Užički kupleraji, mesta kod „crvene lampe“

3388

Pravih javnih kuća u Užicu više nema, što ne znači da smo zaostali za svetom ili moralni. Najpre bi se moglo reći da smo licemerni. Većina zna da prostitucije ima na sve strane, nikome ne smeta dok ne postane javna.

Prvi pisani tragovi o prostituciji u Užicu potiču iz sredine 19. veka. Kažu da je Turkinja Zurlaha držala u Turici han u kome je bio kupleraj. To je nasledio njen usvojenik Dedo, pa je kasnije taj čardak zvan „Dedov han“, kasnije Dedova kafana. Od Deda potiču svi Dedovići, poznata užička porodica iz Turice.

Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava
Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava

U vreme s početka 20. veka, mesta “crvenih fenjera” se u Parizu, Beču i Budimpešti pamti po romantičnim slikama, prekrasnim fotografijama, ljubavnim pesmama i romanima umetnika, pa su danas Nacionalni muzeji i arhivi Francuske, Austrije i Engleske krcati golišavim slikama i fotografijama, uzbudljivim romanima, kostimima i ambijentalnim predmetima, zbog kojih se mnoga imena prodavačica ljubavi i njihovih mušterija pamte vekovima. Užičani koji su tu učili zanate, studirali ili bili trgovačkim poslovima donosili su u Užice nove trendove i ideje, pa su preko njih i iz Beograda stigle i ideje za otvaranje kupleraja i način kako su se davale usluge. Na drugoj strani medalje kurtizane su bile zlostavljane, imale su po 14-15 mušterija dnevno. Nisu imale izbora, većinom neobrazovane žene, dobile su priliku za legalno kurvanje. Iza tursko-srpskih ratova ostalo je mnogo udovica i siročića i one su se u gradovima Srbije zapošljavale po kafanama, kao kuvarice, sobarice i kelnerice, naravno dosta njih su se prostituisalo.

Početkom 20. veka, tačnije 1901. godine, što se tiče prostitutki i kupleraja u Užicu se sve znalo. Gradska uprava je imala tačnu evidenciju o broju prostitutki i mestima gde su se kurvale. Deo prihoda od poreza išao je u poseban fond za njihove preglede, zbrinjavanje, lečenje, tako da je srez užički tih godina imao najmanje zabeleženih polnih bolesti u Srbiji. U starim dokumentima u Arhivu grada piše: „Javnih ženskinja, koje su podvrgnute lekarskom pregledu i bile pod sanitetsko.policijskim nadzorom, bilo je 1901. godine u Užicu 13. Dve su se nalazile u prostitutskoj radnji F.B, a jedna u Hotelu Pav. J.“ I tada su se novinari plašili da stvari imenuju, tako da ostaje da nagađam ko je bio gospodin F.B… Ali sam siguran da je drugi kuperaj bio u prostorijama hotela „Zlatibor“. Gospođice „radnice“ pribavljale su se iz Čačka, Požege i okolnih sela. Bile su to siromašne devojke koje su babe provodadžike nudile na prodaju perverznim muškarcima, lepotice koje su gazde kafana dovodili iz manjih mesta, menjali im sukanu suknju glamuroznim haljinama, a onda ih, u sobama iznad kafane, prodavali svojim gostima, kao prilog posle ručka ili večere, ponekad za istu cenu po kojoj se plaćao ručak ili večera.

Između dva svetska rata u staroj Jugoslaviji to je bilo uređeno na ovaj način – bolje je stvari legalizovati i držati ih pod kontrolom, nego rizikovati haos i zaraze. Bilo je nekoliko javnih kuća u sklopu kafana. „Dame“ zvane „bubnjarice“ su zabavljale goste i po potrebi se sa njima izdvajale u lepo uređenim sobama. U najpoznatijem kupleraju u kafani „Orjent“, sobe su bile na spratu. Posle Drugog svetskog rata je tu bilo „prenoćište“ ali većina Užičana je znala šta je tu ustvari. Bio je i poznati kupleraj na Carini, koji su Užičani zvali „Kod crvene lampe“. U tadašnjim užičkim kuplerajima su većinom radile dame sa stilom, dosta tražene i veoma skupe, a klijentela gospodska… Pročule su se čak do Beograda, odakle su neki dolazili do Užica zbog njih.

Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava
Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava

Uoči Drugog svetskog rata nivo užičkih kupleraja naglo je opao. U njima su radile uglavnom Cigančice, a „prostitutske radnje“ zamenila su prenoćišta, skromnija, ali ništa manje poznata. Najduži staž je imalo prenoćište Duce Naumović, poznate kao tetka Duca, koje je radilo od kraja tridesetih do polovine osmadesetih godina 20. veka. Tetka Duca je uvek imala najmanje po jednu Cigančicu od 15 do 17 godina, koja je tu navodno boravila jer nije imala novca, ili je nešto ispomagala u kući. Čitavo Užice je znalo istinu, a kad bi joj neko zapretio milicijom, Duca je imala običaj da zakuka: „Joj mile, nemoj mene treba da skupim pare da pošaljem sinu Cakanu, skup je život u Beogradu“. Ducino „Prenoćište“ bilo je u kući na mestu današnjeg prolaza od MUP-a prema Trgu, a kad je ista srušena, preseljena je u Kosovsku ulicu u jednu prizemnu dugačku kuću sa dvorištem. Do Ducinog dvorišta stanovao je moj drug iz gimnazije, Zvonko Valjavec, sa majkom učiteljicom Radmilm i dedom Mihailom… Često smo igrali mace na terasi te stare kuće i viđali Ducu u dvorištu. Bila je to starija žena sa starinskom punđom, veoma debela i grlata, pa smo imali utisak da stalno nešto grdi.

Posetioci „Prenoćišta“ uglavnom su bili Užičani četrdesetih godina, i to posle fajronta. Tada se odlazilo kod Tetka Duce „na po jednu i kafu s ratlukom“. Đoko koji je živeo u Zvonkovom dvorištu u omanjoj prizemnoj kućici sa starom majkom, a čuvao skrivenu sliku kralja Petra u zaključanom nekdašnjem vojničkom sanduku ispod kreveta, govorio je, da je Ducin ratluk skuplji i od viskija, ali se niko nije žalio…

Događanja u „Prenoćištu kod Duce“ su uglavnom tekli ovako: društvo je načešće dovodio Kalaj. Duca je u njega imala najviše poverenja. Prvo bi se sedelo, popila kafa i rakija, a kako u kući nije bilo grejanja domaćica bi ponudila nekom od gostiju da se „zagreje“ sa devojkom koja je slučajno bila tu, nema para i treba joj pomoći. Zamoljeni bi odlazio u sobu da „pomogne“, a Duca bi uzimala „poveliku lovu“. Njenom smrću sredinom osamdesetih i radnja je prestala da radi.

Drugo prenoćište iz istog vremena nalazilo se preko puta Ćirine železničke stanice, na mestu nekadašnje kafane Orjent, posle Crvenog signala u Begluku. Bilo je namenjeno mušterijama sa plićim džepom. Poznat je bio i sprat restorana Pariz, gde se završavalo ono što se ugovorilo sa konobarima. Tu su ordinirale uglavnom konobarice i pevačice u prolazu.

Kada je staro Užice srušeno i kada se napunilo soliterima, gde se više nije znalo šta rade prve komšije, Ere su zvanično ostali bez Javnih kuća, a ustvari najstariji zanat se preselio u privatne stanove. Sedamdesetih godina u Jazovima je bila jedna od poznatih kuća, u čijem prizemlju su ordinirale dve devojke iz Gorjana. Na Trgu blizu Gradske kavane u stanu „Flekavog“, mogle su se naći veoma mlade devojke koje su bežeći od kuće, najpre sa sela i manjih mesta, bez smeštaja i novaca pristajale na sve. Seanse su počinjale tako što su dva fotografa snimali aktove devojaka pred odabranom publikom. Cene toga što se kasnije dešavalo bile su veoma visoke. Ko nije imao para odlazio je posle fotografisanja, ko je imao ostajao je.

Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava
Profimedia/Mary Evans Picture Library, oslobođeno autorskih prava

U isto vreme znalo se za stan Mice garderoberke na Kamenom koritu. Kao garderoberka u kafani lako je ugovarala sastanke, i uz novčanu nadoknadu ustupala svoj stan… I garsonjera u Kuli dugo je služila za vanbračne izlete, sve dok komšije nisu shvatile o čemu se radi, pa je pukla bruka.

U Krčagovu je centar javnog života bila kafana „Džakarta“ tj. „Proleće“. Ugovaralo se sa gazdom i konobarima, a završavalo se po okolnim šumarcima ili u bolničkom dvorištu, uza zid klijentela polutani, gradski nadničari, cene prihvatljive…

U kafani Truman tj “Šumadija”, su na poseban način dogovaranja pogledima najpre sa šoferima u prolazu, trgovačkim putnima i sl. ordinirale Rada Kozica i Mica Trocevka i još neke kojima ne mogu da se setim nadimaka.

Jedno vreme se ordiniralo u prodavnici auto delova, kasnije „Sportu“, preko puta nekadašnjeg Turist biroa na Trgu. Radnja je imala stepenice za magacin u podrumu, i u dogovoru sa majstorima koji su tu radili. Par bi ulazio unutra, oni bi spustili metalni poklopac i zaključali. Otvarali bi kada bi se odozdo začulo kucanje.

Svega navedenog i danas ima, ali mnogo manje. Tome je doprinela moralna kriza i teško je ući u trag, to se danas naziva popularno švalerisanje, najčešće na nekim napuštenim seoskim putevima, u kolima, iznajmljenim stanovima na sat dva kao i okolnim hotelima… Danas u mnogo većem broju ima i muških prostitutki, lezbejki i homoseksualaca koji se bave najstarijim zanatom. I naravno nikom ne smeta dok se drži u tajnosti, ali što se tiče ovog posla u budućnosti će se sigurno dogoditi legalizacija, kao u razvijenim evropskim zemljama.

Što se tiše fotografija nisam hteo da stavljam užičke poštujući potomke i savremenike, ali sam našao neke sa sličnom atmosferom kakva je bila i u starom Užicu.