Večeri na užičkom korzou leta 1972.godine

746

“U brižljivo odabranim krpama i pažljivo skrivanom siromaštvu, prolazile su generacije ljubavnika jednom te istom putanjom, dodirujući se ramenima, čineći ravnodušnost, skrivajući osećanja, glumeći nezainteresovanost.” Prisećao se nekadašnjeg korzoa Momo Kapor.

Siguran sam da je nama raslim u pred-televizijskoj epohi i u njoj, jedna od magičnih reči mladosti bila reč Korzo! Kada se dovoljno skoncentrišem, mogu da se setim osećaja uzbuđenja koje nas je bez ikakvog razloga obuzimalo oko sedam sati uveče, kada bi, uparađeni u svom najboljem izdanju, odlazili na korzo, da tamo čekamo svečanu povorku ljubavi. Iz priča starijih na tom istom užičkom korzou saznao sam da je korzo posleratnih godina bio zabava za siromašne, nezadovoljene, pritajene želje, usamljene, doterane iz okolnih sela na rad u fabrikama, koje su gradile i urbanizovale Užice. Oni su tu pomalo izgubljeni, nemajući ništa, od gradskih mladića i devojaka poklanjali sebe nihovim prezrivim pogledima, koji su se vremenom pretvarali u simpatije, pa i ljubavi.

Jedinstvena fotografija korzoa koju je snimio Bučevac.
Jedinstvena fotografija korzoa koju je snimio Bučevac.

Korzo – neprekidno kretanje koje određuju dosada i ljubav, moćne strasti, bezbroj pogleda. Korzo je bio ustvari vrtlog ljubavi “iz dosade ili dosade zbog ljubavi”, koji je najsumorniju ulicu prtvarao u veselo vašerište puno osećanja i lepote. Kao da još vidim “Štraftu”, na toj užičkoj utabanoj stazi Glavnom pored trga, Turist biroa i Varteksa, apoteke i knjižare “Pobede”, opštine, Maloga parka. Sve dole do kafane “Pariza”, iz koje izbija miris najboljih ćevapa, koje okreće Grujo, najbolji užički ćevabdžija svih vremena. I danas vidim na tim mestima senke isčezlih šetača, uokvirenu odavno srušenim zidovima kuća, što omeđuju tu lepotu moje mladosti, užički Korzo. Više ni sam ne znam šta su moja sećanja, a šta su mi bližnji pričali, ali najpre je to bilo baš tako kao u onoj seriji “Više od igre”, koja iako se događa u Ivanjici, tj. izmišljenoj Gradini, ali, svi znamo da su Užice i užički korzo bili piscu na pameti.

Internet je sedamdesetih bio potpuno nepoznata reč, šetači su u laganom tempu, uglavnom vedro raspoloženi, neobavezno pričali o događajima dana ili aktuelnim temama. Korzo je imao pravila utvrđena dugogodišnjim ritualom. Za pravila korzoa saznao sam od Pega i Luna, tada poznatih užičkih mangupa, koji su mene, klinca koji još nije napunio 15 godina, prvi prihvatili. Tu u zatovorenim vratima gvožđare “Izbor”, gde je Vukas radio, preko puta oduzete – nacionalizovane Đerića kuće, u kojoj je bila najveća državna berbernica u gradu, a danas poznata gradska picerija. Sve mi je izgledalo haotično i pomalo bezveze, ta potreba šetnje u svoj dužini korzoa. Reka ljudi sastavljena od lica koja ništa ne znače.

Korzo sam shvatio nekoliko godina kasnije u jednom momentu kada sam sreo jedno pravo, dugo nesvesno čekano, bezbrojnim koracima zasluženo biće. I kao da se ništa nije dogodilo, isto je nastavilo da teče u toj reci ljudi, koji mi nisu značili ništa. Nije prošlo ni pola časa, do sledećeg mimoilaženja, to predivno lice je ubrzalo rad moga srca i izazvalo bolan, ali mio osećaj. Ta čarolija je decenijama održavla korzo, jednostavna, prvenstveno je neočekivana, naročito ako ste propustili omiljeno lice, ili ako je propustila ona vas… Ako se okrenete, opasno je, daćete joj doznanja da vam je isuviše stalo! Okrene li se ona, daće vam do znanja da je predaleko otišla u svojoj simpatiji, stalna dilema. Sreća, osećaj sreće je ustvari decenijama održavala užički korzo…

Sve dok se ljudi ne zaboraviše i zamandališe se u sebe same, u tim televizijskim i internet kavezima svojih domova. Sve zbog udobnosti urbanizacije. I Užice je postalo preveliko i prenaseljeno da bi se tu dogodila mogućnost da se dvoje zagledanih susretnu još jedanput u prolazu. Oni koji bi se jednostavno zgrabili ne čekajući ništa, ni mila osećanja, ni lupanje srca, njegove poruke, smatrajući seks za sudbinu, nikada ne bi dozvolili sebi da upoznaju pravi dar ljubavi. Tu su ne baš sretni, odvučeni materijalnim, tom maticom užurbanih ulica.

U arhivi portala užičanstveno pronašao sam anketu koju je radila mlada saradnica tadašnjeg regionalnog omladinskog lista „Maj“ i nastavak ove priče je pisan na osnovu te ankete u kojoj učestvuju i mladi Užičani te daleke 1972. godine i Nadinim utiscima. I te sedamdeset druge godine korzo svako veče odvijao na Glavnoj ulici od Robne kuće „Progres“ na Trgu, pa sve do Gudurićeve prodavnice „Zdravljaka“ na „Lipi“. Izlazilo se svako veče na korzo. Korzo se kudio, hvalio, nazivan je običnom navikom ali smo izlazili uporno i radovali se susretima i pogledima, nadali se nečemu. Zauzeli Glavnu ulicu Užica i na njoj se svako veče nešto događalo, bućno ili sasvim tiho. U to vreme Korzo smo voleli na neki svakodnevan način i nismo mogli bez njega.

Sreda jul 1972. godine. Čim se spusti veče, devojke počnu da preturaju po svojim stvarima i da traže ono u čemu će privući nečije poglede. Spremaju šminku koja im najviše odgovara, pa im se odjednom ne siđa šminka i odeća, oblače drugo… Sve je ipak na vreme gotovo.

Glavna Titova ulica u Titovom Užicu, stižu novi prolaznici koji tu ne prolaze slučajno, došli su da provedu veče. Svetla se pale i daju gradu tajanstveniji izgled. Saobraćaj je obustavljen ulica pripada šetačima, počinje korzo. Njihova upornost je pobedila . Više ne moraju da se guraju i sklanjaju u stranu kad ugledaju svetla automobila. Stdljive više devojčice nego dvojke, uporno šetaju očekujući da će sreti momke simpatije od predhodnih večeri. Ako ih nema one tužno odlaze kući i sutra ponovo dolaze.

Apoteka i knjižara mesta su gde „zasedaju“ mladići, odakle osmatraju i dobacuju. Tu u grupi skuplju hrabrost da nekoj priđu, da joj stave do znanja da je privlačna. Dobacivanja, naravno nisu uvek prijatna. Nekad su gruba i nelagodna i mogu da devojke poteraju kući pre vremena koje je namenjeno Korzou. Mnoge dolaze sa svojim školskim torbama. Korzo ih toliko privlači da nemaju vremena za spremanje i doterivanje.

Nadina anketa

Zašto, zalazimo na korzo? Šta se tamo zbiva? Pitamo samo nekoliko šetača. Ostale ne možemo. Mnogo ih je.

Mile Tošić: -Na korzo izlazim jer nema gde da provedem slobodno vreme. Na ulici sklopim novo poznanstvo, prijateljstvo pa i ljubav. Ne odobravam momcima koji dobaciju devojkama. Do mi se nikad nije dopadalp. I ja sam dežurni sinoptičar“ pred apotekom, ali nepoznatima ne dobacujem.

Branka Bjelić: dođem kući, učim, izađem na kafu s vršnjacima, a zatim na korzo. Izlazim da se zabavim, onako, ali ne da bih videla ovog onog. Međuutim, smeta mi dobacivanje bilo koje vrste. Smeta mi i to što u vreme koje je najpogodnije za šetnju počinje pranje ulice. Nije retkost da na našem korzou devojke šetaju zajedno, a momci ili vojnici opet zajedno. Mladići bi trebalo da prilaze devojkama, da im prave društvo, a one da budu obazrivije i strpljivije, naročito prema vojnicima kojima je ta šetnja jedini izlazak, jedina razonoda.

Zorica Kaljević: – Trenutno nemam momka pa izlazim ne bih li nekoga videla i upoznala- Ali, neki mladići nemaju hrabrosti da mi priđu već dobacuju. U tome im je sva hrabrost. Sad sam manje na ulici jer je otvoren Omladinski klub. Tu mi je prijatnije.

Rosa Popadić: Na korzou se pojavljujem da bih videla jednog crnog momka. Sviđa mi se što svi izlaze u isto vreme. Korzo me privlači.

Rade Ušljebrka: – Završio sam gimnaziju, a još ne studiram. Popodne posvećujem knjigama, oko 6 uveče izlazim na ulicu. To je navika. Tu ima dosta mladih. Susrećem poznanike, razgovaramo o devojkama, o sportu… Međutim, nije dobro što zbog korza moje društvo po malo zapostavlja školu. Retko idemo u pozorište i bioskop. Prijatno je na korzu, ali i tu treba pronaći mere za vreme. Inače, naše devojke su fine i pristupačne. Korzo je njihova revija.

Branka Jovanović: – Na krzo dolazim sa drugaricama, ali da vidim jednog momka. Počela sam da izlazim još od sedmog razreda osnovne škole. Kad je raspust na korzou sam svako veče. Imam dva brata, ali oni me ne izvode. Više volim da budem sa svojim društvom. Ne siđa mi se ponašanje i oblačenje nekih mladića na korzou, ali to ipak nije razlog da ne izlazim.

Cica Stefanović: Dok mi je momak bio ovde, uvek sam izlazila, a sad ređe, i to sa drugaricama. Korzo za mene nije naročito interesantan jer uvek srećem ista lca, a dobacivanja me nerviraju. Kad izlazim obučena sam kao i obično, kao kad idem u školu. Šminkam se kad mi je tu momak, iako šminku ne volim.

Saša Džambić: Nemam gde da provedem vreme. Eto zašto izlazim na korzo. Tu se nađem sa društvom, nije mi dosadno. Mnoge devojke su vrlo uobražene pa se neosvrću na mladiće. Nije to lepo…