Urbanizam i renesansa, prvi hotel, dobošari i razglasna stanica

1482

Gradski urbanisti Užica nisu nikada vodili računa o očuvanju stare užičke čaršije, o čemu su i na studijama učili, već su jedva čekali, da se neka stara kuća uruši, pa da je dokrajče i da izgrade novu zgradu, sa što više spratova. Što veća, bolja zarada vlasniku, na ovom nečasnom poslu… Bojim se da će naši unuci samo u prisećanju izgovarati reč „čaršija“, a da neće ostati ni jednog obeležja nekadašnje lepe i dične stare užičke čaršije.

Zgrada na Žitnom pijacu u kojoj je bio gradski razglas
Zgrada na Žitnom pijacu u kojoj je bio gradski razglas

Da se podsetimo… Užice je bio centar siromašnog i u svakom pogledu pasivnog užičkog okruga, koji je brojao oko 200 hiljada stanovnika, od kojih je na užički srez dolazilo oko 40 hiljada, koji su 90 posto živeli na selu. U užičkoj čaršiji bilo je najviše kafana, pa onda dućana i pekara. Najprivlačnije za decu su bile pekare, jer su trčali „ko će pre“-do one pekare, gde se mogao za sitne pare kupiti „zapanjac“, čim se oglase pekari sa povikom „vruće pečenje“, uz udarce satare o panj, na kome se pečenje seklo. Duž čaršije su se deca igrala „ora“, kupa i carića. Pucale su po neki put prangije udarcima o trotoar, a bilo je i „bitaka“ između dečaka Gornje i Donje čaršije, naročito za vreme rata…

U razglasnoj stanici
U razglasnoj stanici

Doboš sa dobošarem je bio glavna atrakcija za decu. Dobošari su na malom dobošu, prvo lupali udaraljkama nekoliko minuta, na tri mesta: na početku čaršije, u sredini i na kraju, negde ispred Midine kafane. Posle čitanja teksta, dobošar lupi još 3-4 puta, da se zna, da je kraj. Uglavnom su deca trčala, da čuju dobošara, kao da nešto razumeju. Retko bi pristupio poneki dokon građanin ili prolaznik. A onda bi deca išla za dobošarem, da ponovo čuju, šta on to govori, na sledećoj raskrsnici. Naravno, nije postojala druga mogućnost oglašavanja. Vesti, koje su dobošari čitali bile su za vreme rata, razne objave, naredbe i zabrane, „policijski čas“ od-do, ali neki put najavljivanje retkih priredbi ili fudbalskih utakmica.

Nekadašnji Hotel "Orlić“, kasnije poljoprivreda apoteka prema ulici
Nekadašnji Hotel “Orlić“, kasnije poljoprivreda apoteka prema ulici

Na samom početku pedestih na Žitnom pijacu počela je da radi Razglasna stanica, poveća prostorija u prepoznatljivoj zgradi sa balkonom od kovanog gvožđa okrenutim pijacu. Stari mikrofon, radio aparat Kosmaj, gramofon sa nekoliko ploča, knjige, novine… Poljski telefon, sa induktorom i ručicom. Sve pomoću štapa i kanapa. Prepotopski izlupani doboš užičkih dobošara bio je tu izložen, a kasnije mu se gubi trag… Otprilike tada kada su nestali dobošari počelo je i naglo rušenje Užica i ogromna gradnja Titovog Užica, od Trga pa čitavih kvartova u ulici Maršala Tita, pa do znamenitih kuća veoma značajnih Užičana…

Dvorište iza zgrade pred rušenje
Dvorište iza zgrade pred rušenje

Poznati užički bogataš Aleksa Ako Orlović je krajem 19 veka izgradio prvi užički Hotel “Orlić” sa resuracijom u prizemlju. Zgrada se nalazila iza nove pošte, na samom početku ulice koja vodi na Megdan prema nekadašnjoj kafani “Truman”. U njoj je decenijama bila veoma snadbevena poljoprivredna apoteka. Ova nekada lepa zgrada je jedna od poslednjih srušenih koje su pokazivale kako se nekadašnja turska kasaba polako pretvarala u “evropejsko Užice” .