Iz šezdesetih u sedamdesete

2965

Leti oko sedam, zimi oko osam, tada su svi putevi vodili prema Glavnoj ulici, na užički korzo. Ipak, nešto se promenilo između korzoa šezdesetih i sedamdesetih godina. Sedamdesetih godina se za ovo večernje okupljanje Užičana pojavio naziv “štrafta”. Da uporedim “korzo” i “štraftu” u ove dve decenije dvadesetog veka. Šezdesetih godina u Užicu se izlazilo na korzo, nešto drugačije nego sedamdesetih. Učenicima je bilo zabranjeno da na ulici budu posle 8 časova. Strogi profesori su to kontrolisali. Roditelji su podržavali profesore, kontrola je bila na visini, poštovanje i strah takođe. Već oko sredine sedamdesetih nije bilo tako. Šezdesetih su se gradski momci skupljali kod Malog parka, na ogradici. I pored stalnog dežurnog milicionera, sedeli su na školskim knjigama, patikama i svemu što su imali pri ruci našlo i čekali da prođu “one” koje su im ubrzavale rad srca. Praveći se važni, pušili su na red niške Morave bez filtera, skrivajući cigaretu prstima ruke. Moravu su kupovali na komad u trafici preko puta. Nije im padalo na pamet da se posle korzoa sjate u neku od kafana. Ako bi neko krijući ušao u “Zlatibor”, “Pariz” ili neku zabačeniju kafanu, bio bi okarakterisan kao mangup.

Mesto okupljanja, kod ograde "Parčića"
Mesto okupljanja, kod ograde “Parčića”

Devojkama su prilazili sa strahom i prosto nisu znali o čemu da pričaju sa njima. Kad su razgovarali, obično su razgovarali o školi. Najčešće bezveze kao: “Gde su ti knjige?”, iako je bila nedelja. Oni koji su imali para, išli su sa devojkama na ringišpil, koji se vrteo na stočnoj pijaci u Međaju. To je bila glavna zabava. Glavna fora je bila uplesti lance od dve korpe i posle odmotavanja lanaca, devojku zavitlati što dalje od sebe u vazduh. Neki su svraćali kod “Nade”, tada najbolje poslastičarnice u gradu, koja se nalazila, pre izgradnje bloka “Zlatibor”, tu negde preko puta Opštine. Tu su se sladili baklavama, šampitama i lepim rečima, koje su zaljubljeni po ceo dan birali iz knjiga i tužih spomenara, da bi ih jedno drugom rekli. I pušenje i poseta kafanama nastrožije su zabranjivani naredbama direktora škola. Ako bi neko bio uhvaćen, sledilo bi smanjenje ocena iz vladanja za “težak prekršaj školske discipline i vladanja”. Kada su preko omladinske organizacije uspeli da se izbore, na “fazon” kako kada im se prizna zrelost će se naći u kafani, a tamo ne umeju da se ponašaju, išli su u “Pariz” i “Zlatibor”, da slušaju pevačice i tamo pili malinu sa sodom i pušili Moravu, pazeći da im mnogo ne požute prsti. Devojke su pronašle i cigarete za sebe. Zvale su se “Mentol filter”, kasnije “Filter Beograd” i terale momke da mešavinu ružice i maline i sode zamene “Vermutom” ili “Kruškovcem”. Otuda su izlazili ošmućeni od silnog dima, jednog pića, za više nisu imali para, i gužve koja se stvarala u kafani.

Ženska cigareta
Ženska cigareta

Devojke koje su imali rođake ili momke članove Doma JNA bile su nasrećnije. Tamo su igranke bile “najluđe”. Ostajalo se do jedan. Jure, Šefkija i drugovi svirali su hitove u stilu “Gondola, gondola”, “Moja mala devojčica”, dok su oni koji nisu imal vezu da uđu u Dom u gimnaziskoj sali, pružali prve korake tanga ili rokenrola, pokušavajući da igraju tvist, iako za to nije bilo dovoljno prostora. Kada bi za vreme zimskog ili letnjeg raspusta stigla studentarija “ćirom” iz Beograda, Brole bi svirao najnoviju stvar, dok bi neko od novopridošlih demonstrirao “padanje”, a ostali bi unezverenih očiju gledali samo jedan par koji bi na kraju dobio aplauze i zvižduke. Kod kuće, kraj ogledala, uvežbavali bi ove pokrete, da bi sutra u školi to izveli šepureći se pred mlađima, obično učenicima prvih razreda. I tako, oni srednjoškolci iz druge polovine sa korzoa šezdesetih, zauzeti studijima i poslom, nisu ni primetili šta se za to vreme zbilo sa korzoom i mladima na njemu.

Najpopularnije su bile igranke u Domu JNA
Najpopularnije su bile igranke u Domu JNA

Kada je došla moja generacija na korzo, mi smo se malo pomerili, uza zid opštine, ispred “Pobede”, apoteke ili Turist – biroa. Na ovim mestima našao se poneki iz šezdesetih godina, iako je jedan deo njih bio dole na kolovozu, a većina je imala stroge žene i bili su kod kuće. Nekima je bilo lepše u omiljenim kafanama iz dana mladosti. Obučno su to bili oni “glavni” sa “famoznih igranki u Domu JNA, koji tu obavezno svrate posle dva tri kruga na “štrafti”.

Zagrljeni mladi parovi sedamdesetih nisu reagovali na one koji u njihovim godinama nisu smeli ni pomisliti da javno, na ulici, pred punim korzoom, drže devojku za ruku, a kamoli da je zagrle. Hipi pokret i seksualna revolucija su stigli u Užice. On, sa “Kentom” ili nekom drugom licencnom cigarom u zubima, i ona, sa žvakom u ustima, išli su sada glatkim asfaltom, ljubakajući se usput i ne misleći na one okolo. Oni već posle polovine sedamdesetih nisu zapamtili kocku, niti stroge poglede starijih. Nije ih bilo briga što mu je devojka sa Dovarja, a on sa Pore, nisu zapamtili gangove dovarjaške ili carinjaške, koji su istovremeno bili momci devojkama iz njihovog kraja, drugi nisu imali šta tu da traže. Ako bi se umešao, “omirisao bi pesnice”.
Par krugova dok se društvo ne okupi, padne dogovor. Sedaj u kola usput, dogovor može da se promeni. Zlatibor, Tara, Bajna Bašta, svejedno. Nije važno kad će se vratiti, već da li će biti “fenomenalno”, “fantastično”, “na planini sa društvom iz Begiša”.

Malina sa sodom i malo ružice zamenjena je viskijem ili votkom sa švepsom. Kokakola je “sredila” liker, “ćaki i keva ima da pošize ili kad čuju kolko sam potrošio”. Glasna pozdravljanja u zoru više se nisu događala veoma retko, već svako jutro. Polako je dan počeo da zamenjuje noć.

Dobiti posao je bila prva nagrada u životu mladih, pojavili su se u “Vestima” i u užičkom omladinskom listu “Maj” članci: “Sve više mladih, sve manje posla” ili “Besposlica na Trgu partizana”, propraćeni slikama mladića koji “zaludno” sede na stepenicama trga.

Kec bar kod Društvenog doma
Kec bar kod Društvenog doma

Oni koji nisu imali automobile, roditelje direktore, stručnjake, zaslužne komuniste, svraćali su u Mali park ili u zeleniš ispred Društvenog doma, prozvan “Kec bar”, da tamo popuše dve, tri cigarete, “ogrebane” od nekog starijeg sa korzoa. Obavezno posle “Drine” bi sledio pepermint, da se duvan ne oseti. Ako se imala hiljadarka u džepu, onda bi se svratilo do “Turista” na kokakolu ili šveps. Tu obično nije bilo mesta, pa se sedeljka zavrašavala u kafani “Plaža” uz “Ramo, Ramo”, hit iz jednog indijskog srceparajućeg filma. Oni koji su našli mesto na “Turistu”, na terasi ili u sali, mogli su da slušaju, kao oni iz šezdesetih, “Baba lu” ili vide čoček igračicu, koja je povremeno svraćala iz Gornjeg Milanovca, i već pripremljena sa lepezom u ruci, čekala da harmonikaš Milan razvuče hramoniku iznad glave, da bi počela svoj šou. Oni koji nisu voleli narodnjake, odlazili bi na disko večeri u Klub omladine “da slušaju Kovača”, većinom gradska omladina, studeti, fine devojčice, poneki “užički hipik”. Sve do kraja sedamdesetih to je bilo i najposećenije mesto, ispred koga su se tapkaroši preselili od već pomalo demodiranog bioskopa.

Korzo je i dalje živeo i bio u punom sjaju, događalo se da ulicom ne može da se razmimoiđe. Atrakcija su bili i trubači na usta, zvani “Krejzi vilidž bend”, koji su trenirali u ulazu “Pobede” do apoteke, svirajući kolo Radovana Babića, koji je 1974. godine nastupio u Guči. Na kraju su uspeli da nastupe na Prvom programu državene televizije, u emisiji Milovana Ilića Minimaksa. Stari poznanici koji se nisu videli pet – šest godina, završavali su u “Palasu” uz čašicu razgovora. Sećali su se šezdesetih, radnih akcija i druga kome su ukrali udarničku značku, koji nije smeo bez nje da se vrati kući ocu i majci, i letovanja na Rabu, Herceg Novom ili na Zlatiboru.

Ovih sedamdesetih obično se korzo počeo razilaziti u vreme kad prestane zabrana saobraćaja za vozila glavnom ulicom. Pedesetih i šezdesetih je bilo moderno da se prođe kolima motorom ili vespom glavnom ulicom, da se vidi ko je ko. Sedamdesetih su se vozikali skorojevići. Na ulici su ostajale manje grupe, koje su čekale da se predstava u bioskopu završi ili da krenu u drugu smenu u preduzećima. Ostajali su oni koji su trebali da krenu u treću ili oni koji su od dosade držali ruke u praznim džepovima, pa nisu znali na koju stranu da krenu – kući ili da se promuvaju kroz neku od kafana.

Ženski vuneni prsluk
Ženski vuneni prsluk

Na korzou naravno prikazivana je i moda. I one iz šezdesetih, kao i ove iz sedamdesetih nosili su suknje sa žiponima. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih minići i vruće pantalonce. Polovinom sedamdesetih dugačke suknje sa cvetićima, tufne rađene jarkim bojama, posebne džempere. Leti suknje sa bluzama bez leđa, da pokažu snagu sunca iz Bečića, češće iz Buljarica ili široke pantalone zvoncare, bez pojasa i u njima utegnutu guzu. Tada je počela moda svetloplavih farmerki i košulja od kamenovanog teksasa, koje su kupovali “Mića švercer” i “Dule Mudo” na carinarnici u Sežani, oduzete od švercera. “Jedva smo preneli iz Trsta” govorili su i prodavali za četiri crvenadaća, a u Sežani ih plaćali jedan. Bile su to godine dugokosih mladića, devojaka uvijene kose sa idijanskom trakom, muzike Stonsa, Dip parpla, Blek Sabata, Džimi Hendriksa, Dženis Džoplin… Tada progresivaca, danas klasike rokenrola. Godine ogromne aktivnosti komunista, Tiovog puta, verbalnog delikta, samoupravljanja, kraja radnih akcija, diskoteka, subotnjih groznica, pojave panka i novog talasa, velikih koncerata, kasnije klubske svirke, Italije, Francuske, Engleske, bezbrižnosti, slobodne ljubavi, druženja sa celim svetom, beogradskih komisiona, godine moje mladosti.

Neka vas Užičanstveno podseti na ovo vreme, kojega se tako rado sećamo. Setite se kako ste bili tako bespovratno mladi i sretni… Mlađi saznajte kako je bilo za vreme kada su vaši roditelji, možda, čak, babe i dede, imali godina kao vi danas. Da vreme ne počinje sa vama, da se sve ponavlja, na nekakav čudan način. A vi, nastariji, možda ćete saznati i rešiti dilemu koja vas je mučila godinama, možda je ovaj vremeplov iz sedamdesetih ključ vaše dileme. Svi obratite pažnju, kako je rušeno Užice, da bi bilo građeno Titovo Užice.