Narodni heroj iz Dobrodola

2744

“Sve je gotovo. Aleksa je ostao bez noge. Ovo je za mene četvrti težak događaj, možda najteži: ja se moram odvojiti od najboljeg druga.” Miodrag Milovanović Lune

Partizanski komandant Miodrag Milovanović Lune
Partizanski komandant Miodrag Milovanović Lune

Miodrag Milovanović Lune proslavljeni partizanski komandant, narodni heroj je rođen u užičkom selu Dobrodolu 1921. godine, koje je posle rata promenilo ime u Lunovo selo. U euforiji davanja imena po poznatim revolucionarima i partizanskim komandantima i užička Gimnazija je do 2003. nosila ime po svom đaku Lunu, zameniku komandanta Prve proleterske brigade.

Kada je stupio 1941. u Užički partizanski odred, Lune je tek bio završio Gimnaziju. Brzo je napredovao od borca do zamenika komandata Druge proleterske brigade… Ratovao je u Srbiji, Sandžaku, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Hrabrošću se istakao u borbama na Manjači, Livnu, Mostaru, Sutjesci. Dva puta je ranjavan – na Gatu 1942. i u Četvrtoj ofanzivi.

Odvažnošću, druželjubivošću i verom u pobedu osvajao je ljude. Na Prvom kongresu antifašističke omladine Jugoslavije, bio je jedan od najistaknutijih boraca i izabran je u Centralni odbor ujedinjenih saveza atifašistiške omladine Jugoslavije.

Poginuo je krajem aprila 1944, u borbi koju je Druga proleterska brigada vodila sa nemačkim i bugarskim vojnicima i ljotićevcima na pruzi Užice – Požega. U Gorjanima nadomak rodnog sela, Lune se radovao da posle tri godine ponovo vidi rodni kraj. Lune je čekao da i poslednji borac pređe preko pruge. Pogođen je u glavu i saborci su ga u besvesnom stanju doneli do kuće.

Dnevnik Miodraga Milovanovića Luna
Dnevnik Miodraga Milovanovića Luna

Dvadeset dana posle pogibije proglašen je za narodnog heroja. Nedovršeni dnevnik, koji je vodio od februara 1942. do aprila 1944. priredio je za štampu dr Milutin Pašić. Dnevnik su objavile užičke vesti… U Lunovom selu osnovna škola nosi njegovo ime.

Detalj iz Lunovog dnevnika:
“14. mart 1943. god. Borci (Krstac). – Nedelja, divno sunčano jutro; sedim pod bukvom, sklonio sam se od aviona. 4. brigada prošla je napred, sigurno ćemo i mi imati pokret; udaljićemo se od ovog krvavog razbojišta Neretve i Rame. Nigde više poubijanih neprijatelja nisam video, nigde više leševa! Svuda po jarkovima, propustima u reci, u šumaricama, na putevima, raspadaju se ljudi. Tako je moralo biti: nama su spremali uništenje, a njihove zlikovačke duše srljale su u propast; sada se njihova telesa raspadaju pod nogama proletera. Odmičemo se od razbojišta na kome ostade i naših dobrih drugova: Sadžak Vlada, Adžija, pa nezaboravni drug Pero, Pavić, Tuco i moj zemljak Rutko. Žao mi je toga dečka, prošao je tolike borbe i okršaje, postao je Č.K.P. (član KPJ). Poginuo je, a i grob mu ne znam. Šta ću reći njegovim roditeljima!?”