Nestajanje starog Užica

1411
Sačuvana Jokanovića kuća
Sačuvana Jokanovića kuća

Jokanovića kuća je redak primerak sačuvane kuće staroga Užica s kraja 19. i početka 20. veka. Ona je danas deo užičkog Narodnog muzeja i Užičani su ponosni zbog toga. Ipak ta višedecenijska ravnodušnost kulturne javnosti na nestajanje i unuštavanje ne samo pojedinačnih starih kuća, već čitavih kvartova starog Užica, zaista je zabrinjavajuća. Zar je moguće da smo tako lako i prećutno dozvolili da gubimo svoj indetitet kada su nestajala gradska generacijska obeležja. Od rane mladosti sam posmatrao kako nestaje staro Užice, kako se u vremenu i povećanju tempa života gube sa tim obeležjima sećanja na porodice, na ljude, kako Užice gubi svoja obeležja, svoj gradski duh u svakodnevnici beznačajnih tema, u korupciji i jurnjavi za novcem.

Najveći urbanističko-politički zločin, Sokolana
Najveći urbanističko-politički zločin, Sokolana

Odgovornost za uništavanje baštine grada ne snose samo političari, već i urbanisti. Oni su u sprezi sa političarima lako otpisivali autentične gradske celine i žrtvovali ih nekakvim kvazi-modernim projektima, pre sivilu i hladnoći betona.

O kulturnim i duhovnim potrebama mladih, onih koji dolaze, gotovo da nikog nije bilo briga. Danas već postaje teško setiti se nekadašnje Carine, Beloga Groblja ili Žitnog pijaca, današnjeg Trga partizana. Sve je to nestalo pred pseudo-projektima i agitpropovcima (agitovanje i propaganda) ali i pred onima koji su što pre predali zaboravu svoje seoske zavičaje i uselili se u kuće sa tri ili mnogo više betonskih ploča.

Ali nisu svi tako radili kao ovde u Užicu. Na primer u Valjevu, koji nije usamljen primer, Tešnjar su branili svim sredstvima i odbranili. Zamislite danas spašene i adaptirane kuće i dućane užičke Carine ili dole na Megdanu, pa i Donje užičke čaršije, kako bi se sve to uklopilo u obnovljeni Stari grad, Kasapčića most itd. To bi bila neuporedivo veće kulturna i turistička ponuda od ove dosadašnje haotične i skromne.

Vredna kuća sa Rosulja – srušena
Vredna kuća sa Rosulja – srušena

Nažalost, ova pojava nije prošlost, posmatrali smo hladno kako preko noći nestaju stare kuće, kao što smo posmatrali kako nestaju stare kuće na Rosuljama, poput one koja se nalazila iznad Cere vulkanizera, preko puta kafića „Kod Grada“, u bivšoj ulici Vita Pantovića, danas Kralja Petra Prvog. Ona je jedne subote nestala pod misterioznim okolnostima. Sve je sklonjeno, ostao je jedan stari bunar kao čudan simbol užičkog graditeljstva… U to vreme, pred kraj devedesetih, svi su se pravili nevešti i kad su na Dražića kući u strogom centru grada izbijena tri otvora na fasadi, tu je danas prodavnica, a ta stara kuća, izgrađena 1900. godine, izgubila je svoj izgled, lepotu i arhitektonsku vrednost i prosto je neverovatno da to nikome nije zasmetalo.

Opštinski urbanisti kao da nisu bili svesni zločina koji čine prema gradu, lako su davali dozvole i nisu se ni za korak pomerili od onih koji su te dozvole ranije izdavali pod političkim pritiskom. To zaista nije bilo dobro za tadašnju novu vlast, koja se inače pozivala na veliku ljubav prema zavičajnom gradu. To nije dobro ni za one koji su na tim mestima podizali nova betonska zdanja, jer u njima ti koji su se doselili nisu našli sreću porodičnog doma.

Simovića kuća – srušena
Simovića kuća – srušena

Pratio sam nestajanje starog Užica, njegovog posebnog duha. Pisao sam u novinama, kritikovao, predlagao i nikom ništa, dok se nisu pojavili u rukovostvu grada Brane Mitrović i Nemanja Nešić, rođeni Užičani. Tek tada su počele neke stvari da se u Užicu događaju što se tiče gradske istorije i sećanja i čuvanja gradskog erskog duha. Zatim sam shvatio da treba da iskoristim neke stvari koje sam radio od rane mladosti, snimao sećanja starih Užičana na kasetofone, diktafone, prikupljao stare fotografije, ne znajući šta bi sa svim tim sećanjima, fotografijama, člancima…

U međuvremenu sam omudrao, i shvatio, da je – ključ besmrtnosti jednog grada i njegovih stanovnika živeti život vredan sećanja. Rešio sam da ta sećanja, koje potvrđuju fotografije, uobličim u nešto što se može nazvati užički nezaborav. Uz pomoć prijatelja, rođenih Užičana, osnovali smo udruženje i elektronski mediji i svemu tome dali ime „Užičanstveno“.

Kompletan blok na Lipi sa leve strane glavne ulice – srušen
Kompletan blok na Lipi sa leve strane glavne ulice – srušen

Naš osnovni cilj je užički nezaborav, do sada već u taj nezaborav smo uzidali 1400 članaka sa blizu 4000 fotografija i to je svima dato na korišćenje besplatno… Potencijal mog četrdesetogodišnjeg sakupljanja sećanja i fotografija i pisanja je negde oko 10 000 članaka i 30 000 fotografija. I to nije kraj. Užičanstveno se svakodnevno dopunjuje. Ja sam već u značajnim godinama i iako me ovaj rad usrećuje, potrebne su mlađe snage. Radio sam ja mnogo toga iz ljubavi prema rodnom gradu, a prvi put imam danas podršku grada i Užičanstveno svakodnevno napreduje.

Planiramo da napravimo projekat i osnujemo video produkciju, da i na Youtube otvorimo kanal i damo materijale televizijama, da se i na taj način približimo mlađim generacijama. Užice jedino ima „Užičanstveno“, može da živi život vredan sećanja u svom užičanstvenom nezaboravu.