radmilo Kapa.

Milicija u akciji u prvoj polovini sedamdesetih godina 20 veka
Milicija u akciji u prvoj polovini sedamdesetih godina 20 veka
Milicija u akciji u prvoj polovini sedamdesetih godina 20 veka
Milicija u akciji u prvoj polovini sedamdesetih godina 20 veka

Većini mojih sagovornika koji su kroz vreme iznosili svoje utiske iz sedamdesetih godina u sećanju je upečatljivo ostala tadašnja milicija. Ovoga marta užička milicija je pojačala svoj vozni park sa novim tristaćima i motorima BMW. Putujući po Jugi upamtio sam različita miliciska vozila. Bilo je tu raznih varianti tristaća, folsvagena, “marica” a bilo je i neizbežnih fića. Vozila su bila u plavo-beloj varijanti, obično sa krovom u jednoj, a vretima u drugoj boji i plavim registarskim tablicama uz ono veliko M, crvenu zvezdu i broj. Na vratima su bila velika slova i natpis milicija u latiničnoj ili ćiriličnoj verziji, u Sloveniji natpis Milica. Saobraćajna milicija je imala i BMW motore za presretanje bahatih vozača kojih nije bilo previše u to vreme. Svaki vozač iz tog vremena setiće se i ponekog susreta sa saobraćajnim milicionerom. Uvijek je to počinjalo sa neizbježnim pozdravom koji je milicioner započinjao tako što bi rukom dodirnuo obod svoje šapke, pa onda: “Dobar dan, drugarice (druže) … molim dokumenta.” Ako ste vozili prebrzo uobičajeno ste dobijali podpitanje: “A gdje se žurite?”. U to vreme se moglo nekada “izvući” samo sa opomenom “vozite pažljivije”.

marka za reklamu 700px
marka za reklamu 700px