Užička pošta, od tatara do Post – ekspresa

2191
Karl Gebel, „Tatarin i Surudžija“ , druga polovina XIX veka, akvarel, PTT muzej Beograd
Karl Gebel, „Tatarin i Surudžija“ , druga polovina XIX veka, akvarel, PTT muzej Beograd

U tursko vreme postojala je poštanska služba, ali Srbi nisu od nje imali neke veće koristi, jer su pismeni ljudi bili retkost. Poštu su raznosili glasnici (tatari). Knez Miloš je uveo 1917. srpske tatare, nešto kasnije i srpske menzulane (putne stanice), prvo duž carigradskog druma, a zatim i u unutrašnjosti Srbije.

Naziv Pošta u Srbiju je stigao 1835. Još uvek je to „Tatarska služba“. Tatari, na konju su nosili poštu, važne dokumente, novac, vrednosti manjih dimenzija na određenoj relaciji, konje su menjali u usputnim menzulanama (pretečama objekata pošte). U Menzulani su pored svežeg konja mogli dobiti i hranu a mogli su i da prespavaju. Menzulana, menzil na turskom konj + han – „kuća, odmorište“. Tatari su bili vrlo izdržljivi i hrabri ljudi poznati po brzini. Najbrži su relaciju Beograd–Istanbul prelazili za 4 dana! Tatari su bili ljudi od ugleda i poverenja, rang im je bio definisan visinom fesa. Što viši fes, viši rang. Za pomoćnike su imali surudžije.

Pošta u nekadašnjoj zanatskoj školi
Pošta u nekadašnjoj zanatskoj školi

Poslednji tatarin u Srbiji bio je Rista Prendić. Između dve mezulane udaljenost je bila oko 50 kilometara, i osim na konju, putnik namernik je mogao da je prođe i peške. U starim zapisima piše kako je za takvo rastojanje bilo potrebno oko 11 do 12 sati pešačenja.

U PTT muzeju u Beogradu postoji slika koju je naslikao slikar Gebel, na kojoj je tatar Rista Prendić, tada šezdesetogodišnjak u punoj zrelosti, otac sedmoro dece, kao i njegov mladi surudžija koji vodi konja sa poštom. Vidi se i deo Dorćola sa više džamija i Dunav između Ušća i današnjeg Pančevačkog mosta. Neposredno iza Prendićevih leđa vide se drugi jahači na istom drumu, kao i deo Beograda sa Kalemegdanom (na Kelimegdanu je otvorena prva pošta u Srbiji). Gebel je bio rado viđen gost na dvoru kneza Mihaila, pa je opet boravio u Srbiji 1881, ali tada na poziv Milana Obrenovića. Tog puta su njegova dela bila usmerena na društveni život i izgled srpske prestonice.

Pošta na Trgu partizana
Pošta na Trgu partizana

U Užicu se menzulana pominje 1833. i imala je prvo šest, a zatim devet konja. Posle sticanja pune autonomije, u kneževini Srbiji organizovana je nova poštanska služba. Sem državne uprave i trgovaca, nju su koristili i obični građani, naročito za slanje novčanih amaneta. Užice je bilo jedna od glavnih poštanskih stanica, pored Kragujevca, Požarevca, Šapca, Loznice, Valjeva, Kruševca, Ivanjice i Čačka. Ne zna se tačno kad je u Užicu otvorena post-ekspedicija, ali je sačuvan poštanski žig sa oznakom Užice od 17. – 29. jula 1841, samo godinu dana pošto su otvorene poštanske stanice za javni saobraćaj u Beogradu i Kragujevcu. Zgrada za poštu sazidana je 1846. Rad pošte je odvojen od menzulana. Uvedene su četiri glavne poštanske linije, Užice je bilo na liniji Beograd – Kragujevac- Požega – Užice – Mokra Gora. Kasnije je deo rute Užice – Mokra Gora ukinut. Užice je preko menzulana u Čačku, Brusnici, Valjevu i Zabrežju imalo vezu sa linijom Šabac-Beograd i otpremalo poštu i za Ljuboviju. Pismene pošiljke i paketi otpremani su najpre dva puta nedeljno, kasnije svakodnevno a amaneti dva puta mesečno, zatim jednom nedeljno. Od Užica do Beograda pošti je trebalo za običnu poštu 43, a za kurire 38 časova. Najveći promet imala su zvanična i privatna pisma.

Srušena Pošta u NATO agresiji
Srušena Pošta u NATO agresiji

Užička pošta bila je nadleštvo 3. klase, a užički poštar službeni 2. klase. Telefon je uveden u užičku poštu 1904. godine.

Do 1990. usluge poštanske službe pružalo je preduzeće PTT saobraćaja “Užice”, osnovano 1961, sa tri osnovne jedinice Užice, Prjepolje i Požega sa 37 izvršnih jedinica. Od 1964. Užice je centar za preradu poštanskih pošiljki na auto – linijama Beograd – Užice – Bjelo Polje. Do kraja 1965. Pošta se nalazila u u zgradi stare Radničke škole na Lipi, u zgradi je bilo dosta toga obloženo mermerom, tako da je iznutra je reprezantativno izgledala. U toj zgradi je pedesetih uvedena aitomatska telefonska centrala. Zatim je Pošta preseljena u novu zgradu na Trgu partizana, koja dobija automatsku centralu godine 1966, a 1975 godine izgrađena je i zgrada Telekomunikacionog centra u koju su smešteni svi zajednički magistralni kapaciteti.

Pošta kod Železničke stanice
Pošta kod Železničke stanice

Zgrada za Poštu i tranzitnu centralu je sagrađena 1962. godine, po projektu arh. Stanka Mandića, kao deo kompleksa Trga partizana. Jednospratna zgrada sa potkrovljem od natur betona i veštačkog i prirodnog kamena u pločama je postavljena na kosinu, oslanjala se jednim krajem na tlo, a drugim na stubove, tako da je obrazovala trem. Postament na kome se nalazio sprat bio je obrađen materijalom tamne boje. Sprat je bio sa ravnom fasadom sa pravougaonim samostalnim otvorima a inije spojeva između postamenta i prvog sprata i između prvog sprata i krova koje su bile obrađene u staklu, dok je ravni krov bio je pokriven kamenom iz sela Maće, karakteristične sjajne crne boje.

Najnovija zgrada užičke Pošte Užice 1
Najnovija zgrada užičke Pošte Užice 1

Prelepa zgrada užičke pošte je srušena tokom NATO agresije bombardovanjem 8. maja 1999. godine.

Poštanska služba Radna jedinica Užice formirana je 1990, obuhvata područje 9 opština: Užice, Arilje, Požega, Kosjerić, Bajna Bašta, Čajetina, Nova Varoš, Priboj, Prjepolje u kojojoj radi 60 jedinica poštanske mreže. Teritorija je podeljena na 141 dostavni reon. Prerada poštanskih pošiljaka obavlja se u Poštanskom centru u Užicu. Mesečno se u PC preradi oko milion pošiljki i primi oko 5.000 post-ekspres pošiljaka. Na području Užica obavlja se i kurirska post-ekspres dostava pošiljaka. Od 1996. Poštanski centar “Užice” nalazi se u novoj zgradi u blizini Železničke stanice, građenoj po projektu arh. Svetlane Matić Jevđović. Zgrada ima dva sprata i prizemlje. Mozaik u predvorju, delo je užičkog slikara Rada Vergovića.

Majka Suzane Đurović u pošti šezdesetih
Majka Suzane Đurović u pošti šezdesetih

Posle bombardovanja glavne pošte u Užicu, gde je bilo i sedište Radne jedinice „Užice“, pojavila se potreba za poslovnim prostorom, pa je kupljena novosagrađena
zgrada u ulici Obilićeva broj 2 u kojoj je od juna 2005. godine Pošta Užice 1 i sedište radne jedinice, a od oktobra 2015. godine i sedište Regionalne radne jedinice „Užice, Šabac, Valjevo“.