Venčići i zvončići na Vrbicu

2377

Užičke posleratne generacije pamte Vrbicu po venčićima i zvončićima koje su nosili, da su išli po vrbicu, da uberu ili naseku grančice i prutiće vrbe u vreme kad ona počinje da pupi i lista…

Venčić na Cveti
Venčić na Cveti

Lazareva subota, hrišćanski praznik uoči Cveti, koji je narodu poznat kao Vrbica, a koji je na žalost izgubio značaj koji je imao. Praznik je ustanovljen još od prvih hrišćanskih vremena, a svečano se proslavlja od trećeg veka nove ere. Cveti spadaju u pokretni praznik, koji se slavi uvek dan posle Lazareve subote – Vrbice. Obeležava se u svim hrišćanskim zemljama, a Jevanđelisti beleže da je Isus na kapijama grada dočekan sa cvećem i listovima palme, koje su mu ljudi bacali pred noge. Kako je kod nas za palmu suviše hladno, narod se prilagodio i u crkvu se nosi šimšir, tisa, grančice vrbe ili masline. Među pravoslavcima, Cveti važe za jedan od najradosnijih praznika. U danima cvetne nedelje devojke bi se kitile vrbom i koprivom, verujući u njihova magična, lekovita svojstva. Vrba je predstavljala simbol rađanja, pa su se devojke obavijale vrbovom grančicom, kako bi bile plodne. Smatralo se da kopriva može da odbrani od demona koji napada porodilje, pa im se ona stavljala pod jastuk. Devojke su izbegavale da peru kosu ove nedelje da im ne bi cvetala. Na sam praznik Cveti sadile su cveće, verujući da će biti najlepše i najmirisnije ako se zasadi baš na taj dan.

Ovom prazniku su se najviše radovala užička drca, tako da je to bio prvi dan dečije radosti i njihova svetkovina. Sve do kraja Drugog svetskog rata ovaj praznik se proslavljao kao školska svečanost. Tog dana bi školska deca, predvođena učiteljem, pošla iz školskih dvorišta do crkvene porte, obučena u nova odela i sa zvončićima oko vrata, okačenim trobojnom vrpcom oko vrata. Sa njima bi išli roditelji, svi držeći u rukama vrbove grančice kao simbol novog života i buđenje prirode. I u drugim religijama na prigodan način se obeležava prestanak zime, a Felini u filmu „Amaekord“, tj „Sećam se“ to prikazuje scenom kad razdragani građani spaljuju na gradskom trgu vešticu koja simbolizuje zimu, radujući se proletnim danima koji dolaze.

Dve užičke devojčice sa zvončićima na Vrbicu (obojio Zoran Domanović)
Dve užičke devojčice sa zvončićima na Vrbicu (obojio Zoran Domanović)

Iz crkvene porte, posle nekoliko obilazaka oko Saborne crkve, povorka dece sa roditeljima, učiteljima i sveštenicima Dogandžićem, Rajkovićem, Kregovićem, Nikolićem, Vidakovićem, pošla bi užičkim ulicama pevajući litije, noseći crkvene barjake i rapide. I deca i odrasli sve vreme su pevali crkvene pesme koje su za tu priliku uvežbavali na časovima veronauke. Vrbove prutiće i grančice bi posle svečanosti zadenuli za slavsku ikonu, smatrajući da blagosiljane u crkvi donosi napredak, radost i zdravlje u kuću. Bilo je pravo zadovoljstvo učestvovati u povorci, a posebno za one koji su određeni da nose crkvena obeležja. Za taj dan, koji se željno očekivao, dugo se pripremalo. Deca su obavezno ponavljala nova odelca, pa su roditelji trudili da im deca što svečanije izgledaju. Za onu decu čiji roditelji nisu mogli nabaviti nova odela, pobrinuli bi se bogati užički trgovci, pa su sva deca toga dana bila srećna i zadovoljna. Uprava železnice je za decu svojih radnika i zaposlenih u više navrata obezbeđivala jednoobrazne uniforme, što se lepo uklapalo u šarenilo dečije povorke. Vrbicu su praznovale i seoske škole na sličan način, uz pesmu i obilazak sela, odlazak u polja i na proplanke i provodeći dan uz pesmu i igru.

Užički železničari sa svojim štićenicima na Vrbicu
Užički železničari sa svojim štićenicima na Vrbicu

Sutradan, u Cvetnu nedelju, valjalo je početi svaki rad, jer se verovalo da sve što počne dobro i berićetno će se završiti. Sadili su leje s povrćem, kalemilo se voće ili sadile mlade sadnice voća, a čobani bi brali maslačak i njime kitili štale i krovove kako bi im naredne godine stoka bila mlečnija. Gradska deca bi sa učiteljima Mališom Stefanovićem, Lazarom Matićem, Desimirom Arsenijevićem, učiteljicom Miljom Ceroviće i popularnom Kevom tog dana išla na izlet u okolinu Užica, u zelenilo prirode, probuđene posle duge zime. Devojčice su brale ljubičicu, preskakale konopac ili igrale školice, a dečaci igrali krpenjače, klisa i palje, klikera, skakali ili nadmetali u brzini i snazi. Oni hrabriji bi se verali po drveću skidajući stara ptičija gnezda, koja su lako bila uočljiva u krošnjama drveća koje još nije izlistalo. Jedino bi se negde žutio tek procvetani drenjak ili oresala leska, na koju su sletale prve pčele skupljajući potreban polen. Učitelj je sve vreme pazio decu da u igri ne preteraju i sam predlažući igre prema uzrastu dece. I tako bi se završio dan, a deca vraćala zadovoljna kućama, puna utisaka i srećna što je stiglo proleće kao vesnik novog života koji se budi na svakom koraku.

Defile ulicama na Vrbicu
Defile ulicama na Vrbicu

Vremena su se promenila ali godišnja doba i danas se menjaju kao i radosti koje nose sa sobom, a kako će se te radosti manifestovati zavisi od nas samih. Možda ono što od pamtiveka traje nije trebalo tako brzo zaboraviti, imalo je to nekog svog društvenog opravdanja. Da li nam se zbog odnosa prema njoj, priroda sveti i postaje sve surovuja…

Mislim da bi trebalo da obnovimo neke običaje sa kojima smo se nekada družili sa prirodom, kako bi nas ona svojim radostima darivala.