Solo rabadžijski

1607
Početak useljenja, mešanje urbanog i prigradskog na Trgu, “partizanskom svetilištu”
Početak useljenja, mešanje urbanog i prigradskog na Trgu, “partizanskom svetilištu”

Posle otvaranja Trga, u Titovom Užicu nikada više neće biti isto. Svi su želeli da vide Trg. Užice od patrijahalne varoši postaje turističko mesto, veoma brzo se duplira njegovo stanovništvo. Porodice koje su živele na Žitnom pijacu decenijama i zanatske radnje su raseljeni. Još zastave povodom svečanosti otvaranja Trga nisu bile poskidane, a volovske zaprege su stigle. Neki novi bitni ljudi iznikli iz partizanske borbe i radničke klase, onih istih koje su tu ti isti partizani posle rata doterali puškama u fabrike.

Mnogi đedovi i bake su obilazili okolo, tražeći “nestali Žitni pijac”, zajedno sa svojim stadima
Mnogi đedovi i bake su obilazili okolo, tražeći “nestali Žitni pijac”, zajedno sa svojim stadima

Posle završetka Trga “Partizana”, počelo je mešanje urbanog i prigraskog. Stariji se nisu menjali, živeli su u samom centru grada, teško su menjali svoje prigradsko – seoske navike. Mladi su ih odmah odbacili i nazor prihvatali nove potkulturne trendove. Sve je to izgledalo pomalo smešno, ali novi mentalitet i način razmišljanja se rađao u “Titovom gradu”.

Đed Lujo iz Buara zalutao zbog nestalih užiških toponima, misleći da je tu negde kazandžijska radnja na “Slanuši”
Đed Lujo iz Buara zalutao zbog nestalih užiških toponima, misleći da je tu negde kazandžijska radnja na “Slanuši”

U to vreme, kada se kretalo kroz Užička sela, veoma često su se čule pesme kako su ih zvali ”na glas” ili ”na vik” i odjekivale su planine oko Užica, kojima su u dvostihovima razgovarali čobani, kosači i žeteoci, sa jednog brda na drugo ili na svadbama, mobama, saborima, vašerima. Emigracijom stanovništva u grad, u Titovom Užicu su se ove pesme mogle često čuti u gradu, naročito posle završenog posla na gradilištima i rabadžijskim kolima, kada su vraćani radnici sa posla, u divljim naseljima na periferiji i u prigradskim kafanama. Užični su ovaj način pevanja prozvali “solo rabadžijski”. U kafanama u centru grada ovaj način pevanja je bio najčešće zabranjen, pa je uz upozorenja „zabranjeno lupanje“ stajalo i “zabranjeno solo rabadžijsko pevanje iz vika”.