Megre se seća: Svaki svoga ubite subašu

1635
Megre planira akciju
Megre planira akciju

Pogledaćemo u svet džeparoša, onih koji su krali u Užicu. Zavirićemo u um tih veštih nevidljivih lopova. Kako misle, kako merače žrtve i kakve tehnike sve koriste za džeparenje zahvaljujući užičkom Megreu. Većini je džeparenje bio posao. Neki su živeli od toga, neki su bili primorani, neki su džeparili iz zabave. Bilo je i organizovanih džeparoša, imali su glavnog “bosa”, kome se predavali sve odžepareno. Bos je bio u nekom većem centru u Beogradu, Kragujevcu, Nišu. Okružen kriminalcima, angažovo bi grupice džeparoša, koji su džeparili u svim delovima Srbije i dalje. Postojale su kazne od strane velikog šefa ako se vrate bez plena. Zato su i dan danas tako beskrupolozni i ne mare ni od čega.

Profesija kojom se užički Megre bavio je u istoj meri živopisna koliko i opasna. Seća se, tako znamenitog ovdašnjeg „desperadosa“, koji je na stočnom vašaru u Adi patentirao krajnje neobičan način za markiranje žrtava džeparenja. U vreme kad nije bilo razvijenog privatnog biznisa, džeparoši su na veću lovinu mogli da računaju uglavnom kada bi neko prodao nešto vrednije od svoje imovine. Junak priče se orjetisao na seljake, koji su prodali volove, a svakog bi neprimetno obeležio čičkom, kako bi ih kasnije raspoznavao na autobuskoj stanici gde je vršio džeparenje.

Džeparoški: "Sa namerom da ubije dva vočića"
Džeparoški: “Sa namerom da ubije dva vočića”

Džeparoše je Megre, prema svom bogatom iskustvu, smatrao specifičnom vrstom prestupnika. Smatrali su sebe nekakvom vrstom aristokratije u delatnosti, duboko se grozili i prezirali provale i razbojništva. Iz sadašnje vizure i nakon svega što smo preživeli predhodnih decenija, deluje gotovo nestvarno da je krajem šezdesetih godina policija morala ozbiljno da se namuči kako bi „stala na rep“ brojnim džeparošima. Neretko se dešavalo da ukradu čitavu platu, što je porodicama stvaralo ozbiljne egzesticionalne probleme. Kao po pravilu, uglavnom je stradao srednji sloj – radnici i službenici. Tako je Nikola užički Megre došao na ideju da u Užicu okupi operativce koji su tretirali džeparoše iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, i dela Bosne koja gravitira ka Sarajevu. Generalno svi oni su se pojavljivali na užičkom području. Ovu incijativu je podržao Mišo Vasiljević, tadašnji glavni inspektor Javne bezbednosti. Pred prepunom salom, nakon dvodnevnog savetovanja i razmene iskustava, Nikola Nikolić Megre ih je pozvao na zajedničku jednovremenu akciju rečima: „Svaki svoga ubijte subašu!“, odnosno da svi u datom trenutku liše slobode „svog“ majstora džeparenja. To se pretvorilo u delo prilikom održavanja velikog vašara u užičkom kraju, gde se okupljalo puno ljudi i dosta trgovalo. A gde su prisutne veće keš pare i neretko pijani vlasnici – džeparenje doživljava procvat.

"Džep"
“Džep”

Tridesetak operativaca se trudilo da deluje što neupadljivije, satima markirajući tadašnje najozloglašenije „majstore dugih prstiju“. Bio je tu Pajo „Berlinac“, invalid sa drvenom nogom poznat po opreznosti, kao i poznati džeparoš Veljo „Parižanin“, kako je sam najavljivao – sa namerom da „ubije dva vočića“, odnosno da pokrade seljaka koji je prodao par volova, a koga će prepoznati tako što zna da naši seljaci uz volove ne daju ulare, već ih nose preko ramena.

Kako je Megre iz iskustva pričao, džeparoši su kao srndaći – na najmanji znak opasnosti reaguju tako da ih je izuzetno teško uhvatiti na delu. Međutim, i policija je imala velemajstore za njihovo hvatanje. Jedan od njih je Jelenko Pavlović, koji nikada nije dozvoljavao da mu džeparoši vide lice, pa je uvek nenametljivo pratio kradljivce trudeći se da ostane nezapažen kako bi mogao da nesmetano radi. Takav pristup mu je pomogao da se pojavi u inostranstvu, na „svetskom prvenstvu džeparoša“. I sam Megre je uvek savetovao kolege koji su pratili džeparoše: „Nikad ne dopustite da vam se sretnu pogledi“ Oni imaju istančani osećaj da prepoznaju opasnost.“

„Berlinac“ je tada „pao“ u momentu dok je „mušteriji“ pažljivo izvlačio novčanice iz novčanika. Kad su ga Megre i Bošnjak zgrabili, već je u ruci imao sve pare iz „žrtvinog“ buđelara. Policajci su tada upitali pokradenog seljaka gde su mu pare od pazara, on se žestoko naljutio, malo je trebalo da izazove tuču. Tek kad su mu pokazali novac i on se dohvatio svog praznog novčanika, počeo je da kuka „izglasa“.

Laki prsti u akciji
Laki prsti u akciji

Evo još nekoliko kratkih Megreovih priča o džeparošima. Inspektor hvata poznatog džeparoša, koji krade pokrivajući zadnji džep džakom, koji uvek nosi sa sobom. Kaže mu: „Ti nisi nikakav džeparoš kada ti treba džak da bi pokrio zadnji džep.“ Na to ponosni džeparoš ljutito reaguje: „Ako mi to još jednom kažeš, nikada neću sa tobom razgovarati.“

Glavna ulica u Užicu, prvi u mesecu. Jedna žena razgleda izlog. Dvojica džeparoša je prate. Učitivo joj prilaze. Jedan joj nudi da kupi džemper koji širi pred njom. Žena okleva. Džemper je lep. Kupila bi ga. Drugi lako otvara tašnu, uzima koverat u kome se nalazi još nenačeta plata. Prilaze inspektori i džeparoša lišavaju slobode.

Letnji pljusak. Na autobuskoj stanici džeparoši odabiraju žrtvu. Nepogoda im je saveznik. Jedan stariji čovek bez kišobrana, gura se da uđe u autobus bežeći od kiše. Džeparoši polaze za njim. I oni „hoće“ da uđu. Guraju se. Čovek ostaje bez novččanika, koji mu izvlače iz zadnjega džepa. Ne primećuje da je pokraden. Uspeva nekako da uđe. Autobus kreće. Džeparoši ostaju.

Na pijaci je nepoznati učinilac ukrao jednom zemljoradniku novčanik i veću sumu u novčaniku iz unutrašnjeg džepa sakoa. Oštećeni ga je uhvatio za ruku, zahtevajući da mu vrati novčanik. Džeparoš je dreknuo: „Pusti me, ubiću te!“. Oštećeni inače očito fizički nadmoćniji, zbunio se i pustio ruku, a džeparoš se odmah dao u beg.