O Aleksandru Vuloviću Keblu, najvećem užičkom golgeteru

1343
Aleksandar Vulović Keblo
Aleksandar Vulović Keblo

Advokat Dragan sa Žitnog pijaca je imao sina “Kebla”, fudbalera čiji je nadimak nasledio Slobodin As Aleksandar Vulović Keblo. Razgovarali smo te 1999. godine baš u vreme NATO agresije ispred Bobicinog kafića „Slanuša“, tu za stolom pored poznate užičke slanuške česme. Keblo je ostao u Užicu, gde je provodio penzionerske dane. Znali smo se od ranije preko mog oca Vlajka, užičkog profesora fizičkog vaspitanja. Keblo je izgledao dvadesetak godina mlađi nego je stvarno imao godina, a sećanja su mu bila bistra i slikovita.

Bio je u mladosti fudbalski čarobnjak. Desenijama su mladi Užičani, u snovoma i na javi, njegovo ime nosili u srcu, bio im je uzor i idol. Mnogima je bila životna želja, da ga makar donekle dostignu u igračkim kvalitetima. Imponovao im je u svakom pogledu, naročito tim spokojstvom, kojim je zračio, već od trenutka izlaska na teren.

Aleksandar Vulović Keblo je bio Slobodin „tobdžija“ od prvih njenih utakmica posle Drugog svetskog rata. Ne zna se koliko je Keblo postigao atraktivnih golova i koliko je puta dizao užičku publiku na noge, dok se čulo u celom gradu ono otegnuto Gooool!!! Sve do 1957. kada je završio fudbalsku karijeru, posle povrede sa zaječarskim Timokom. Bio je trn u oku protivničkih bekova, hitar kao munja, imao je sposobnost da podjednako barata loptom sa obe noge, što je golmane činilo gotovo smešnim: nikada nisu bili sigurni kojom će „opaliti“. Gledaocima su njegovi šutevi ponekad ličili na udar groma, ponekad je lopta, posle samo njemu svojstvenog načina felširanja, ličila na začaranu neuhvatljivu čigru. Iznenađeni golmani ostajali su često u nedoumici da li da se smeju zajedno sa publikom ili da u sebi kipte od besa. Činilo im se da ovaj Slobodin napadač pred njima ima stotinu nogu.

Keblov uzor ser Stenli Metijuz
Keblov uzor ser Stenli Metijuz

Keblo: „Meni u mojoj karijeri nikad nije pričinjavalo zadovoljstvo gol kad se drmne mreža, kad je to jak, snažan udarac koji oduševi publiku i moje drugove. Za mene su bili najslađi golovi kad vidim golmana da se baci dva-tri puta, kad loptu grabi rukama, a ona mu se izvlači, izmigolji i ulazi u mrežu. Takvi golovi su za mene bili poslastica… Ili golovi koje sam postizao iz kornera, kad lopta uvek ide felš, kad prelobuje i golmana i ode u suprotni ćošak“.

Keblo je rođen u Užicu, na Dovarju, 1923. godine. Prve fudbalske korake naučio je u podmlatku predratnog „Železničara“, čiji su mladi igrači kasnije činili jezgro budućeg prvog tima Slobode.

Godine 1941. Aleksandar Vulović Keblo je zarobljen u Nišu, gde je bio pitomac u vojnoj sanitetskoj školi, pa je ratne godine proveo u logoru u Folinbosteru kod Hanovera. Ti dani su mu bili tegobni, ali je ipak bilo dozvoljeno da igraju fudbal. Njegova logorska ekipa, u kojoj je igrao desno krilo – u Slobodi isključivo levo – bila je uvek prva, samo su im malo problema zadavali Belgijanci. Francuski zarobljenici, kojima je tu, kaže, bilo kao da su na letovanju, čašćavali su ga keksom zbog njegovih odličnih igračkih partija. Kad su oslobođeni, igrali su protiv ekipe savezničke Druge armije u kojoj je nastupao slavni engleski fudbalski as Stenli Metijuz. Bio je Keblov uzor, prvi dobitnik nagrade Zlatna lopta 1956. godine. Jedini je fudbaler koji je dobio britansku vitešku titulu dok je još bio aktivan igrač. Stenli Metjuz spada u jednog od najboljih engleskih i svetskih fudbalera svih vremena.

Fudbal se igrao i tokom Drigog svetskog rata u zarobljeničkim logorima, ali i u pauzama bitaka
Fudbal se igrao i tokom Drigog svetskog rata u zarobljeničkim logorima, ali i u pauzama bitaka

Keblo: „Bilo mi je posle rata milo gledati kada krene kolona Užičana na stadion, dok se iz pekara na Lipi širi omamljivi miris prvog toplog pšeničnog hleba, tog vesnika lepšeg života i pravog drugarstva među ljudima. Od fudbala nisam ništa dobio ni izgubio, igrao sam iz ljubavi prema Užicu, navijačima i užičkoj Slobodi. U Slobodinom timu je vladalo veliko drugarstvo, razumevanje i sloga. Najviše sam se družio sa Nenadom Mitrovićem, golmanom, koga bih na prvo mesto stavio u svakoj anketi za izbor Slobodinog idealnog tima. Uz Nenada bi postavio Miću Burova, zatim Tonđa, Rusa, Vasa, Raškina, Šoneta, Mija, Tika, Gemešija i na kraju i mene… Od njih sam na terenu najbolje sarađivao sa Šonetom. Bilo je dovoljno da viknem „tabut“, pa da ovaj odmah uputi poluvisoku – kao izmišljenu za strahovit volej“.

Po mišljenju Keblovih nekadašnjih saigrača, „Slobodin tobdžija“ je najlepši gol postigao na utakmici sa šabačkim Podrinjem (Mačvom) u razigravanju za ulazak u Saveznu ligu Jugoslavije. Putovali su kamionom, sedeći na drvenim klupama. Postigao je izjednačujući gol strahovitoim udarcem sa oko 25 metara. Posle itakmice, onda jedan od najpoznatijih fudbalera u Srbiji Stefanović je izjavio da takav gol nije viđen na stadionu u Šapcu. Kad se Podrinje kvalifikovalo, imao je ponudu da brani boje Šapčana.

Tim užičke Slobode 1946, Keblo u sredini šesti sa leva
Tim užičke Slobode 1946, Keblo u sredini šesti sa leva

Keblo: „Ipak, mislim da je moj najlepši gol bio protiv ondašnjeg državnog prvaka Hajduka, kada sam primorao slavnoga Bearu da vadi loptu iz mreže, a da se prilikom izvođenja udaraca nije ni mrdnuo; potom sam mu igrački, iskreno čestitao“.

Igrajući u jugoslovenskom kupu, Sloboda se 1950. sastala sa beogradskim Partizanom i izgubila. Jedini gol za Slobodu postigao je popularni Keblo. Najgušćim štepom svojih pogodaka u karijeri, u zvaničnim susretima, „proširio“ je mrežu požarevačkog Mladog radnika, kada je, od ukupno devet golova, sam postigao sedam.

Dovarjaš Aleksandar Vulović Keblo je otišao u zasluženu legendu i tako zaslužio svoje mesto na užičanstvenom užičkom nezaboravu.