Užički Crveni krst (deo prvi), početak rada, kraljica Natalija i dobrotvorka Stana Popović

1795

Kada se krene užičkom ulicom “Veliku park”, sa oznakom br. 3 nalazi se stara gospodska zgrada užičkoga Crvenog krsta. Retke su velike zgrade izgrađene u Starom Užicu. Jedna od njih je ova zgrada, u kojoj se nalazi uspešni užički Crveni krst i Umetnička škola. Od svih starijih užičkih zgrada ova je najtajanstvenija, o njoj se najmanje zna. Sa radošću onima koji ne znaju, otkriću u nekoliko priča sa prigodnim fotografijama kako je započeo u Užicu rad Crvenog krsta.i tajne koje krije ova zgrada kroz decenije.

Knez i knjeginja, kasnije kralj i kraljica Milan i Natalija Obrenović sa sinom budućim kraljem Aleksandrom
Knez i knjeginja, kasnije kralj i kraljica Milan i Natalija Obrenović sa sinom budućim kraljem Aleksandrom

Priča o užičkom Cvenom krstu i njegovoj zgradi započeću od trenutka kada je knjeginja Natalija postala zaštitnik srpskoga humanog društva Crvenog krsta, pet dana pred objavu rata Tuskoj, juna 1876. godine. Ali prvo nešto da kažem o kraljici Nataliji Obrenović. Bila je supruga kralja Milana Obrenovića, kneginja 1875-1882. i kraljica Srbije 1882-1888. Rođena je kao Natalija Keško 1859, u Firenci. Otac joj je bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza Pulherija od Moldavije. Za kralja Milana se udala 1875. i sa njim je imala sina Aleksandra, rođenog sledeće godine. Uprkos nesuglasicama i svađama sa kraljem, narod je zavoleo i prihvatio Nataliju kao svoju kraljicu. Zvali su je ”srpskom majkom”. Brinula je o ranjenicima za vreme rata sa Bugarskom 1885. godine, pomagala je narodu i iskoristila je svoj uticaj da popravi mišljenje o Srbima i Srbiji koje je vladalo u Evropi.

Nakon majskog prevrata 1903. godine, sva imovina porodice Obrenović pripala je Nataliji Obrenović. Postala je veliki dobrotvor. Svojim testamentom velika imanja u Srbiji zaveštala je Beogradskom univerzitetu i manastirima i crkvama, koji su zadužbine Obrenovića. A jedan deo u novcu i umetničkim slikama odredila je živim potomcima Jakova Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića. Kraljica Natalija je 1903. godine želela da imovinu u Srbiji pokloni porodici Jakovljević, ali oni nisu smeli da to prihvate, iz straha od tadašnje dinastije Karađorđević, pa je tako više od 7.700 hektara šume dato Beogradskom univerzitetu.

Užička dobrotvorka Stana A. Popović
Užička dobrotvorka Stana A. Popović

Za Društvo Crvenog krsta tada je knez Milan Obrenović rekao je da je: “Najlepši i najplemenitiji deo čovečanstva”. Počeo je krvavi rat koji je Srbiju uvukao u maticu visoke evropske politike, u kome je narod preživeo izuzetno naporan period uz svestranu pomoć srpskog humanog društva Crvenog krsta. Još u vreme Hercegovačkog ustanka 1875, u Užicu u je osnovan Odbor za pomoć izbeglicama i ustanicima sastavljen od 40 Užičana, na čijem se čelu nalazio prota Milan Đurić, koji je angažovao za ovaj humani rad druge ugledne Užičane. Ovom odboru je pomagala država, srpske opštine, knjegina Natalija je poslala značajnu sumu novca kao pomoć izbegicama. Ovaj užički odbor uključuje se u novoosnovano Društvo užičkog Crvenog krsta, koje će tokom Srpsko-turskih ratova 1876-1978 pokazati ogromno milosrđe, posebno u ivanjičkom kraju, u prenošenju i lečenju ranjenika, u suzbijanju zaraznih bolesti koje su se pojavile na javorskom frontu. Pored svih nedaća koje su pritiskale tokom ovih ratova, bila je tu još jedna velika nevolja, izbegli narod iz Bosne. Država je pomagala, pomagao je narod, Crveni krst, bilo je mnogo pojedinaca primera humanosti i milosrđa. Prihvatali su “nejač” i ostale izbeglice, brinuli se o 30.000 “duša”, oko lečenja velikog broja ranjenika u bolnici na Carini. U skupljanju dobrovoljnih priloga izdvajala se Stana Popović.

Rista Tešić na ogolelom Zabučju pre početka pošumljavanja
Rista Tešić na ogolelom Zabučju pre početka pošumljavanja

Užičanka Stana Popović je rođena u Užicu 1856. godine i živela je u njemu sve do smrti 1936. godine. Posle ratova nastavlja požrtvovan rad u užičkom Crvenom krstu, Kolu srpskih sestara i Društvu knjeginje Zorke. Osim toga, bila je dugogodišnji član Užičke ženske podružnice. Veliki deo imovine zaveštala je dobrotvornim ustanovama, školskim fondovima i sirotinji Užica. Kao član užičkog odbora Crvenog krsta, humanista i dobrotvor, ostala je u sećanjima svojih savremenika, pa tako i u istorijskom pamćenju kao simbol samopožrtvovanja i dobrote. Ona prihvata izbeglice, nalazi im smeštaj, a zatim se prijavljuje kao dobrovoljna bolničarka na frontu. Za svoje veliko požrtvovanje odlikovna je Srebrnom medaljom kraljice Natalije za zasluge dva puta 1878. i 1886. i Diplomom Srpskog Duštva Crvenog krsta 1977. Da je požrtvovanje zaista bilo veliko, dokazuje i činjenica da je posle rata knez Milan odlikovao predsednika užičkog odbora Crvenog krsta, Mihaila Radulovića, Takovskim krstom, a pokroviteljka društva knjeginja Natalija obdarila ga je Društvenim krstom.

Ipak, i pored nastojanja okružnih vlasti, izbeglice nisu dobile najosnovnije materijalno obezbeđenje. U zimu 1875/76. godine, nadležni su dozvolile “dobeglicama” da mogu seći drveće oko Užica, razređivati ograde, seći kruške i jabuke, trešnje i šljive po nekad čuvenim baštama. Miladin Radović kaže: “bašte i voćnjaci su stradali za vreme Bosansko-hercegovačkog ustanka”, to ogoljavanje je kasnije donelo mnogo problema Užičanima. Brda ogoljena, kiše su spirale kamenje u samo Užice, pojavile su se boleštine, tuberkuloza..“.

Sve dok sajdžija Rista Tešić nije pošumio brda, posebno Zabučje i pretvorio stočno groblje u predivni Veliki park. Užički Cveni krst nastavio je svoju humanitarnu misiju i posle Srpsko -Tusrkih ratova…