U vremenu Omladinskog kluba, zlatnom dobu užičkog roka (treći deo)

1574

Tako Feniksi krenuše u užičku rokenrol avanturu. Sviraju u svečanoj sali Gimnazije, tada se još uvek radilo subotom, tako da su ove igranke bile “posle škole”. Tokom zimskog raspusta “Feniksi” postaju veoma popularni, na njihovim igrankama prisustvuje preko 1000 malih Užičana. Prepolovljavaju posetu subotom u diskoteci Kluba omladine, posetu u bioskopu “Partizan”. Ali, iako izuzetno reproduktivni, iako svakodnevno vežbaju, ne uspevaju repertoarom dugo da budu konkurencija diskoteci. Posle medijske eksplozije filma “Subotnja groznica”, publika se vraća u diskoteke, svi hoće da budu Džon Travolta. Ali je zbog nekih “novih klinaca” puno i u sali Gimnazije.

Grupu ubrzo napupušta klavijaturista Zoran Vuković. Umesto njega dolazi ritam gitarista Dimitrijević Ljubiša Ljušo. “Skidaju” novi repertoar i tada postaju lokalna rok atrakcija. Pevač Boban Radojević je jednom prilikom rekao: “Evo kako je izgledao taj čuveni muzički blok, Ledi blek, pa Dona, pa San Francisko, Đulaj Morning, puno stvari smo svirali od Juraje Hip, ustvari sve to s čim je Kovač u OK palilo masu”… Svirarali su sve što je tada bilo popularno, širok muzički dijapazon. Boban Radojević je najviše voleo Zdravka Čolića, koji je za njega bio pojam kvalitetnog pevača, ali je sa istim žarom pevao sve ostalo i Stonse i Bitlse, Juraju Hip, Dorse, Korni grupu, pa sve do Čolića i Kemala Montena…

Feniksi 1978. nastupaju na “Rok izlogu 1”. Zbog ovog nastupa u diskoteci OK prave prvu sopstvenu pesmu. Uz “Rađanje” doživljavaju pred blizu 1000 prisutnih prave ovacije, a već na sledećem izvođenju ove njihove pesme publika zajedno peva sa Bobanom. Ovaj nastup Feniksima donosi na neki način afirmaciju, jer tada potvrđuju da su najbolja užička mlada rok grupa. Nešto kasnije Omladinski klub organizuje u Hali sportova kocert grupe “Parni valjak” i sarajevske grupe “Kod”. Feniksi nastupaju na opšte zadovoljsto Užičana kao predgrupa. Na plahatama i letcima koji su izbacivani iz aviona, pisalo je: “Parni Valjak, Kod i Feniksi u Hali sportova”.

Feniksi sa pevačem Bobanom Radojčićem
Feniksi sa pevačem Bobanom Radojčićem

Feniksi su uvek imali neke oprošajne nastupe koji su baš zbog tih oproštaja dobro pripremani, a i na njima je vladala spontanost i druženje. Prvi oproštajni nastup je bio 1978. godine, na terenu ispred srušene Sokolane, kada su završili srednju školu, pola grupe je posle otišlo na studije u Kragujevac. Naravno, da bi dobili podršku Omladinske organizacije i “opštinara” i tako obezbedili binu, skele, struju itd, morali su da prihod namene u humanitarne svrhe. Baš u to vreme od najboljih užičkih rok muzičra osnovana je grupa Kilo i po, bubnjar Mato zbog profesionalnih namera grupe je sada sa njima. Počinju da sviraju igranke petkom u diskoteci Kluba omladine…

Feniksi ipak nastavljaju povremeno da nastupaju, kada se skupe i kad im se ukaže prilika. Prvi su se setili tog prostora ispred nekadašnje srušene Sokolane, koji je već nekoliko godina “zvrjao” prazan, čekajući da počne da se gradi autobuska stanica…

Neobavezan stil, svi skoro uniformisani džins i šangajke, u to vreme se manje vodilo računa o oblačenju, prestižnim stvarima nego u ovo današnje iščašeno vreme, kada je važije šta se nosi na nogama nego šta se ima u glavi. Feniksi su najviše želeli da sviraju i da se druže. Čim bi došli do para “trčali” bi do Trsta da kupe nove ploče i poneki istrument. Za razliku od “Kilo i po” oni su sve radili iz zadovoljstva i nisu im padali napamet tiraži ploča i profesionalni rad. Nihovo druženje nije bilo ništa drugo nego veliko drugarstvo i sloga, čak nisu imali lidera u grupi, svi su bili jednaki, a i odnos sa drugim užičkim rokerima je bio korektan i nije bilo netrpeljivosti. Svako je svoj talenat iskorišćavo na najbolji mogući način. Braća Zumberovići su imali i slikarski talenat. Pravili su neobične plahate za nastupe Feniksa. Mato je u strip – fazonu smišljao njihov izgled, a drugi brat je sve to uradio na linorezu. Plahate su bile velikog formata. Zaista su lepo izgledale, jedino je bio problem što su obožavaoci Feniksa želeli da ih imaju, pa su ih skidali i nosili kućama. I tako, iz Kuda u Fenikse krajem 1979. dolazi osamnaestogodišnji Veco Gerzić, za koga se već čulo da je pravi majstor na bas gitari na insistiranje solo gitariste Bobana Despotovića. Trle se posvećuje sportu, naročito zimskom i biznisu. Pojačani sa Vecom, Feniksi su mogli da se uhvate u koštac sa ondašnjim jugoslovenskim rokenrol vukovima…

Uskoro im se pružila prilika. U organizaciji Kluba omladine i Večernjih novosti na terenu ispred nekadašnje Sokolane održana je velika rok smotra, na kojoj je nastupilo i Bjelo dugme. Feniksi su tada isključivo svirali svoje kompozicije: “Rađanje”, “Takve reči”, “San”. Bio je to najposećeniji rok koncert svih vremena u Užicu. U prvom delu konceta na moje insitiranje je bilo predviđeno da nastupi više užičkih grupa i onih iz okolnih varošica. “Kilo i po” je trebalo da budu lokalne zvezde te večeri i da sviraju neposredno pre “Dugmeta”. Znao sam da je među njima bilo nesuglasica, ali sam mislio da će pamet pobediti i da će to prevazići. Nisu nastupili te večeri i to im je jedna od najvećih mrlja u karijeri… Dugo vremena nisam mogao da im oprostim ovu sramotu. Ovaj koncert je bio užički Vudstok i odložio je dugo vremena početak propadanja rok scene u Užicu… Mnogo godina kasnije, baš na početku dvadeset prvog veka, Feniksi sada već srednjovečna gospoda, daju veliki doprinos novoj afirmaciji rokenrola.

Ulaznica sa koncerta povratak Feniksa u OK
Ulaznica sa koncerta povratak Feniksa u OK

U to vreme užički Omladinski klub je poznat u regionu po organizaciji dobrih rok koncerata. Toliko sam bio tvrdoglav da svaki koncert uspe, da sam da bih sprečio muvanje i lopovluke, često, uz pomođ Radojka Veselinovića, koga smo tada zvali “Pijuko”. Pecin brat Pijuko, iz gornjomilanovačke strip produkcije prodavao karte u Hali sportova, obilazio je ulaze i strepeo da se nešto nepredviđeno ne dogodi. Dva koncerta koja sam upamtio da su bila dubke puna, a publika prezadovoljna, su u Pozorištu koncert Lazara Ristovskog i u Hali sportova koncert grupe Parni valjak. Sem toga, često sam u diskoteci OK kluba radio u tandemu sa tadašnjim legendama na klupskoj di džej sceni, s Mićom Minimaksom i Zoranom Modlijem. Bilo je “kako vodi s Kovačem program Zoran Modli”. Modli je imao sjane džinglove na programu svoje “Leteće diskoteke”. Dok je duhoviti Minimaks odgovarao na pitanja koje bi publika ispisivala na poleđini ulaznice, koje bi ubacivali u kartonsku kutiju na šanku, Mića bi ih nesumice vadio i prosipao duhovitost i viceve. Moj posao je bio da izabranu muziku vrhunski miksam i ubacujem zvučne efekte.

“Početkom osamdesetih “Feniks” i “Kilo ipo” su predsavljali uzor mnogim gradskim dečacima, naročito onima koji su želeli da sviraju. Jedan od njih bio sam i ja. Moja prva sećanja i impresije datiraju iz tih ranih osamdesetih. Početkom osamdesetih prolazio sam preko Trga i sećam se crvenih kutija, to su bili “Maršali” Fenksa ili Kilo i po. Oni su podstakli mnoge u gradu da počnu da sviraju, vežbaju i prave bendove. I ja sam bio na njihovim koncertima i igrankama, a već u šestom razredu osnovne škole sam počeo da sviram igranke u osnovnim školama. U svakom odeljenju od petnestak dečaka, bar deset njih nešto je sviralo, pokušavalo… Gitara je tada bila u svakoj kući, u svakoj sobi, svi su nešto svirali. Ja sam bio u prvoj generaciji polaznika muzičke škole u Užicu, a van toga sam pokušavao da sviram nešto drugačije od te klasike. Tada je “Belo dugme” bilo na vrhuncu popularnosti, a ja sam bio inpresioniran time što je čak i moja majka, koja je tada slušala Zdravka Čolića, Miša Kovača, Đorđa Marijanovića i slične pevače, odjednom je počela da simpatiše te dugokose momke u čizmama sa visokim platformama.

(…) Posle tih Feniksa, zbog kojih sam otpočeo da sviram i Kilo i po, bilo je dosta bendova, možda petnestak u Užicu, koji su se pojavljivali na Rok izlogu, Igrankama takmičenjima. Pomenuću neke od tada aktivnih grupa – Strah, Prva Pomoć, Generator, King sajz, pankere Uvaleče iz Japatka… Svakog petka se sviralo u Disku, Gimnaziji, Domu JNA, školama osim “Dušan Jerković”. Razmenjivali smo istrumente, pomagali jedni druge, iako je sve to bilo na primitivnom tehničkom nivou. Kovač, muzički urednik u klubu omladine je to sve budno nadgledao u potazi za talentima…” Sećao se Srđan Milivojević Sikac, frontmen najuspešnije užičke rok grupe “Tina”.

Nisu se samo u užičkom Omladinskom klubu skupljali muzički talenti, bilo je tu raznoraznog talentovanog sveta, od malenih balerina sa njihovom nastavnicom Dacom, koja je tu držala baletsku školu, pa sve do izuzetnih crtača stripova kakav je bio Duško Jeverićić (danas 2019. s porodicom živi u Arilju). Dule je tada nacrtao prvi užički rok strip, koji je rađen po tekstu hita grupe Kilo i po “Jelena”. Glavni junak je ko drugi nego Đoko pevač… Nije samo Dule umeo da crta, umeo je mnoge druge stvari. Zajedno smo napravili od starog školskog globusa kuglu s ogledalcima koja nije zaostajala za fabričkom i aparat koji je pravio balone od sapunice. Sve da dikoteka OK ne zaostane sa svetom.