Jul 1973.

573

Kafana “Pariz” na “Lipi”, lepo sunčano jutro prvog jula 1973. u vreme doručka. Poznati užički majstor bravar Dragan Subotić koji je imao radionicu u blizini sedi za stolom sa jednim čičom sa Zlatibora poznatog po proizvodnji luča. Pita ga kako se navadio i ako je sa Zlatibora da pije tako mnogo vina. A čiča će: – “Lako, prvo sam pio vino sa vodom, potom vino bez vode, a sad pijem vino kao vodu”.Vidi Dragan da čiča nikom ništa ne nudi, naručuje samo za sebe pa ga proverava: – “Čiča vidim savijaš dobar hercegovački duvan, daj i meni jednu savi”. – Ne dam, to škodi! – Meni ne! napomenu Dragan. Čiča ga pogleda ispod oka i zaključi: -“To znam, ali škodi meni”. – “Svetca ti seljačkog”. prokomentarisa majstor Subotić i pođe prma izlazu. Za stolom pred ulaznih vrata sedi Pele poznati užički pijanac i gleda u njega. Koji je tvoj problem? Upita ga Dragan. A Pele: – “Što nikako ne mogu da se otreznim pa da se onda napijem kao čovek”.

U Užicu je proslavljen je dan Ustanka 7. Juli. Povodom dana ustaka postavljen je kamen temeljac za školu za kvalifikovane radnike “Raadoje Marić”. Kamen temeljac je postavio učenik ove škole Jovan Janjić prvak Jugoslavije u automehaničarskom zanatu. Tu titulu je osvojio ove 73’ godine na takmičenju rada omladine u Sisku.

Novootvoreni Hotel “Turist” 1973. godine
Novootvoreni Hotel “Turist” 1973. godine

U čast dana ustanka zvanično je otvoren i hotel “Turist” na plaži sada vlasništvo saobraćajnog preduzeča “Raketa”. Ustvari renoviran nekadašnji Ferijalni dom “Naša mladost”. Raspolagao sa 78 ležaja i 38 soba, imao je i jedan apartman, salu i terasu za igranke, prijeme, sastanke, aperitiv salu… Kada je hotel Turist počeo da radi sala za ručavanje i terasa su bile pune, naročito u večernjim satima. Gosti su sedeli u holu hotela i čekali da se neko smiluje i ustrane kako bi seli i popili kafu. Za tadašnje užičke ugostiteljske prilike čudo neviđeno. Govorilo se da ovo čudo ne bude samo tri dana.

Preko reke u restoranu “Plaži”, gostovao je Žika Radenković Čivija, prvi jugoslovenski šoumen, kako je sebe reklamirao na plakatama, imao je “šou”. Rekao je da ne bi došao Užice da nije otvoren novi hotel, a na pitanje kako je započeo karijeru šomena je objasnio: “Sa jednom ceduljicom, koju mu je dao tadašnji muzički urednik PGP RTB, odlazm do urednika na RTV Beograd i tu se „vrata raja“ otvaraju!

. Žika Radenković Čivija, Klasova karikatura
. Žika Radenković Čivija, Klasova karikatura

Uz orkestar Radio Beograda počinjem da vežbam i uskoro učestvujem u emisiji „Potpuri narodnih kola i pesama – izvodi Žika Radenković Čivija“ , ali i snimam, za tada prestižne „Filmske novosti“ žurnal, u trajanju od tri i po minuta, tih godina se žurnal emitovao u bioskopima Jugoslavije pre projekcije svakog filma. Mnogi tonski zapisi ostali su u stalnoj arhivi Radio Beograda, a najpoznatiji su „Veselo jutro“ koja je dugo špica Jutarnjeg programa Radio Beograda“.

Sedmi jul je proslavljan svu noć u bašti “Gradske kavane”, svirali su “dragačevski trubači”. Bašta je bila puna gostju a većina onih koji su stanovali u blizini su izašli iz kuća i pridružili se slavljenicima po principu “ako ih ne možeš pobediti, pridruži im se”.

Posle desetak dana atletičar Dragomir Žunić Žuna je opet iznenadio Užičane, bio je peti u Jogoslaviji na 3.000 metara i postigao lični rekord 8:51,4 na smotri u Zagrebu. Na istom takmičenju peta je bila i ženska štafeta užičkoga Atletskog kluba: Gordana Šijaković, Ljiljana Brajković, Milica Rebić i Nada Joksimoić… U “Vestima” se pojavio bombasti naslov “Dragomir Žunić i ženska štafeta peti u Jugoslaviji”. Po Užicu se pričalo da se Žuna na ovom takmičenju spanđao sa jednom iz štafete. Priče su bile istinite, jer je Milica Rebić nešto kasnije postala Milica Žunić.

Raškin na svojoj poslednjoj jubilarnoj utakmici prima pehar za doprinos u razvitka užičkog sporta
Raškin na svojoj poslednjoj jubilarnoj utakmici prima pehar za doprinos u razvitka užičkog sporta

Sloboda je završila prvenstvo na 13. mestu. Posle 13 godina koji je proveo u dresu “Slobode” Ratko Jokić standardni slobodin bek, se oprostio od fudbala. Među gledaocima nalazio se nekadašnji užički fudbaler Dragiša Rašković popularni Raškin, koji je zaplakao na ovom ispraćaju. Raškin je bio užička legenda maloga fudbala, omiljena ličnost u Užicu više od 30 godina, posebno na terenima maloga fudbala i užičkim kafanama. Živeo je po pravilu žene, sport i altruizam (ljubav prema bližnjima, nesebičnost)“, rekao je: „Voleo sam i volim žene, sport i ljude – dozvoljavam sebi da povremeno promenim povremeni raspored“. Važio je za jednog od najduhovitijih Užičana, znao na hiljade viceva koje je mogao pričati satima, pa je bio i počasni cenjeni gost u užičkim kafanama. Nikada nikoga u svom životu nije povredio, ni rečju ni gestom i ako su ga protivnici na sporskom terenu, inače prijatelji u životu, mlatili u igri. Ipak, on kao pravi džentlmen, nije dozvolio protivniku da ga isprovocira. Tako za vreme svog tridesetogodišnjeg amaterskog fudbalskog staža nijednom nije isključen iz igre. Raškin je uvek izgledao elegantno, uredno u svakodnevnom životu, pa i na fudbalskom trerenu. Užičani su ga zapantili kao posebnog fudbalera, sa izuzetno urednom sporskom opremom i toj svojstvenoj eleganciji i na terenu. Užički mangaši su ga „opominjali“ na utakmicama da je zaboravio da stavi kravatu, pa ga za to prati maler.

Novinska fotografija upozorenja za opasnost vožnje trumbelaja
Novinska fotografija upozorenja za opasnost vožnje trumbelaja

Ovog meseca vožnja trumbelaja Užicu je i društveno kritikovana, posle su se pojavili u raznim novinama članci i fotografije upozorenja. Za trombelaj, može se reći da se zvao trikolica, dok se nije pojavio u Užicu. Prema nekim urbanim legendama, prvi put je viđen na Dorćolu u Beogradu 1950. godine. Trombelaj je veoma nestabilan i dok se ne izveštiš da se spustiš niz strmu ulicu bez prevrtanja trebalo je vremena. Dovoljan je bio jedan pogrešan pokret nogam, tj. “volanom”, pa da se zdrlja asfalt i preturi. Neretko se događalo da u toku vožnje spadne zadnji kuglager i da se slomi prečaga, da se dobro zguli koža, ali to nije bilo ništa nasprem povređenog ponosa vlasnika. To što je ostalo od trombelaja pod mišku, pa kući uz ono poznato ramuckanje. Trombelaj sam prvi put video u Užicu sredinom šezdesetih godina. Trg je bio napravljen, dosta ulica asfaltirano, trotoara betonirano. U vreme sedamdesetih, trombelaj je postao pravi hit među užičkim klincima, sećam se da su ih vozili do kraja osamdesetih godina prošlog veka. Pravili su ih od dasaka nađenih po podrumima, umesto točkića ta tri lagera koji su se zavisno od podloge da li je asvalt ili beton na daleko čuli i bili najveći neprijatelji popodnevnog odmora. Za osovinu je obično korišćena drška od metle. Zato je retko koja dvorišna metla koja nije zaključavana u šupama imala celu dršku. Trumbelaj je na betonu bio nesnošljiv, a i na asfaltu je pravio veliku buku. Upravljalo se nogama i rukama. Rukama se pridržavalo za dasku, tako se održavala ravnoteža. Nekadašnji ponosni vlasnici trombelaja sigurno pamte padanje, zguljena koljena i ruke, i imaju ožiljke koje im je ostavila za uspomenu vožnja na trombelaju. Naročito gore na Rosuljama, gde su bile glavne “trombelaj piste”. Komšiluk je ludeo od tog silnog celodnevnog tandrkanja po ulicama sa asfaltom i strminom, pa ipak većina je tolerisala decu, a oni drugi zv.“baksuzi” su bili u manjini.

Tito u fazonu Pop arta Endi Vorhola.
Tito u fazonu Pop arta Endi Vorhola.

Tih dana krajem jula, u “Sretenu Guduriću su počeli da prave novi hleb. Delegacija iz Zaira je posetila Valjaonicu bakra. Bili su u gostima i učenici iz Titovog Velesa. Brigada “Kluba omladine” je otišla a akciju u “Niš 73” u ovoj brigadi je bilo 80 akcijaša. Aleksandar Bakočević potpresednik izvršnog veća Srbije je posetio užičke brigadire na Jabuci koji su pravili prugu Beograd – bar. U Užičkom muzeju je otvorena izložba “Tito strateg i Vrhovni komandant Jugoslovenske narodne armije.

marka za reklamu 700px
marka za reklamu 700px