Momo poslednji užički “boem gospodin”

623
Dr Momčilo Momo Arsenijević
Dr Momčilo Momo Arsenijević

Užičanina Momčila Moma Arsenijevića koji je po struci lekar, a po duši boem, znamo kao izvrsnog lekara i kao humanog, dobrog čoveka vedrog duha, koji voli prirodu, vesele ljude, boemsku muziku i dobru čašicu. Rekao je: “Volim moje prijatelje i muzičare, sa kojima neko vreme, i neke noći, provodim u kafani. Tu toplina duše izlazi na površinu, neki bolovi srca dolaze u reči nekih pesama, a neki dobri muzičari to sagledaju i pretoče u divne zvuke. E, to je ono što mene ispunjava zadovoljstvom i što ja biram da budem u kafani”. Momo je omiljeni gradski lik. Njegov odlazak u penziju slavljen je čak devet puta u raznim institucijama grada.

Mladog Moma Arsenijevića sam upoznao rano, u vreme kada sam počeo ozbiljnije da idem prvo na korzo, a onda i u užičke kafane. U Užicu gotovo da više nema tih starih kafana. Pariza, kafane sa baštom hotela Palas, Kafane sa baštom Doma JNA, nekadašnje Gradske kavane, Trumana-Šumadije, Breze, Ere… Mesta u kojima je nekad sve počinjalo i završavalo, većinom su srušene i tu su neki drugi objekti bez duše, bilo stambeni ili trgovinski. Užičani su promenili i svoje navike izlazaka. Drvene stolice zamenile su fotelje, sada svira muzika na struju, ponegde po koji tamburaš, a karirani stolnjaci odavno su izbledeli.

U to vreme Momove i moje mladosti nekada su kafane bila mesta okupljanja, razgovora onih poslovnih do onih boemskih. Užice je sedamdesetih godina karakterisao lep i slikovit jezik, humor, raznovrsnost na pijacama, tople kafane, poseban mentalitet, način života. U gradskom životu je bilo nečeg demokratskog, i nekog zajedničkog osećaja pripadnosti gradu. Mladi Užičani su bili veoma, čak i preterano, ponosni na svoje “užičanstvo”. Grad je bio pun mladih duhovitih ljudi i humor je bio gradska svakodnevnica.

Ono što karakteriše tzv. erski humor je upravo ono što su osobenosti i same satire: oštrina, ironija i sarkazam. Erski humor je „opšte zezanje svega i svačega“, tako da je večina mladih Užičana morala da prođe tu „zezatorsku“ školu koja se neosetno događala u užičkim kafanama. To je bilo najvažnije za sticanje smisla za humor nas tada mladih Užičana.

Erski humor je poseban, a kako je humor deo nematerijalne kulturne baštine, može se definisati i kao stanje duha naroda, njegov specifični izraz, deo svakodnevice koja odslikava karakter i mentalitet stanovništva koji ga stvara. Užičani su u to vreme još uvek imali jedan poseban smisao za humor, za šaljivu dosetku što se smatra najvišim vidom intelektualnosti. Tokom sedamdesetih godina Užičani su zaista bili posebni, različiti. One sa kojima smo provodio vreme najčešće u kafanama mogu podeliti na tri vrste. Prvi su imali talenat da daje oblik gradu u kome smo živeli, stvaraju dobru energiju, da u gradskoj istoriji i dalje ostavljaju trag. Užice je zbog njih postajalo drugačije, naprednije. To su bili stvaraoci koji su pozitivno uticali na druge. Drugi su bili ljudi sa sjajnim idejama kojima su nas motivisali da učinimo nešto korisno. Oni sami retko su se isticali u akcijama, bili su to bistre i harizmatične ličnosti koje drugi slušaju. Treći, posebni Užičani kojima smo se divili bili su mudraci koji akumuliraju životno iskustvo, i pamte ne samo ono što su sami doživeli, već i ono što drugi doživljavaju. Oni su to svoje znanje prenosili na druge. Takvi Užičani su znali mnoge priče. Imali su mnogo zanimljivih iskustava, i rado pričali drugima o svojoj prošlosti, ove osobe su znake zrelosti pokazivali još u ranoj mladosti. Mnogo toga pametnog smo naučili od njih.

U takvoj gradskoj atmosferi i na studijama u Beogradu provodio je svoju mladost Momo, izdvajao se svojom posebnom duhovitošću i mudrošću. Rođen je u Užicu 1951. u poznatoj užičkoj zanatskoj porodici u koju je prvi fića stigao 1969. godine i odmah je prihvaćen kao kućni ljubimac. Tako se Momo gimnazijalac zainteresovao za automobilizam. Sa Fićom je Mladi Momo prošao hiljade kilometara. Prvo je vozio po Zaltiboru i Divčibarama, onda išao do Perućca, pa na na jadransko more. To je bilo vreme njegovog velikog zanosa i ljubavi prema automobilizmu. Pošto autmobilizam zahteva neverovatno mnogo sredstava, a studiranje isto tako, odlučio je da se više bavi studiranjem, nego svojom strašću iako je tada automobilizam bio deo njega…

Momo je u rodnom gradu završio osmogodišnju školu i Gimnaziju, a školske 1970/71. godine položio prijemni ispit za Medicinski fakultet u Beoradu. Sredinom osamdesetih je specijalizirao za specijalistu za uho, grlo i nos. Radio je i u Domu zdravlja i užičkoj bolnici, kao lekar specijalista, ali imao je i privatnu ordinaciju. U najkritičnije vreme, bio je na čelu Zdravstvenog centra.

Godine 1977. Godine Momčilo Arsenijević je završio Medicinski fakultet. U vojsku je otišao 1978. godine. Služio je u Beogradu, a od 1. jula sve do 15. decembra te godine u vojnoj bolnici Medine u Herceg Novom. Nakon završenih studija i vojske dr. Momo se vratio u Užice. Posle završetka studija video jr da u našem Užicu ima mogućnost da ostvari kvalitetne rezultate u struci. Želeo je da se oduži svemu onom što mu je i kuća, i vaspitanje, i grad pružio. Zato se vratio i počeo da gradi ovde karijeru, formira porodicu, da bi tu živeo, za Moma je to bila dužnost i obaveza. Kako je bio stipendista Doma zdravlja, odmah je počeo da radi, radio je kao lekar opšte prakse.

U januaru 1985. godine postao je i specijalista za otorinolaringologiju i počeo da radi u Opštoj bolnici nešto kasnije i u Domu zdravlja. Tu je radio sve do 1992. godine, sve dok nije počeo sa svojom privatnom praksom.

“Smatrao sam da čovek ne može da sedi na dve stolice u isto vreme. Imao sam hrabrosti i poverenja u sebe da dam otkaz u bolnici. Tada sam bio načelnik ORL službe, imao sam suprugu i troje dece, ali nisam bio zadovoljan, niti svojom platom, niti svojim statusom i otvorio sam privatnu ordinaciju za opštu medicinsku pomoć i za pomoć u otorinolaringologiji. Sve obaveze prema državi, porezima, sa prijavljenom ordinacijom sam izmirivao i ostavio sam slobodno radno mesto, za nekog budućeg mlađeg kolegu, u ustanovi iz koje sam izašao. Vremena su bila vrlo zanimljiva i nije bilo nimalo lako, pogotovu što je komplentan sistem bio protiv nas privatnika. Tendencija je bila da se mi mali ugušimo, a pogotovu mi mali u provinciji, za razliku od Beograda, koji je već, zahvaljujući jednoj još uvek postojećoj tendenciji beogradizacije, ove naše male Srbije, dozvoljavao štošta, ali je bilo neophodno ugušiti periferiju, ugušiti provinciju. Privatnu ordinaciju sam držao sve do 1995. godine, kada je tadašnji direktor prvo opšte bolnice, pa onda Zdravstvenog centra, odlučio da prekine saradnju sa nama privatnicima. Mi smo imali ugovor sa bolnicom, da u slobodnim terminima koristimo operacione sale Opšte bolnice, da mi iz privatne hirurške službe svoju klijentelu tu operešimo. Redovno smo i uredno refundirali po ugovoru, sredstva za korišćenje operacionih sala. Nismo mogli da pravimo operacionu salu za nas negde u gradu, ali smo već postojeće kapacitete, koji ionako nisu bili iskorišćeni, mogli da koristimo, uz odgovarajuću nakandu. Međutim, kao što sam rekao, tenendencija je bila da se mali uguše i tako da je došlo do raskida ugovora između nas privatnika i Opšte bolnice. Mi smo praktično ostali na belom hlebu, jer, ako bi neko došao kod mene da bude operisan, a ja to ne mogu da priuštim, onda nema razloga da dođe na pregled kod mene. Tako su počele da se gase privatne ordinacije. Videvši tu tendenciju, odlučio sam se, zahvaljajući mojim prijateljima, koji su bili na određenim pozicijama i zamolili direktora Doma zdravlja i direktora Zdravstvenog centra da se vratim u sistem. I u martu 1995. godine počeo sam da radim kao specijalista otorinolaringolog u Domu zdravlja. Odmah posle 5. Oktobra Momo je došao na mesto direktora Zdravstvenog centra. U penziju je otišao po sili zakona u 65. Godini života.

Kurlagina kafana
Kurlagina kafana

Sada u gradu imamo kafiće i istini za volju restorane. Ali se navika okupljanja i izlazaka u iste promenila. U ugostiteljskim objektima sredovečni i malo stariji Užičani mogu se pronaći samo u prepodnevnim satima, večeri su rezervisane za mladje i to one ispod 30 godina. Najveći broj Užičani ipak nikada nećete sresti u nekom ugostiteljskom objektu. Njihovi izgovori su uglavnom da se nema vremena, nema novca, a i radi se po ceo dan pa je veče prilika zaa susret sa porodicom. Mnogi će u restoran otići samo za privatne proslave na koje su pozvani. Duh Užičkih kafana kao da je potpuno iščezao. Umesto kafana tu su noćni klubovi koji svoja vrata otvaraju samo dva-tri dana u nedelji i to od 21 do 3h iza ponoći.

A Momo penzioner vedrog duha u šaljivom maniru kaže da deveti ispraćaj nije poslednji: “Biće jednoga dana jedan ispraćaj u kome ću ja igrati glavnu ulogu, ali on nema reprizu”. Do tada ima još dovoljno vremena kažu prijatelji da tek sada uživaju u njegovoj vedrini i pozitivnoj energiji. Momo i njegovo društvo deo užičkog boemskog duha poslednjih godina čuvaju u obnovljenoj kafani “Kod Kurlage”. Tu gde je bilo užičko sedište DS, nekada je bila Kurlagina kafana. A kada je nekadašnja najjača stranka sama sebe upropastila, posle nekog vremena ponovo je počela da radi “Kurlagina kafana”.