Sretna deca iz Gradske ulice i detinjstvo koje je otišlo u tandariju

1562
Sretna deca iz ulice Gradske pod užičkim Gradom
Sretna deca iz ulice Gradske pod užičkim Gradom

Svet je bio malo drugačije mesto – deca su se igrala na ulicama, u dvorištima i na livadama, a nisu bila po ceo dan u kućama prikovana za ekrane raznoraznih aparata. Vaspitanja je vodila čvrsta ruka i strogoća, kako kažu otac i majka, tako je moralo biti. Danas, medijski bombardovani opasnostima koje vrebaju sa svih strana, roditelji su prepadnuti i previše zaštitnički. Ceo svet je postao mnogo opasnije mesto nego u tim “srećnijim vremenima” pre i posle Drugog svetskog rata. Kako decu štite od svega, deca postaju sve manje sposobna za samostalan život, sve su razmaženija i zavisnija.

Gledajući stare užičke fotografije, one predratne, srećnije dece u Užicu nisam video nego iz ulice Gradske, pod Gradom. Nema veze što pljušti kiša, ni što je blato do kolena oni su svakodnevno bili zajedno u igri, najviše je onih do 5 godina. Tako je sve ostalo do kraja osamdesetih godina istekloga veka. Kako je to bilo?

Sretna deca iz ulice Gradske pod užičkim Gradom
Sretna deca iz ulice Gradske pod užičkim Gradom

Klinci su najviše igrali Žandara i hajduka, posle rata Nemaca i partizana. Uzmu neku granu koja liči na pušku ili nešto slično, skrivaju se iza šupa ili po žbunovima, šišarke ili veći kesteni se koriste kao bombe, improvizacija je glavna. Deca su po ceo dan napolju, starija paze na mlađe. Dinari retkost, ali kad ih imaju idu do poslastičarnice, kupe slatkiše koje podele.

Potpuno je nevažno bilo kako je ko obučen. Igra se lastiš, lopte, s lutkicama, trule kobile, zaloga, žmurke, ledenog čiče, ganje, klikera, između dve vatre, fudbala.

Deca spremljena za fotografisanje u foto studiju "Vukosava"
Deca spremljena za fotografisanje u foto studiju “Vukosava”

Važno je bilo da deca uvek budu na vreme kući na ručku ili večeri. “Napolju” su deca mogla da budu do zalaska sunca, a onda u krevet. Posle rata tamo gde je urbanizovano Užice sa boljom javnom rasvetom ostajalo se do 22 sata, a bilo je i plakanja kad roditelji dođu za one mlađe. Roditelji su gotovo uvek znali gde su im deca i s kim su, i nije bilo mnogo panike i brige kao danas kad deca imju mobilni telefon. Svi su znali do kada smeju da ostanu, a ako bi zakasnio sledeći put bi im bilo zabranjeno ići “napolje”. Najgora kazna je bila zabrana izlaska.

Zimi je doživljaj bio kad neko ima igre naljuti se čoveče, domine, šah, kasnije monopol, pa da mogu svi da idu kod njega da igraju. Početkom šezdesetih čekali smo svoje omiljene crtane filmove pre dnevnika, odgledamo, posle toga u krevet.

U starom Užicu kad su veselja deca su uvek u prvom planu
U starom Užicu kad su veselja deca su uvek u prvom planu

Na proleće deca iz ulice Gradske, kao i druga deca koja su stanovala blizu Đetinje, kad nisu imala sa čim da se igraju sišli bi do reke zbog “piljaka”. Najpre bi odigrali “žabice”. Devojčice odlaze u potragu za kamenčićima ravne i glatke površine, a dečaci se nadmeću u veštini “skakutanja” žabica. Potrebno je da kamen odskoči više puta po površini vode. Onaj ko postigne više uzastopnih “žabica” bio je pobednik.

Piljci su kamenčići. Prvo se izabre pet oblih kamenčića, Zatim bi se izvlačili štapići, čija je dužina određivala onog ko baca prvi. Igrač baca prvi kamen u vis i zatim pokušava da ga uhvati. U sledećem krugu baca dva, pa pokušava da ih uhvati, u narednom tri i tako do svih pet. Onaj ko ne uspe da uhvati kamenčić predaje prvenstvo igre drugom igraču. Kada se pokupe svi kamenčići, sledi “kuća”. Za ovaj deo potrebni su veština i spretnost. Potrebno je saviti palac i kažiprst, tako da predstavljaju obruč. Desnom rukom baca se kamen u vis, a zatim je potrebno da kamen propadne kroz “obruč” leve šake. Pobednik je onaj koji najbrže izvede ovaj potez.

U starom Užicu smisao braka brojna deca. Za svako po licidersko srce i deca sretna
U starom Užicu smisao braka brojna deca. Za svako po licidersko srce i deca sretna

U digitalnom vremenu narvno deca se i dalje igraju. Nisu napolju, igraju kompjuterske igrice, uglavnom se druže s vršnjacima preko interneta, dive se ajfonima i ostalim tač-skrin čudesima. Pričaju o telefonima, bitno je ko šta ima, ko šta nosi. Bitno je ko koliki džeparac ima. Ako si različit od mase, odbačen si.

Bajke više ne prikazuju na televiziji, a crtani filmovi su prešli granicu normalnog i prihvatljivog. Deca ostaju do kad hoće budna i do kad hoće napolju. Neretko se ne jave gde idu i s kim, te ne pitaju do kad mogu da ostanu. Najgora kazna im je oduzimanje telefona ili zabrana fejzbuka.

Nisam dovoljno pametan da taj toliko brzi napredak tehnologije shvatim da je to donelo “dobro svima”. Možda je lakše raditi u svim profesijama, ali normalno detinjstvo je otišlo u tandariju.