Februar 1971.

525

Ove 1971. godine na području užičke Opštine je živelo 67.000 stanovnika. U gradu je živelo 64% ili 32.000 a na selu 34% stanovnika. Bilo je 1.277 nepismnih i samom gradu 154 među zaposlenima i 156 školske dece. Ukupan broj zaposlenih je blizu 18.000. Od 1965. godine zaposleno preko 6000 novih radnika. Do 1970. prosečani lični dohdci su bili 1.300 dinara, tokom sedamdesete su pali na prosek od 1.000 dinara. Poslednjih godina u proseku je godišnje u užičkoj opštini izgarđeno 650. stanova tako da je do kraja 1970. godine ukupno izgrađeno 3.400 stanova. Izgarđeno je i 2400 privatnih stanova. Prosečno stanovi su imali 35 kvadarata 9 m 2 po članu domaćinstva. Na području opštine automobile je posedovalo preko 2.000 porodica. Restrovano je 9. 518 radio aparata, 5.635 televizora. Svako drugo užičko domaćinstvo je posedovalo radio a svako treće televizor. Vojo Bojović je povodom toga rekao: “Standard radnika se mnogo poboljšao. Prošlo je vreme kad su stezali kaiš. Sada ima mnogo onih koji više nemaju rupa da se raskomote”. U poslednjih deset godina stanovništvo se Užicu povećao više nego je po popisu iz 1953. godine grad imao stanovnika. Grad se povećao za oko pet puta… U Sevojnu se broj stanovnika nije bitno promenio 3.850. Tada Sevojno nije smatrano za sastavni deo Užica, da su Sevojničane tada smatrali za Užičane, Užice bi tada imalo 38. 350 stanovnika. Broj stanovnika u selima se smanjivao. Od svih sela na području opštine, naime samo u tri Gorjanima, Zlakusi i Gubin Dolu, broj stanovnika je bio neznatno veći po popisu iz ove godine za 100 stanovnika. U svim ostalim selima je broj stanovnika smanjen za 4000 stanovnika. Na radu u inostranstvu se nalazilo 560. građana. Stanovi i domaćinstva, takođe, s bila predmet ovogodišnjeg popisa stanovnika. Na području užičke opštine bilo je 18.000 stanova od čega Užicu 9.600 stanova.

Na Trgu. u Gradskoj kavani, dok se pila jutarnjaj kafa svakog jutra su se pričale dogodovštine sa posla. Poslovođa Robne kuće “Progres” je pričao društvu za stolom kako je starija žena na odeljenju gde se prodaje kozmetika pitala mladu prodavačicu:

– Imate li nešto za sedu kosu?

Na žalost ništa, drugo sem dubokog poštovanja.

Jutros kada sam uzimao pisma na šalteru u pošti došao jedan zlatiborac da podigne neku pošiljku, komenarisao je Rade poštar… Kada mu je službenica zatražila ličnu kartu on se osmehnuo i rekao:

Nemam, sejo, veruj mi.

Zar uopšte nemate ličnu kartu?

Nije baš da je nikako nemam nego je ne nosim. Šta će mi kad sam dobre naravi? Nikad me milicija ne zaustavlja…

Stole Vasić peca na viru kod vodenica
Stole Vasić peca na viru kod vodenica

Juče popodne šetam ti kad Stole Vasić (Otac Đoka pevača) peca na viru kod Zrnjove i Dragove vodenice, kad uhvati većeg klena on ga vrati u Đetinju, posmatra to jedan seljak prekrsti se i pita Stoleta: – Zašto puštate te velike ribe? Zato što mi je mali tiganj. – mirno odgovori Stole. Ispriča Mića Burov. Zadesio se tu i profesor srpskog Stanko Jovančičević: Pregledam ti ja pismene zadatke, jedan učenik šestog razrda u svom pismenom je pisao kako je se neku zidar povredio na poslu. Dečak je video kako se to dogodilo, osetio nevolju povređenog radnika i upustio se u razmišljanje. Dovodeći svoj rezon do kraja, ispisao je zaključak koji doslovce citiram: “Od ovog događaja sam izveo jedan zključak. Mi treba dobro da učimo da bi bezbrižno sedeli u mekoj fotelji, a ne da visimo na pozidi jer nam preti svaka opasnost”.

Zbog snimanja filma “Užička republika rekonstruisana bitka na Kadinjači. Na snimanju je učestvovala grupa pripadnika teritorijalne odbrane, vojske – protivavijonske baterije. U Sevojni u Radničkom domu za bioskop je nabavljena nova aparatura koja je uvezena iz Čekoslovačke. U Kulturnom centru Ivanjice je održan festival kratkometražnog filma na kome su se mogli videti filmovi: “Teroriste”, “Na Probe”, “Zategni dele”, “Baladu o nafti”… Na festivalu je prikazan i film Puriše Đorđevića “Biciklista”. Gosti festivala Vicko Raspor, Puriša Đorđević, Sveta Pavlović, Vladimir Basara slikar Boško Risimović su pohvalili ovaj festival i poželeli da bude tradicionalan.

Rekonstrukcija Bitke na Kadinjači zbog filma “Užička republika”
Rekonstrukcija Bitke na Kadinjači zbog filma “Užička republika”

U toku gradnje pruge Beograd – Bar korito Đetinje je poprilično suženo tako da je voda ozbiljno ugrožavala neke objekte u Kragovu. Valjaonica izdvojila sredstva da bi se izgradio zid dužine 90 metara.

Dimitrije Diša Vučičević
Dimitrije Diša Vučičević

Užice je imalo vodovod i kanalizciju pre nego mnogo gradova u Srbiji, Izgrađenu pre Drugog svetskog rata. Najzaslužniji za izgradnju je bio tadašnji predsednk opštine Diša Vučićević 1938. godine kada je Uužice imalo 8.500 stanovnika. Vodovod se gradio za potrebe 11.500 stanovnika, jer je planirano da toliko stanovnika Užice ima tek za 30 godina. Užice je posle 30 godina imao tri puta više od planiranog. Emigracija stanovništva sa sela, nasilni razvoj industrije socijalističke izgradnje je pomrsio sve račune. Problem sa vodom je počeo 1962. godine dotada su lokalni izvori moglli da rešavaju vodosnadbevanje užica. Od tada sva bliža izvorišta su bila iscrpljenja, samo Prvi partizan i bolnica su trošili vode koliko bi bilo potrebno za 10.000 stanovnika. Predloženo je da se izgrade akumulacija “Gradina” više Stapara ili “Vrutci” ispod sela Vrutaka tako da se sa postojećim izvorima vodosnadbevanje Užica reši do 2000 godine. Rečeno je da ako bi se odlučili za ove akumulazije morala bi da bude žrtvovana pruga uskoga koloseka između Užica i Stapara. To je bila politička laž, moglo je da se nađe drugo rešenje, da pruga stane kao turistička i da se uradi brana za vodosnadbevanje Užica.

Hotel “Lovac” na Vodicama
Hotel “Lovac” na Vodicama

Posle poprilično vremena završen je hotel “Lovac” na Vodicama na Zlatiboru. Hotelom je raspolagala užička “Sloga”. Hotel je imao više desetina ležaja, luksuzni restoran ipak najvrednija je bila predivna priroda oko njega.

U novi blok “Zlatibor” se uselilo 180 stanara većinom radnika Valjaonice. U svim stanovima su ugrađene kompletne kuhinje a na podvima je postavljen itison. Stanari su bili veoma zadovoljni konforom. U G.P “Zlatiboru” su izjavili da će poslovni prostor u ovom bloku biti završen u toku 1971. godina

Pri DTV “Partizan” (Sokolana) je počela da radi škola karatea koju je vodio omladinski prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji Zoran Krstić. Da bi omogućili da svojim košarkašicama KK “Sevojno” da igraju svojom publikom Užicu sala Sokolane je produžena za 1, 70 sm čime su ispunjeni uslovi takmičenja da se mogu igati sve prvenstvene košarkaške utakmice. Za najbolju odbojkašicu užičkoga kraja je proglašena Ana Jokanović član OK “Jedinstvo”… Anu s prozvali “Bombarderka sa Đetinje”. Ana je tada učila osmi razred u Oš “Andrija Đurović”. Sem toga ova četrnesgodišnja odbojkašica je bila i najbolji đak u školi, ne znajući za druge ocene sem odličnih…

Sokolana 1971. godine.
Sokolana 1971. godine.

Autoservis u Sevojnu je postao poznat u Evropi, otvorena je nova hala jedna od najmodernijih u zemlji od 1200 kvadrata. Zaposleni su posle veoma skromne svečanosti jer su novac potrošili za najmoderniju tehniku su otišli da rade. Direktor Žiko Kovačević je tom prilikom rekao: “Za kratko vreme svoga postojanja toliko smo se afirmisali da smo sklopili ugovore sa deset renomiranih fabrika za proizvodnju automibila širom Evrope, pa sad pružamo usluge za vozila Francuske, Nemačke, Italije, SSSR –a, Čekoslovačke. Počeli smo sa 15 ljudi 1955. a sada imamo 120 ljudi od kojih su 65 visoko kvalifikovani. Cenu usluga pune tri godine nismo menjali… Osim toga raspolažemo i pokretnom radionicom i Šlep službom čiji je radius kretanja 60 kilometara…

Počela je rekonstrukcija pekare u Krčagovu koju su finansirali u “Sretenu Guduriću” iz sopstvenih sredstava. Rekonstrujisali su četiri peći koje su prešle sa uglja na tečna goriva, ali je ostavljena mogućnost da se pređe na ugalj ako bude isplativije. Proširili su građevisnski deo pekare. Ugradili tunelsku peć dužine 18 metara, tri metra širine. Ona je pekla do 1.200 kilograma hleba na čas tako da je povećan kapacitet pekare sa 22.000 na 28.000 kilograma hleba dnevno. Proširili su i prodajnu mrežu od Palisada do Arilja.

Napredovala je i izgradnja fabrike Aluminijuma do tada je urađeno 100 stopa od prediđenih 2121 jedne na kojima je trebalo montirati fabriku. Izvršeno je fundiranje, iskopan 18.000 kubika izkopa i nasipa. Ugrađeno 4000 kubika betona i 120.000 gvožđa.

Počela je i izgradnja tri solitera na Rosuljama u kojima je predviđeno da bude 150 stanova. Jedan za zaposlene u Opštini, drugi za “Prvi Partizan” treći za prodaju.

Atletičar Slavko Kuzmanović tada jedan od najboljih srednjeprugaša vratio iz vojske i odmah počeo da trenira Sokolani trenirali su ga Božidar Nešković, Milijan Cvijović i Dušan Čarapić. Nešković je rekao da je pred Slavkom predstoji blistava budućnost da je iako je bio u armiji redovno pobeđivaona u trkama 800, 1.500, 3.000 i 5.000 metara. Kuzmanović je bio četvrti iza košarkašice Mirane Mksimović, atletičara dr Jovana Tomića i odbojkašice Ane Jokanović na izboru užičkog sportiste godine.

“Sama činjenica da u Titovom Užicu ne postoji i ne radi dom omladine, govori prilog da je omladina prepuštena sama sebi da traži zabavu” pislo je u materijalu spremljenom za Opštinsku sednicu socijalističkog saveza”… Omladina Užica je istakla da postoje dve sale jedna u Ferijalnom domu druga u pozorištu i da su im one nedostupne. Ispred “Domaće radinosti” Dobrivoje Antonijević se interesovao za salu u pozorištu nudeći “Disko klub i tri večeri ostalog programa”. Koncertna poslovnica sa Branom Petrovićem koji je rekao da postoji jedna firma koja bi opremila prostor ali da se tu reklamira jedno bezalkoholno piće… Centar za školovanje ugostiteljskh radnika se takođe zaiteresovao za Dom Ferijalaca. Na kraju je zaključeno: “Mladima nedostaje ne samo kulturnog života nego najelementarnije zabave i razonode. Da bi se stanje promenilo, odnosno nešto učinilo nešto u tom smislu, neophodno je angažovanje svih faktora u gradu”.

U februaru ove 1971. godine u Užicu je počeo da radi i prvi privatni posleratni taksista, tada veoma mladog Mila Vasiljević iz Arilja. Taksirao je sa “Fiatom 125”. Taksi mesto mu je bilo ispred hotela “Palas” i na autobuskoj stanici “Rakete” (tada je bila gde je danas parking RK “Beograd”). Mile je tada rekao da mušterija ima, ali bi ih bilo još više da nema divljih taksista u gradu.

Posle deset godina rada u poznatoj Sajdžiskoj radnji Mila Petrovića, Zdravko Božić je na glavnoj ulici pored “Obnove” u zgradi Komore u prostoriji iza trafo stanice otvorio Sajdžisku radnju. Radnja, lepo uređena, delovala je veoma savremeno i razlikovala se od ostalih sajdžiskih radnji u gradu. U to vreme sam često svraćao kod Zdravka pokušavajući da očima “ukradem malo od sajdžiskog znata… Pitao sam ga kako se odlučio u tom nepovoljnom vremenu za privtni posao, otvori sopstvenu radnju, odgovorio mi je: “Draganče zanat sam učio kod najboljih užičkih majstora, a dugo vremena sam vodio radnju sajdžije Mila Petrovića, pa je red da posle toliko vremena, stvorim i svoje ognjište”. Celokupan najsavremeniji alat nabavio sam u inostranstvu i mislim da ću uspeti…” Naravno uspeo je…