Akademik iz Ljubiša

3396
Bista Akademika Miladina Pećinara na
Bista Akademika Miladina Pećinara na “Kraljevoj vodi”, pored jezera koje je on projektovao

Uvek sam se ponosio našim bataljonom. I kada su vremena nametala neke druge vrednosti, govorio sam: “Mladost 1914. je lekcija.” rekao je Miladin Pećinar. On, mladi srpski kaplar, pod rednim brojem 300 (koliko li sudbine ima u ovoj okrugloj stotki) nikada nije prežalio “zašto se i njemu nije prosrećilo da otvori kapiju slobode porobljene i oklevetane Srbije”.- Dovoljno si ti dao borbi: treba da nastaviš studije. Srbiji su potrebni i školovani ljudi – kazao mu je Božo Terzić, ministar i general, ispraćajući ga, nevoljnog, na studije u Rim. Takvu odluku donela je Vlada. Da preživeli studenti, koji su prekinuli školovanje, studije i nastave.

Pričaću vam o jednom od zlatiborskih čeda iz Ljubiša. Odmah da kažem onima koji često šetaju pored čuvenog “jezera” na “Kraljevim vodama”, da tog veštačkog jezerca ne bi ni bilo, da se Miladin, uz pomoć zlatiborske omladine, posle Drugog svetskog rata nije potrudio. Odužili se akademiku Miladinu Pećinaru njegovi Zlatiborci i srpski narod spomenikom, koji je baš tu kod jezera podignut tokom naučnog skupa 2004. godine. Ima jedna fotografija iz 1908, kada je bila na ovom današnjem centru turističkog Zlatibora, samo česma koju je podigao kraj Aleksandar Obrenović 1893. godine, po kojoj ovaj plato, bez koga se zlatiborska varoš ne može zamisliti, nosi ime “Kraljeva voda”. Tu vrednu fotografiju je fotografisao svestrani momčić Miladin, tokom svog života od 8 decenija, zaljubljenik u fotografiju. Delo akademika Miladina Pećinara nas je zadužilo i danas je putokaz ka nekom srećnijem vremenu.

Poreklo Pećinara

Po predanju, Miladinov deda Mijajlo, koji je poticao iz sela Kotora u slivu Kline, u Metohiji je ubio agu, bilo je to negde u 17. veku. Odmetnuo se u “ajduke” i nastanio u pećini, odatle to prezime “Pećinar”. Ta pećina se nalazi u Donjem Ljubišu. Povelika je to pećina, suva sa ravnim dnom, sa otvorom u vidu dimnjaka, koji je dvadesetak metar iznad. Dva puta sam bio u ovoj ljubiškoj znamenitosti i oba puta sam vido tragove dima i drvene klinove zabijene u pukotine stene. Koliko su sinovi Miajlovi, Đoko, Pavle i Dimitrije živeli, zajedno u kući “na pećini”, niko ne zna. Zna se da su se podelili, Đoko je ostao “na pećini”, Pavle je otišao blizu sela Bjele rjeke, a Dimitrije prešao reku Ljubišnicu i sagradio kuću pod Garištem. Miladinov deda Đoko, rođen 1808, nosio je prezime Pećinar. On kad se iselio iz pećine, podigao je kuću u Ljubišu. Bio je terazija (zanatlije koje su se bavile krojenjem, šivenjem i ukrašavanjem gradske nošnje nazivane su terazije), u to vreme jedini pismen čovek u Ljubišu. Bavio se pisajem priča i pesama. Svoje šestoro dece je dobro opismenio. Njegov sin Mijajlo, otac Miladina Pećinara, rodio se 1853. Bio je to uman čovek, skoro 20 godina predsednik opštine, u politici naprednjak. Mnogo je radio i mnogo putovao, vodeći se načelom “red, rad, zakon”. Bio je to čovek za primer, koji je gradio sa svojim meštanima seoske puteve, uređivao rečno korito Ljubišnice, vodio bitku sa erozijom. U dva braka je imao 11-toro dece, dva sina Miladina i Miloša, a “ostalo ženskadija”. Zbog velike porodice preselio se u Gornji Ljubiš 1900. godine, u novu kuću.

Školovanje i ratovanje – od kaplara do akademika

Sin Miladin, ponos porodice Pećinar, rodio mu se 18. marta 1893. Godine 1900 otvorena je osnovna škola u Ljubišu, i mali Miladin Pećinar je bio u prvoj generaciji đačića. Bio je među boljim đacima, pa su otac i majka odlučili da Miladin nastavi dalje školovanje, a da mu brat Miloš ostane sa njima na imanju. I tako jednog ranog jutra, odmah iza ponoći, Miladin je u pratnji jednog kirijdžije sišao peške u Užice, sa svedočanstvom i 20 dinara u džepu za upis u gimnaziju. Sećao se da je bio primljen od direktora prijateljski i da je, kako je tada sišao peške u Užice, tako je i za sve vreme školovanja prelazio tih 45 kilometara, uvek peške. Život u Užicu mu na početku nije baš odgovarao, čeznuo je za selom i kućom. Navikao se, zavoleo školu i bio odličan svake godine. Matematika, posebno fizika su mu “išle”, a u svojim sećanjima je zapisao: “Nastavnici su nam bili strogi, ali i pravdni i pristupačni. Oni su nas često vodili na eskurzije da bi dopunili nastavu. Gimnazija je raspolagala modernim učilima, kabinetom fizičkim, hemiskim itd, a gimnastička vežbanja bila su na velikoj visini”.

Gimnazijalac Pećinar član užičkog sokolskog društva, koje je predvodio Jehlička
Gimnazijalac Pećinar član užičkog sokolskog društva, koje je predvodio Jehlička

Odmah posle mature, na Vidovdan 1912, učestvovao je na na sveslovenskom sletu u Pragu, gde ih je vodio mladi, tek pristigao u Užice, fiskulturnik Josip Jehlička. Na rastanku su se učesnici bratimili. Miladinov pobratim bio je Jozef Svoboda, krojač iz Brna, koga će kasnije, u ratu, sresti na Rajcu 1915. Čeh je bio u grupi vojnika koji su se predali, mašući iz jednog šumarka belim maramicama i uzvikivali “Čeh, Čeh”. Miladin ga je prepoznao i spasao, sećao se mnogo kasnije. Iste 1912. godine u jesen se upisao na Građevinski odsek tehničkog fakulteta u Beogredu. Nije prošlo ni mesec dana dogodila se mobilizacija i počeli Balkanski ratovi. Mladi Miladin je pripao “poslednjoj odbrani”, koja se koristila povremeno za unutrašnju službu.

Sve do prve velike pobede srpske vojske u Prvom svetskom ratu 1914. godine, na preobraženje 19. avgusta, Miladin Pečinar je bio u rezervi. Zatim je postao jedan od 1.300 kaplara legendarnog bataljona srpske vojske. Bio je student druge godine Građevinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, dvadesetogodišnjak u prvim redovima na slavnoj Kolubarskoj bitci. Nadjačao je golgotu Albanije. Iscrpljen stigao na Krf i tu se oporavio. U luci Guvija na Krfu, Miladin Pećinar se obavezao da prikupi i popiše sve saborce bataljona 1.300 kaplara. “Nije mu bilo lako”, zabeležio je Stanislav Vinaver, jedan od kaplara iz slavnog bataljona. “Trećina ih je pala na Kolubari, mnogi zauvek ostali u albanskim bespućima, mnogi ispod potopljenih lađa na putu prema ostrvu spasa.”

Oporavak na Krfu, kaplar Miladin Pećinar u sabirnom centru
Oporavak na Krfu, kaplar Miladin Pećinar u sabirnom centru

Odatle je krenuo na Solunski front. Prve borbe zaustavile su mladog ratnika u Skočiviru, na padinama Kajmakčalana. Teške povrede. Pokidane vene i mišići noge. Sudbina mu, ipak, nije namenila kraj. Drugovi su ga izvukli, oporavljao se i oporavio u engleskoj bolnici “Vertekari” u Solunu. I, na sreću, dugo služio otadžbini i narodu sve dok mu, u 81. godini, smrt nije potpisala život, ali to nije kraj ove priče o jednom od zlatiborkih čeda.
Uvek sam se ponosio našim bataljonom. I kada su vremena nametala neke, druge vrednosti, govorio sam: “Mladost 1914. je lekcija.” rekao je Miladin Pećinar. On, mladi srpski kaplar, pod rednim brojem 300 (koliko li sudbine ima u ovoj okrugloj stotki) nikada nije prežalio “zašto se i njemu nije prosrećilo da otvori kapiju slobode porobljene i oklevetane Srbije”. “Dovoljno si ti dao borbi, treba da nastaviš studije. Srbiji su potrebni i školovani ljudi” – kazao mu je Božo Terzić, ministar i general, ispraćajući ga, nevoljnog, na studije u Rim. Takvu odluku donela je u proleće 1918. srpska Vlada. Da preživeli student,i koji su prekinuli školovanje, studije i nastave. Među 130 studenata (opet ova simbolika broja) uglavnom tehničkih nauka, krenuo je u otkomandu, u Italiju, posle koje će Miladin Pećinar uknjižiti biografiju za Pet života. Miladin je otišao u Rim početkom marta 1918. godine i nastavio studije u Primenjenoj školi za građevinske inženjere u Rimu. Srpski studenti u Rimu su osnovali Udruženje srpskih studenata, čiji je predsednik bio Svetozar Dika Nešić (kasnije redovni profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu). Blagajnik je bio Miladin Pećinar. Imali su i svoj fudbalski klub, koji je za Božić 1918. osvoio srebrni kup italijanskog predstolonaslednika. “Italijani su poštovali Srbe zbog njihove hrabrosti, nisu marili za Hrvate i Slovence”. Kad je Srbija oslobođena, otputovali su vozom u Ankonu, a odatle brodom u Rjeku.
Miladin je nosilac Albanske spomenice. Na kraju Prvog svetskog rata je odlikovan Ordenom Belog orla sa mačevima četvrtog reda. Kasnije, 1930. je odlikovan ordednom Sv. Save, zatim ordenom jugoslovenske krune četvrtog stepena i bugarskim ordenom Sv. Aleksandar, oficirski krst. Unapređen je u čin rezervnog pešadijskog majora i kao takav je preuzet i u JNA posle Drugog svetskog rata.

Miladin inženjer

Miladin Pećinar po povratku iz Rima, sestra Vida, sestra Milojka, majka Kristina, brat Miloš i sestra Angelina u Ljubišu
Miladin Pećinar po povratku iz Rima, sestra Vida, sestra Milojka, majka Kristina, brat Miloš i sestra Angelina u Ljubišu

Po završetku Prvog sv. rata, Miladin Pećinar će nastaviti studije na Građevinskom odseku Tehničkog fakulteta u Beogradu i završiti ih krajem decembra 1921. godine. Stekao je zvanje građevinskog inženjera. Na početku svoje profesionalne karijere opredeljuje se za hidrotehniku. Posle položenog stručnog ispita u februaru 1925. godine, osniva svoj “Biro za projektovanje građevina na vodi”. Biro u toku Drugog svetskog rata nije radio, a zvanično je prestao sa radom krajem 1944. godine. Naučni i stručni radovi akademika Miladina Pećinara obuhvataju skoro sve grane hidrotehnike – hidrologiju, hidrauliku, opšte uređenje voda, korišćenje vodnih snaga, sanitarnu hidrotehniku, uređenje vodotoka, uređenje mineralnih voda i hidrotehničke konstrukcije. U svakoj od ovih oblasti je dao vrlo vredna i značajna ostvarenja.

Miladin Pećinar, prva odlikovanja
Miladin Pećinar, prva odlikovanja

Od 1945. do 1948. godine radio je u Ministarstvu građevina FNRJ i u Saveznom Hirometeorološkom zavodu. Bavio se stručnim naučnim radom iz svih oblasti hidrotehnike. Dao je vrlo verena i značajna ostvarenja, uvek ekonomična, u kojima se vidi studiozno i naučno stvaralaštvo. Krajem 1948. godine izabran je za vanrednog profesora za predmet hidrotehničke konstrukcije na Tehničkom fakultetu. Za redovnog profesora izabran je 1951. godine na Katedri za hidrotehniku na istom fakultetu, i tu je radio sve do penzionisanja 1963. godine. Za dopisnog člana Srpske akademije nauke i umetnosti izabran je 1959. godine, a za redovnog člana 1963. godine. Što se tiče Zlatibora, uopšte užičkoga kraja, projektovao je pomenuto Veštačko jezero na “Kraljevoj vodi”; u Užicu po njegovom projektu je izveden vodovod 1932 iz Vrela, koji i danas radi za deo Krčagova i Sevojno. Dao je idejno rešenje za visoku branu “Perućac” na Drini 1940. godine. Njegovo idejno rešenje je i za hidroelektranu u Ovčarsko – Kablarskoj klisuri. Projektovao je veće izvedene hidrotehničke objekte: lučnu branu “Matka” na Treski (1938. godine) sa hidroelektranom Sv. Andreja; hidroelektrane: “Čečevo” kod Kosovske Mitrovice, “Novi Pazar”, “Temštica” kod Pirota, “Perućačko vrelo” kod Bajine Bašte i “Crni Timok” kod Boljevca; vodovode u Skoplju, Tetovu, Beogradu i Obrenovcu (sa idejnim rešenjem uređenja Obrenovačke banje); kanalizaciju u Obrenovačkoj Banji i Zemunu. U oblasti mineralnih voda ima dosta uspelih studija i ostvarenja. Obnovio je izvorišta mnogih banja u Srbiji: Niška Banja, Palanački Kiseljak, Bukovička Banja i Vrnjačka Banja, gde je ostvario i način eksploatacije tople vode kao stone vode. Odužili su mu se banjski radnici tako što su mu jednom mesečno, a ponekad i nedeljno, slali paket mineralne vode. Osim ovih izvedenih projekata, projektovao je i jedan niz neizvedenih objekata.

Posle Drugog svetskog rata dobio je Orden rada prvog reda (1956. godine) i Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem. Dobio je dva puta Oktobarsku nagradu grada Beograda (1962. godine i 1964. godine), dva puta Sedmojulsku nagradu Srbije (1951. godine i 1959. godine) i nagradu AVNOJ (1969. godine).

Miladin Pećinar pored njegovog jezera na Zlatiboru
Miladin Pećinar pored njegovog jezera na Zlatiboru

Polovinom leta 1964. godine spontano se javila želja među još živim pripadnicima “Bataljona 1300 kaplara”, da se, o pedesetogodišnjici njihovog odlaska u okršaj kolubarske bitke, priredi komemoracija tih slavnih događaja. Akademik Miladin Pećinar je bio član odbora za organizovanje ove komemoracije. Za organizovanje komemoracije odbor se prvo obratio Savezu boraca Srbije pa, pošto se Savez nije interesovao za nju, pristupio je tom poslu sam. Sredinom decembra, održana je velika narodna svečanost u Lazarevcu. Ispred Bataljona 1300 kaplara govorio je akademik Miladin M. Pećinar. Između ostalog, on je rekao i sledeće:
“Mi, stari ratnici, želeli bismo da se naša omladina seća ovih događaja i da ih evocira svakom zgodnom prilikom. To naraštaje uči rodoljublju. Evociranje tih događaja ne treba nikako shvatiti kao nekakav srpski individualizam. To nije nikakav šovinizam, već iznošenje istorijskih činjenica. Ako je nekad bilo kakvog srpskog šovinizma, njega je Srbija svesno uzidala u temelje Jugoslavije još 1918. godine. To mora biti jasno zapisano u našoj istoriji”.
Skupština za osnovanje Udruženja 1300 kaplara održana je 19. marta 1967. godine. Za predsednika upravnog odbora izabran je akademik Miladin Pećinar. Udruženje je registrovano, i time postalo zakonito pravno lice da može delovati u ime 1300 kaplara. Kao i svugde gde se nalazio Miladin Pećinar, tu se nešto moralo raditi i uraditi. U međuvremenu, dok je bio predsednik Društva srpskih ratnika, pokrenuo je inicijativu da se na Rajcu kaplarima podigne spomenik. Onaj koji je simbol stradanja i slave. Krajem decembra 1967. godine, Skupština opštine grada Beograda donela je odluku da se deo Uskočke ulice, između Studentskog trga i ulice Knez Mihailove, nazove ulica “1300 kaplara”. U Užicu takođe postoji ulica 1300 kaplara tu pokraj Đetinje. Kod pešačkog metalnog mosta nastavlja se na ulizu Kneza Lazara i vodi do hotela “Turist”.
Miladin Pećinar je umro 5. juna 1973. godine u Beogradu, a po svojoj želji je sahranjen u rodnom selu Ljubišu na Zlatiboru. Iza Miladina Pećinara, kaplara iz 1914. godine i jugoslovenskog naučnika, ostalo je njegovo delo. Posle lekcije 1.300 kaplara, ispisao je 49 radova i udžbenika. Pionir je moderne jugoslovenske hidrotehnike.

Kakav otac takvi sinovi, ćerka i unuke

U braku sa Milicom (umrla 1960), ćerkom uglednog beogradskog profesora Svetolika Stevanovića, direktora Prve muške beogradske gimnazije, Miladin je imao troje dece: sinove Predraga, Zorana i ćerku Gordanu. Predrag Pećinar je završio Elektrotehnički fakultet u Beogradu (odsek telekomunikacija), u prvoj posleratnoj generaciji. Prvo je radio u Vojnom institutu, a zatim u Školskom centru Saveznog civilnog vazduhoplovstva, gde ostaje do penzionisanja. Bio je poliglota, kao i njegov otac Miladin. Govorio je četiri strana jezika: engleski, francuski, nemački i italijanski, a služio se i španskim. Bio je na specijalizacijama na aerodromu “Orli” u Parizu, u Tuluzu i Japanu. Za potrebe svoje ustanove prevodio je stručnu literaturu sa francuskog i engleskog jezika. Njegov otac, akademik Miladin Pećinar je još kao gimnazijalac bio zaljubljenik fotografije. U Prvom svetskom ratu nosio je fotoaparat i ovekovečio mnoge ličnosti i događaje. Predrag je od svog oca nasledio sklonost i ljubav prema fotografiji, kojom se počeo baviti od studentskih dana, a izlaže od 1968. godine, kada je postao član Foto-kluba Beograd. Izlagao je na svim zajedničkim izložbama u zemlji i na grupnim salonima u inostranstvu (Australija, Engleska, Čehoslovačka i dr). Posebno je bio počastvovan kada je njegov rad “Uzrok i posledice” uvršten u međunarodnu izložbu fotografije, prikazan prilikom svečanog otvaranja nove zgrade Opere u Sidneju 1973. godine. Za svoje fotografije i dijapozitive u boji dobio je brojne nagrade: Oktobarskog salona fotografije u Beogradu, Republičke izložbe fotografa Srbije, Izložbe u Mariboru, Skoplju i dr. Njegova prva samostalna izložba održana je od 12. do 26. januara 1993. godine u Galeriji Biblioteke grada Beograda, na kojoj je izložio 30 fotografija (izbor radova 1962-1982). Ona je bila i kobna za inženjera Predraga Pećinara. Zbog velike angažovanosti oko organizacije, kako se navodi u knjizi “Rodoslov porodice Pećinar”, njegovo srce nije moglo izdržati sve napore. Iznenada je umro 16. januara 1993. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. U Knjizi “Letopis srpske fotografije 1839–2008” Gorana Malića, prvi put u istoriji srpske kulture, na 240 stranica, i kroz 165 reprodukcija fotografskih dela, sabira i opisuje najvažnije trenutke iz 170 godina duge istorije srpske fotografije. U njoj su zastupljene i fotografije Predraga Pećinara.
Predrag je u u braku sa Mirjanom Nikolić-Pećinar, akademskom slikarkom, imao ćerku Milicu (1952), koja je završila Filološki fakultet u Beogradu. Tačnije iza umnog Miladina Pećinara, akademika iz Ljubiša, ostalo je pet unuka, čuvara sećanja i vrednih uspomena.

Na fotografiji Vojislava Danilova: Milica, Ljiljana, Ružica, Zorana i Ivana ispred kuće, koju je gradio njihov deda na Obilića vencu u Beogradu
Na fotografiji Vojislava Danilova: Milica, Ljiljana, Ružica, Zorana i Ivana ispred kuće, koju je gradio njihov deda na Obilića vencu u Beogradu

Obilićev venac, ulica Pop Lukina, pet lepih beogradskih stasitih dama, čuvaju sećanja na dedu Miladina. U kuća koji je lično on projektovao i gradio… kao u muzeju. Zorana Pećinar Ćirjanić, Ivana Jakšić, Ljiljana i Ružica Jokić, i pomenuta Milica Ivković. One su ćerke Predraga, Zorana i Gordane. Sinova i mezimice slavnog ratnika i isto tako slavnog naučnika Pećinara. Jednostavne i po svemu skromne, kao što je i on bio. Potvrđuju ono davno na latinskom rečenom: “Samo istinski vredni ljudi nisu imali potrebu da se uzdižu i hvale”. Geni, i da nisu, deda ih je učio: “Nije vrednost u hvalisanju, nego u delu koje iza tebe ostaje”. Svaki kutak doma njihovog dede, koji je sada njihov, obeležen je trajanjem slavnog pretka. Njihov život je između ratnih fotografija, ordenja… Fotografije hidrocentrala koje je projektovao, vojnički sanduci iz 1914, uspomene sa porodičnih okupljanja za Božić, Vaskrs, Đurđic, krsnu slavu Pećinara… Posebno mesto pripada zlatiborskom Ljubišu, odakle je Miladin, kao dečak, pošao na put nezaborava. On nas je sve okupljao oko sebe – kažu unuke. Okupljao nas, kao i decu svoju. U prazničnim danima, uglavnom, on bi poveo razgovor o svom ratnom putu. I u tome je imao meru. Nije nas, što bi danas deca rekla, smarao. Svaka njegova reč pala bi tamo gde treba. Zvonila u tišini. Poruka je bila: “Manje je važno šta ko govori, važnije je šta ume da uradi”. Tako je čitav život živeo.

Miladin Pećinar akademik i mudrac
Miladin Pećinar akademik i mudrac

Sećaju se unuke da je u jednom intervjuu državnoj televiziji, 1973, pred smrt kazao: “U ovom društvu dopada mi se što se zemlja gradi, ali mi se ne dopada kako se omladina vaspitava”. Na pitanje: “Kako vi mislite da se to promeni?”, odgovorio je: “Revolucijom!” Ne sećaju se unuke da li su pitanje i odgovor bili emitovani. Ali se sećaju da je govorio: “Srbija je, posle Velikog rata, proigrala šansu da se omeđi onako kako su je omeđili oslobodioci“. Kasnije je govorio: “Ukalupljeni smo u ovo bratstvo i jedinstvo, uz poštovanje svih i svim narodima, ali to će nas debelo koštati.”

Na tridesetogodišnjicu od smrti ratnika i akademika Miladina, kada mu je podignut spomenik na Zlatiboru, štampana je i knjiga njegovih sećanja na ratni put, ali i put srpske nauke u novoj Jugoslaviji. U posveti knjizi “Od Srbije do Jugoslavije” akademika Pećinara, Ljubivoje Ršumović, još jedno zlatiborsko čedo iz Ljubiša je zapisao: “Kao što je stručno i s ljubavlju pomogao svom zavičaju, predano i neumorno, celog života Miladin je radio na napretku svog naroda srpskog. Njegove hidrocentrale i vodovodi i danas nas greju i poje. I dugo će nas grejati i pojiti”.

Zapamtio sam, kada je moja nekadašnja TV5 Užice snimala događaj otkrivanja spomenika akademiku, posle tri decenije od njegove smrti, reči studenta Mirka Melentijevića: “Ako nečije delo ne bledi ni posle trideset godina od smrti, kao što je delo našeg profesora, on je vredan spomenika”. Miladin Pećinar, zlatiborsko čedo iz Ljubiša, bio je vredan mnogo više od jednog spomenika.