Badnji dan, sećanje starog Užičanina Marka Markovića

343

Prolazeći svake godine, pred Božić, pored prekrasno ukrašenih izloga u kojima caruju Deda Mrazevi, irvasi, bogato ukrašene jelke sećanje me vraća u prošlost. Vracam se na sredinu pedesetih, prošlovekovnih.

Na Badnji dan, seljak sa Zabučja koji nam je donosio mleko na volovskim kolima bi nam doneo poveći naramak slame. Unosio ga je pravo u sobu gde je sto za večernju trpezu. Mi deca smo radosno čupali slamu i razvlačil i je po patosu! Niko nas nije grdio što pravimo nered u sobi. To se od nas očekivalo! Valjali smo se po slami sve do večeri. A mjka sva uznemirena, od podneva sprema večeru. Bila je to posna večera, bez masti. Pasulj kuvan na goloj vodi, kuvane suve šljive. i naš omiljen kolač testo s makom. Vrhunac zadovoljstva bi nastupio kad se završi sveta večera. Mi deca smo imali pripremljen alat za krunsku igru večeri. Svako je iz gomile starih ukrasno pletenih čarpa još jutros uzeo po jednu za sebe. Otac iz korpe pune oraha zahvata koštunjave plodove i baca ih prema nama u slamu!

Orasi se zavlače pod slamu, mi se bacamo ka mestu gde je plod odleteo, tražimo ga, i pobednički trpamo u čarapu. Bacamo se po slami za orasima koji doleću sa svih strana. Bacamo se kao golmani. Sloj slame smo debelo naslagali, da se ne izubijamo. Dno čarape je nabubrilo, podižemo je uvis i odmeravamo da vidimo koliko smo dosad plodova nalovili. Sveća na stolu dogoreva, a mi se gnjuramo po slami i njom pokrivamo. Sakrivamo se pod njom. Svako grli svoje blago, orahe badnje večeri.

Marko Marković i badnjak
Marko Marković i badnjak

Čekamo sutrašnji dan i božićnu česnicu u kojoj će se kriti dinar. Koji od nas trojice dobije komad sa dinarom, biće najsrećniji. To će nam blago biti milije od onog iščeprkanog iz slame. Mama nam objašnjava otkud tu slama. „Ove noći se rodio Isus,u štali kod Vitlejema. Bogorodica je bebu, čim ju je rodila, položila na slamu”.

Cele večeri razbijamo orahe i jedemo jezgra. Srećni smo kao nikad. Badnje veče je puno blaženstva i čudnih prizora i zadovoljstava.

Na sam Badnji dan, dole kraj Đetinje gde je danas parking kod Zgrade nekadašnje robne kuće “Beograd” na dečijem igralištu gde je čika Momo držao ringišpil za decu pojavio se pravi Deda Mraz. Do tada javno nije viđan u Užicu. Crvena kapa, bela duga brada, jedne poveće saonice i jedan veliki džak iz koga je celog dana delio bombone uvijene u – kako smo mi to zvali „zlato“ ili tada lep slatkiš svilene bombone. Naravno, u ruci je imao i zvono, baš kao kod nas u školi, kojim su poslužitelji najavljivali početak ili kraj časa. Tih dana naši roditelji nisu morali da brinu “gde su im deca posle škole”. Doduše, očevi su, često, dolazili po nas, ali ne da stoje napolju, već da nas “čekaju” u tadašnjoj najbližoj kafani gde su “razmatrali” tadašnju političku situaciju uz vruću rakiju ili uz kuvano vino.

Bila je u jednoj staroj kući u blizini prodavnica igračaka „Dečija radost“ koja je obilovala drvenim kamionima, automobilima, lutkama. Kasnije, kad smo poodrasli, saznalismo da su se tu prodavale stvari koje su u stvari pravili zatvorenici iz požarevačkog zatvora.

Naši roditelji, tada, nisu imali prvo para da nam za Novu godinu kupuju jelku, pogotovu poklone za “ispod jelke” ali bogami ni hrabrosti jer…dešavalo se da, ukoliko je neko i okitio jelku, ona nije smela da ostane duže od tri dana jer tada je nailazio naš pravoslavni Božić. Krajem pedesetih nekako plašljivo se pojavila novogodišnja jelka na javnim mestima. Sećam se kako su se tada roditelji domišljali za poklone. Kao, ako uveče lepo očistiš i izglancaš cipele i ostaviš ih ispred vrata doći će Božić Bata i staviće ti poklone u cipele! Doduše, mnogo kasnije kad imadosmo svoju decu, nekako na “mala vrata” ulazio je u naše domove, opet krišom sve više Deda Mraz a sve manje Božić Bata!