Sećanje Vidosava Petkovića, pečatara Ravnogorskog pokreta

1529
Vidosav Petković pečatar Ravnogorskog pokreta
Vidosav Petković pečatar Ravnogorskog pokreta

Starina Vidosav Petković je pripovedao svoje sećanje februara 2002. godine. Njegovo pripovedanje sam dopunio sa fotografijama iz foto zbirke udruženja Užičanstveno pateći njegovu priču. Priču sam preneo u orginalu baš kako govorio čiča Vidosav kako smo je snimili u kafani u selu Zaglavku: – “Ja sam Vidosav Petković, rođen sam 1919. godine, tu blizu, na Jelovoj Gori u selu Celje. Bio sam đak četvrtog razreda Gimnazije u Užicu, kada je izvršen atentat na kralja Aleksandra u Marselju. Tada sam čuo kroz razgovor od profeseora i od školovanih ljudi da su to izvršili komunisti i fašisti. Mene je to pogodilo i počeo sam da pratim šta je to komunizam, a šta je fašizam. U komšiluku sam imao jednoga žandarmeriskog potpukovnika koji se zvao Sreten Stranjaković. On je imao dosta knjiga koje sam uzimao i tako sam bio sa njim u kontaktu. Poprilično sam do svoje dvadesete godine prostudiro šta je komunizam a šta je fašizam a šta je demokratija.

Otišao sam na osdluženje vojnog roka četrdesete godine u Petrovaradin, vod za vezu kod Novog Sada. To je ustvari bila golubija pošta. Imao sam priliku da pre nego što je izbio rat da prokrstarim kao vezista sa svojim vodom uz Makedoniju i svuda po Jugoslaviji. Rat me zatekao na ratnom rasporedu u jenom selu pokraj Zagreba koje se zvalo Vrapči Senjak. Kada sam razgovarao sa civilima u gradu oni su mi govorili da nemaju za šta da se bore i da jedva čekaju okupaciju, da će Nemci da im donesu slobodu. Znao sam, odma, da su to komunisti. Kada su Nemci došli u Zagreb to je nastalo opšte veselje, pa se mi Srbi skupimo, bilo nas je jedno desetak i dogovorimo se da krenemo noćom prema brdu, sve mi se čini da se zvalo Goč. Čuli smo da se tamo navodno okupljaju rodoljubi za otpor protiv Okupatora. I mi smo pošli…

Na jednoj poljani opkoljeni smo od strane ustaša, nismo ni znali da su to ustaše, bili su to ljudi u seljačkim odelima, naoružani. Oni su nas razoružali i pošli smo dalje. Ja sam upotrebio jedno lukavstvo, mi smo imali one zavijač|e na nogama, pa sam tobože trpao onaj zavijač da mi se odmotao a ja kao zavijam. Uglavnom sam zaostao i našao se u jednoj poljani sam. Sutradan ujutru krenuo sam prugom Zagreb Beograd, usput se skupilo oficira i vojnika, uspot smo putovali đa vozom đa peške. Stigao sam do Užica, još Nemci nisu stigli u Užice. U Užicu su mi rekli da mi koji dolazimo iz Hrvatske treba da idemo u vojni okrug u Čačku. Pošto je ratno stanje, i bio tako blizu ja sam se svratio kući. Sutradan kad sam pošao u Užice, naša vojska od Valjeva koja je išla preko Mravinjaka prema Jelovoj Gori, je krenula prekim putem kako bi prešlii Bosnu. Oni mi rekoše da su Nemci došli noćas Užice. Ja sam onda otišao da se prijavim žandarmeriji jer je takav red bio da vojnik ako dođe u takvu situaciu i nema gde da se javi da se javi žandarmeriji. U tom rasulu, bilo je oružja, municije i vojničke spreme da se ne može opisati kolko, na svakom koraku. Moji seljaci, iz mog sela, to je bilo selo Celje, mi smo se dali na sakupljanje. I tako smo se iskupili sa našim starim ratnikom koji se zvao Čedo Radivojević. Skupili smo sto pušaka, dva puškomitraljeza, opreme municije i to, nadali smo se da će se dići ustanak. Tada je došao kod nas pomenuti rezerni žandarmeriski potpukovnik Sreten Sreanjaković, u početku smo ga krili a kasnije se nije se krio od naroda. Mi smo se svi nadali da će ustanak dići Kosta Pećanac a on je govorio: “Neće to biti Kosta Pećanac, Pećanac je prestario izlapio, to će biti neki drugi mlađi oficir”. On kao da je znao da će to biti Draža.

Pronese se glas da se na Ravnoj Gori nalazi jedan Pukovnik i mene Stranjaković pošalje sa jednim pismencetom sa malo duvana kao da idem tamo da menjam za so. I tako sam ja pošao na Ravnu Goru. Kada je Draža pročitao pismo, reče: “To je Džigo”, Stranjakovića su zvali Džigo. Upito me gde se nalazimao, pogledao na mapu, pa mi kaže: “Doćiće i kod vas neko od vaših oficira i doneće upustvo kako treba da dignete ustanak”. Ubrzo potom došla su dva oficira… Naložili smo vatru noćom na jednom brdu koje se zove Cersko Polje a to je jedna visoravan u dolini obrasla šumom, tako da se ne bi oblesak vatre video. Na tom zboru su govorili oficiri i dignut je ustanak, izbrane su četovođe, za svako selo, za moje selo je izabran Čedo Radivojević a mene su izabrali za pečatara Ravnogorskog pokreta.

Organizovali smo ustanak i popisali kolko ima boraca, nosio sam pečat te predavao izveštaj. Jednog jutra dolazi jedan podnarednik kraljevske jugoslovenske vojske kod Stranjakovića i saopštava mu da su četnici ušli Užice, da su Nemci predali četnicima Užice. Sreten Stranjaković je postavljen za komandanta mesta. Mi smo odmah pošli u Užice, onaj podnarednik je vozio motor sa prikolicom i nas dvojicu. O Javorskom se mnogo govorilo, i imalo je dosta tih četnika, da li je on ušo uglavnom dok smo mi došli Užice je bilo puno četnika. Da li su to bili Javorci? Da li sa Ravne Gore, ili sve pomešano ne znam. Uglavnom znam da je Sreten postavljen za komandanta mesta a zamenik njegov je bio Strahinja Rogić on je rodom odavde iz Duba uglavnom bio je ekonom u Poljoprivrednoj školi u Sevojnu. O komunistima nije bilo ni reči…

U međuvremenu se pojavljuju komunisti… Oni se prvo pojaviše kao komunisti, pa pošto videše da to gadno zvuči za narod, oni se posle preminovaše u Narodno Oslobodilaćku Vojsku. Prvo nisu imali nikakva obeležja, na kapama pa su posle imali srpske trobojke… A onda su kasnije kada su se pretvorili u partizane imali petokrake, a oni koji su kao značajniji, oni su imali petokrake sa srpom i čekićem.

Ja sam bio sa tim Stranjakovićem u štabu užičkom a štab je bio više crkve gde je i sad vojna komanda. Počelo se govoriti o komunistima i dolaze obaveštajci iz okoline iz Međaja javljaju da dole u Međaju ima neke đečurlije koja se okupljaju a oni oficiri govore “mi bi to mogli da povatamo, da podavimo kao mačiće”. Ali ko da bije našu đecu. Meni to ne bijaše pravo, bijaše jedan đeneral koji se prezivao Jeftović. Pa reekoh meni se to ne sviđa, zašto svi ne idemo pod jednu komandu. A onaj đeneral reče – šta ćemo možda su i moja đeca sa njima. Ja mu rekoh ovo je rat. Mi smo legitimna vojska kraljevine Jugoslavije i trebalo bi da idemo svi pod jednu komandu. Na tome se zavšilo. Tada je došlo do sporazuma izme|u partizana i četnika. Postavili su dve zastave, i gde ko hoće. Vršeno je potpisivanje, za četnike se javljalo da se jedva stizalo da se ispišu objave…

Nije imalo dovoljno nauružanja za sve, pa su pisate objave i poslati su kući do daljnjeg a oni koji su imali oružje, oni su se zadržavali. Nihova komanda je bila gde je sad okružni sud. A naša komanda je ostala više crkve. Mene je onda poslao Stranjaković u moje selo da izvršimo popis, ko je za četnike ko za partizane. Imali smo blanko objave ko hoće partizansku ko hoće četničku objavu. Kada sam se vratio ponovo me poslao da razdelim oružje, ono koje smo imali seljacima i da naoružamo jedno stotinu dobrih boraca, da polako krenu prema Užicu. Znalo je se da će da izbije nesporazum. Ali u slučaju sukoba sa partizanima ne bi vršili napad, nego bi se branili samo u nužnoj odbrani. Umeđuvremenu dok sam otišao i preneo to naređenje Užicu je štab razoružan od strane partizana i bili smo sve vreme Užicu, kako bih kazao kao zrobljenici.

Bio sam za vreme eksplozije u trezorima. Video sam izgorele ljude. Prosto se vidi samo da je čovek ali sav pocrneo. Učetvovali smo u sahrani onih leševa… I tako je to trajalo borbe su vođene na Trešnjici izme|u partizana i Nemaca. Noćom, obično noćom u zatvor, kod nas, je dolazio jedan seljak, u seljačkoj, kraljevskoj nošnji… Sa njim je bio Slobodan Penezić Krcun. Jednom prilikom došli su kod mene u zatvor… Onaj u seljačkom odelu počeo samnom da razgovara. Ja mu rekoh ne sviđa mi se kako se ova borba vodi. A on će meni reći: “a što sinko?” – Mi smo učili u vojsci, rastojanje, odstojanje, terate kude će odstupiti, i kude će nastupiti, hvata se zaklon da se ne gine ludo. Dok ova đeca idu gore kao ovce na pašu, a ovi gore naoružani Nemci pokose ko snoplje. Odozgo ih teraju na kamionima, pun kamion mrtvaca i pjevaju: “Naša borba zahteva kad se gine da se zapeva”. A meni on reče, kaže: “Nije to sinko ništa što se gine. Važno je ideja da pobedi, nama je brat i onaj ciganin koji misli što i mi mislimo. A što se tiče naroda, naroda će biti ima kaže ne znam kolko miliona a ko zna ima još i više. Ja mu kažem: “Kad je tako idi ti gore pa pogini, ti si star, da ne ginu ova deca uzalud. A mene oni oficiri koji su bili tu diraju sa leđa da treba da ljutim, ja ućutah.

Pošto oni odoše, meni oni oficiri koji su bili samnom zarobljeni kažu – Da ćutiš bog te tvoj, ti ovde iskačeš ko tele pred rudu, znaš ti ko je ono? Ja nisam znao oda mi Strajin Gogić reče: “Ono je Tito”. Prvi put sam tada č!uo za Tita, i nije tačno da se nije znalo. Imalo je ljudi koji su znali da je to Tito. Tako je to potrajalo, nas su terali pa smo sahranjivali one pogibalce iz trezora i one koji su dovoženi sa bojišta i tako je to trajalo sve do 29. novembra. Uoči 29. novembra, znali smo, dobijali smo mi obaveštenja, preko dece koja su donosila ručak, nama zatvorenicima, da se Nemci nalaze blizu i da će izbiti borba u Užicu. Videli smo da su uoči 29. novembra polu goli, polu bosi ljudi oterati sa zarđalim puškama na Kadinjaču. To su bili tkači, pekari oni koji se nisu hteli odazvati mobilizaciji. Oni su po kazni oterati na Kadinjaču, pa verovatno, naš zaključak je bio da je i Jerković oterat na Kadinjaču jer je bio i suviše popularan. Onda se samo znalo za Jerkovića i kome je šta falilo on je pitao Jerkovića… Možda je on oterat tamo da ne bi sutra smeto nekome. Ja pitak mog Majora – Gde će sad ovi goloruki? – Odoše na Kadinjaču da izginu dok se ova govna povuku iz Užica.

Uveče su nama ko je imo dobre cokule su skinuli, meni je ostalo jedno ćebe, pa sam u ono ćebe sam zavijao noge. Potrpali su nas u voz, vozili su nas nekud, otprilike do Kremana. Pa su nas posle vratili… Užicu su nas postrojili dva i dva pred Gimnazijom a sa strane je išla kolona partizana po jedan i krenuli smo prema Zlatiboru. Ja sam gledao u onoj koloni da dođem nekako, do nekoga ko je poznat, planiro sam da bežim. I tako sam prišao bliže do Jova Sparića, brata trgovca Neđa Sparića koji je bio u koloni koja nas je sprovodila. On je išao pored mene. Kada smo bili kod kolske radionice, gde su oni vagoni, a, na prelazu preko pruge prema Zlatiboru, preko pruge, ja sam iskoristio priliku i šmugnem u one vagone…Jovo je video, mogao me je kundakom smlatiti, ali nije hteo zato što me poznavao.

Tako sam cepao ono ćebe, zavijao noge i došao do Jelove Gore u moje selo Celje. Sutradan ujutru, znao sam da će da bude borba na Kadinjači izašao sam na gore jedno brdo koje se zove Kik, koje dominira Kadinjačom i sa dvogledom posmatrao borbu na Kadinjači. Moglo je se videti. Videla se i ta vojska koja je stupala dole, niže iza brda, posle se saznalo da je to bio Jerković sa njegovim vojnicima. A gore jedan deo vojske bio je na samome brdu, i videlo je se kad su odstupili prema Ponikvama. Posle sam saznao da je se tu slučajno zadesio Radivoje Bradonja pri Ostupu od Nemaca. Kao oficir on je znao, nije hteo da ide u susret Nemcima nego je izveo svoje ljude. Gore se moglo videti a i prema zvuku oružja poznaje se prema zvuku oružja kad su Nemci dejstvovali a kad partizani, zato što je ovo oružje zarđalo, pogorelo. Ni reči nije moglo biti da je Gojko Blagojević izdao partizane na Kadinjači. Kasnije je to iznešeno, kada su došli komunisti na vlast, da je Gojko Blagojević izdao partizane na Kadinjači. Međutim i vrapci su znali da tu nije bilo izdaje, još se neki Dudić protivio 1941. godine Titu, hteo je da pošalje vojsku na Crnokosu umesto na Kadinjaču da izginu. Taj Dudić je junački poginuo. Kad je Gojko Blagojević bio osuđen na smrt, pa posle pomilovan, pa posle izvesnćog vremena pušten na slobodu.

Lažno optuženi Gojko Blagojević
Lažno optuženi Gojko Blagojević

Jednog dana na Kadinjači je bila neka proslava da li je to bio 7. juli ili nešto drugo ne znam, jedan je rukovodilac govorio: – “ovde je pokojni Gojko Blagojevć izvršio izdaju 41. godine”… Neki su se becnuli pa su rekli: “Živ je Gojko Blagojevi}”, zar je živ, žiiv je, živ je. On je zabeležio. Posle nekoliko dana Gojko Blagojević je uapšen i bio u Bajnoj Bašti u zatvoru, pa se obesio u zatvoru, narod je šaputao: “Mrtva usta ne govore”. Da su oni njega obesili u zatvoru, eto ti. Sve je to urađeno da se pravda borba, da se pravda to pogibelje, gde je izginulo dosta ljudi a poginula su samo dva Nemca. E to je završeno.

Ovi ljudi iz mog sela koji su se bili naoružali, pa krenuli Užice, a Užicu izbio nesporazum sa partizanima, oni su krenuli na Ravnu Goru i bili su sve dok partizani nisu razbijeni. U toku dok su ovde vladali partizani, takozvana Užička republika, oni su uoči 8. novembra upali u Kostojeviće na teritoriju komunističku, zarobili su tu neke partizane. Izginuli su neki četnici i partizani. Posle su streljali zarobljene partizane. Oni se vraćaju sa Ravne Gore posle razbijanja, osnovali su štab, komanda je bila u Kostojevićima. U to vreme sam dežurao obično kod telefona, u Kostojeviima, to je potrajalo. Onaj potpukovnik Sreten Stranjaković, od strane Milana Nedića postavljen za okružnog načelnika u Leskovcu.

Glavnina četnika je ostupila prema Bosni. Nije se znalo ni gde je Draža, u pravom smislu ali se nagoveštavalo da je negde u Bosni. Da je štab negde u Bosni. U tom razoružavanju mi smo gledali da se spasi što je god moglo. Ono što je bilo povapšeno iz našeg kraja. Mi smo poslali porotnike. Nemci su tražili da se pošalju četiri porotnika, kada bude suđenje tim partizanima koji su zarobljeni. Mi smo odabrali ljude da ih brane. Znam koji su bili: Budimir Nikolić, Novak Vukašinović, Slavko Babić i Nikolić, ne mogu da se setim kako mu ime. Oni su išli tamo, jamčili da to nisu komunisti da su silom prilika bili u partizanima i svi su pušteni. Kada je završeno razoružavanje komunista i to, Srbija je izgledala kao da je slobodna. Bili su Nemci Užicu, ali nije imalo jedno vreme nikakvih teškoća od strane Nemaca. Narod je radio svoju zemlju, živeo, ko se ženio ženio se, praviljene su i svadbe, mnogo se nije osećalo, partizana nema nigde. Nemci održavaju red a i naša žandarmerija održava red. Četnici su bili vlast. Bila je Nedićeva vlast i to su bili predsednici opština a čitnici su bili ilegalni, bila je to mala grupa, ali se ta vlast pokoravala četnicima. Ovaj naš četovođa je postao predsednik opštine Kostojevići, a ja sam nastavio da radim kao magacionar, sekretar, blagajnik zemljoradničke zadruge Kostojevići. Ujedno sam vršio razne usluge četnicima, imao sam objavu išao sam u glavni Savez u Beograd zemljoradničkih zadruaga i u Čačak gde je bio potsavez i tako sam putovao za nabavku robe. Usput sam nosio pisma četnička i otud i odvud…

A onaj potpukovnik Stranjaković koji je bio načelnik u Leskovcu on je izbego hapšenje. Ja sam mu doneo seljačko odelo pa se preobuko, preveo ga. Do Jelendola smo došli vozom, paeko brda u moje selo, kod mene. On je bio tajni obaveštajni oficir kod Draže. U to vreme komandant zlatiborskog korpusa bio je kapetan Milorad Mikić, a za komandanta sreza Račanskog bio je poručnik Mića Rogić, to su bili divni ljudi. Nisu dali da se međusobno ljudi optužuju, da se svađaju, niti da se raspravlja ko je bio u partzanima ko u četnicima, nego sve snage da se upotrebe u organizaciji protiv okupatora.

Dušan Radović Kondor
Dušan Radović Kondor

Jednog dana, dobijam obaveštenje od kapetana Mikića, da on po službenoj dužnosti je premešten u Rasinski korpus, na njegovo mesto dolazi jedan oficir koji se zove Kapetan Dušan Radović Kondor. Mikić mi je tada rekao: “Isto je on dobar čovek, produži sa njim saradnju kao i samnom javiće se on tebi”. Jednog dana dobijam obaveštenje od tog Radovića da dođem pod Vardu na sastanak sa njim. Samnom su išli Ostoja Vukašinović trgovac iz Kostojevića, Svetozar Vavić bivši predsednik Opštine i Raco Lukić koji je takođe na poslednjim izborima bio presednik opštinske konferencije. Kada smo došli gore taj Radović se prema meni vrlo lepo ophodio, počeo da me hvali kako sam ja dobar saradnik. Prvo što me je upitao u razgovoru – da li ima komunista? A ja mu kažem – kako je i bilo 1941. godine, ko je poginuo poginuo, ostalo je sve pušteno. To su sve bili mirni ljudi, nema nikake opasnosti. Kaže – A zar nije Svetozar Babić komunista. Sarađivao je 41. godine sa partizanima, bio muje sin u miliciji… da je Ostoja Vukašinović komunista, sin mu je bio učitelj i kao takav poginuo je u komunistima. Kaži ti meni teba li pobiti ovu dvojicu ili ne treba. Ja mu kažem ne, nikako. Što se mene lično tiče sa Svetozarom Babnićem ja nisam u dobrim odnosima, iz nekih naših lićnih razloga. Ali, Svetozar Babić je dugogodišnji presednik opštine, viđen čovek, a što je bio njegov sin u miliciji, kud je on mogo u to vreme da bude pokoran. Što se tiče ostoje vukašinovića isto tako, on je trgovac, borac za privatnu svojinu. Što je njegov sin borac poginuo u komunistima od nije pito svog oca, niti ga je otac savetovao da ide u komuniste. Kad bi mi njih dvojicu pobili mi bi samo izgubili ugled, tad bi rekli četnici ubijaju kolju a nikako ne bi bili na dobiti. On me preseče i pogleda njegovim onim krvavim očima: -” Ti bi mogao da budeš dobar ali ne poznaješ zakone revolucije. Ja mu rekoh tako nas je i Mića Rogić učio, a i kapetan Mikić. Ne pitam ja tebe za Miću Rogića i Mikića, nego samo ti reci treba li njih pobiti ili ne? Ja sam rekao “ne”!!!

Šta je on sa ovom dvojicom razgovarao, kad smo se vraćali, oni kažu: “Mitić je majka bio”. Posle izvesnog vremena, on je počo da ubija. Ubio je Srećka Milića, sa Varde, jedinca sina Ranisava Milića, dobrog domaćina. Pa je ubio neku Martu, devojčicu koja je služila kao kurir kod četnika za prenošenje pošte po gradu… Pa onda ne znam ovog, neznam onog… Pobio je Sinđiće u Biosci. Prepolice u Rači. I tako je on oko stotinu porodica zavio u crno. Posle toga se došlo do zaključka da je on od strane partizana ubačen u četničke redove.

Mića Rogić mi je rekao da treba neko da obavesti Dražu da je taj Radović Kondor ubačeni komunista i da radi po nekoj optužnici broj 6. Ja sam kroz taj rad, kroz tu saradnju uspeo da spasim deset lica od strane klanja od tog Radovića. Kad sam došao jednom u štab da branim nekoga Vladimira iz Uba, međutim on je već bio ubijen kad sam ja došo. Tada su i mene ispitali i osudili me na klanje… Kad su me poveli ja sam skočio preko neke ograde, bio sam mlad i uspeo sam da pobegnem, ustvari bežao sam i izgledalo je da ću da pobegnem. Sa druge strane četa koja je videla da nekoga jure sišli dole tako da sam ja došao njima i oni su me vratili. U toku ponovnog saslušanja došao je major Strajin Rogić on je bio zamenik Radovića, zamenik komandanta Korpusa, on je blokiro štab, to sam tek posle saznao i postavljen je uslov da me puste.

Posle dva dana putovanja stigli smo u štab Draže Mihajlovića. Kada smo tamo bili na objavnici, i kada nas je straža ustavila i obavestila ko dolazi, Draža je naredio, Stranjaković i ko ide sa njim da ih pustite, da bez ikake kontrole uđu u štab. Ušli smo, vezali su nam konje odložili stvari. Stranjaković je odmah referisao njemu zašto dolazimo. Kad sam došao u naš štab, izgledalo je strašno, ljudi nauružani bradati, strašni, da sam u sebi mislio, ako odavde izađem sto godina ću živeti… Ali kad se pojavio Draža, ja sam video da je to jedan vrlo inteligentan čovek, videlo se da je psihički premoren. Pošto je njemu Stranjaković referisao zašto ja dolazim, on je rekao da će me primiti čim dobije vremena za razgovor.

Smestili smo konje, našli gde ćemo spavati. Ja sam onda bio dobar domaćin pa sam spremio ljute rakije, duvana, pečenja, slanine, sira, kajmaka, svega i svačega. Kada je bilo za ručak, tada sam video ceo taj vrhovni štab, tada sam se upoznao i sa Moljevićem i sa doktorom Dragišom Vasiljevićem predsednikom Socijalističke partije, Živkom Topalovićem isto doktorom, imao sam priliku da sa svima razgovaram. Bio sam mlad nisam bio gluv i to. Posle izvesnog vremena Draža me pozvo, na razgovor. Ja sam izvadio onaj moj spisak i sve u detalje iznosio… Nakon toga su zasedao štab i bilo je suđenje Radoviću u osustvu, on se nije hteo odazvati pozivu. Na kraju svega me Draža pitao – jesili ti sa vojne akademije? – nisam… Jesi li iz Podoficirske škole? – nisam… Da li si student? – nisam… Da li si bio 1941. godine u partizanima? – nisam.

Kada smo bili na polasku i kada smo se pozdravljali, postojala je jedna zgradica u kojoj je stajalo Dražino zlato i gledao sam duplu stražu oko te zgradice. Kad dolazi Stranjaković da se pozdravi on izlazi i pokaza meni tri zlatnika da mu je dao Draža. A kada sam se ja pozdravljo on reče – Tebi sinko malo manje. Izvadi mi dva zlatnika. Ja mu rekoh: “Ja se toga odričem u korist slobode. Ja imam punu kuću vrednog naroda, imam lepo imanje… Samo nam fali sloboda, zato sam i došo ovde”. On me zagrli pa kaže: “E blago nama, dokle imamo takve sinove niko nam ništa neće moći.

Tako smo se mi vratili ponova u svoje rodno selo. Posle dva tri dana dolazi Radovićeva trojka i lišava me slobode, teraju me u njegov štab. To je bilo u Zlodolu u Mitra Markovića kući. Draža mi je dao objavu da me niko ne sme uznemiravati, da ostajem pod komandom Sretena Stranjakovića. Ja odma namignem mojoj majci da ode da javi u štab Strajina Rogiića da on interveniše da me ne bi tamo u štabu Radović ubio. Dok je ova trojka samnom išla preko sela, gde god dođemo, nekoj kući, oni jedu i piju, kao pred neku nesreću.

Dotle je moja majka otišla i javila Strahinji Rogiću koji je ponovo izvršio intervenciju, da me ne smeju likvidirati. Kad sam došao u štab u jednoj seljačkoj kući sa poniskim plafonom a on povisok… – Tico gde si?, jel to tvoja časna reč, šta misliš ti sad, šta te čeka? A ja onda izvadim onu objavu koju mi je Draža dao pa mu pokažem. A on učini: “Ko ti je ovo dao sunce ti šareno”, pa me udari šamarom. A ja da se preturim, on onu objavu rascepi pa baci, pa me udari, ja se opet preturih on me ispravi pa kaže: “Vuci se vucibatino, da te moje oči ne vide”. Ja se sagnem uzmem onu objavu… I tako sam se opet spasio, zahvaljujući Strahinji Rogiću koji je interveniso. Posle izvesnog vremena Kondor je imao u selu Cerju, jednog poverenika koga je zaveo. Taj njegov poverenik po nalogu Radovića vršio je neke zločine. Zna se da je odneo tri žrtve, u grob a Zvao se Radosav Janković. On sad kad bi se probudio ne bi znao da on to radi na račun komunista. Jednog dana uspeo sam da pretražim njegovu arhivu, nađem jedno pismo u kome Radović piše sa Lima. Kaže Radosave u selu Cerju i Jeloviku ostao mi je posao nesvršen, kada se vratim sa Lima imaće posla i za tebe. Vidosava i Stranjakovića ima da nestane, da se ne zna šta je sa njima bilo. Kada sam to pročitao obavestio sam Stranjakovića. Jedne noći smo prešli iz Cerja u crnogorski Srez, koji nije pripadao Radovićevoj kontroli. Tamo smo bili u vili advokata Pupića, sve do borbe sa partizanima, na Jelovoj Gori 44. godine.

Trebo bi da se vratim da kažem, nisam rekao šta je bilo sa Tim Čedom Radivojevićem, koji je bio komandant prvo četnički četovođa pa posle predsednik opštine. Nega su Nemci uhapsili i tu je ispao naivan. Jedno veče su nas zvali, odnosno Čedo mi je reko da smo pozvani na sastanak u jednu kuću kod Obradina Jelisavčića u Rogačici. Tamo su bila dva čoveka. Jedan se predstavio kao engleski novinar a drugi se predstavio kao Dražin delegat. Američke cigare puše, zlatne tabakere, zlatni satovi, zlatno prstenje na ruci… Pitali su Čeda koliko on ima spremnih ljudi i oružja protiv okupatora… On se rastoroko, rekao da ima sto ljudi, sto pušaka, dva puškomitraljeza, koje smo pre imali, pa smo opet to podmazali i ostavili za ustanak. Oni ga prevare, Pa kaže, mi to ne možemo da zapantimo, nego ti to napiši, lepo. A on uzme napiše cedulju, šta ima, ima toga, a ja kako sam sedeo za stolom ščepam onoga Čedu, da ćuti da su to špijuni, ne može da mu se dokaže. Kada smo izašli posle toga ja njemu kažem – Mi smo propali, ti si se prevario, ono su komunisti ubačeni u nemačke redove i samo pogledaj kad ćeš biti uhapšen. Ma kaže, jok, ono su naši ljudi.

Posle dva tri dana dolazi gestapo u Kostojeviće i traži Čedu, a on je bio u selu Cerje. U Cerje ne može auto da dođe, mogao je donekle, Nemci idu sa kolima a ja prekim putem preko brda i stignem i javim. taman da zamaknem za brežić a Nemci se pojavljuju sa putovođom ispod, na jedan kilometar daljine i viču “halt”!!! Ja se napravim da ne čujem i zamaknem. Nađem Čedu kod kuće, i kažem – Dolaze Nemci i znaj da će te uhapsiti, nego sklanjaj se. I onda odem brže, dalje, da javim ljudima, koji su kod kuće da se sklone. Ko zna koga će Nemci hapsiti. Nemci su stigli, on je se bio sklonio ali, su mu mu pokupili đecu i rekli njegovoj ženi – ili neka dođe ili ćemo mu pobiti đecu i upaliti građevinu. On je onda došao i oni su ga oterali na Banjicu, i streljan je 1943. godine 19. februara. Nije odo gde je oružje, nikad nije odo…

S leva Marinko Vračarević, Marinko Pjević, Mića Rogić i Miloje Dogandžić slušaju Radio London na Tari 1943. godine
S leva Marinko Vračarević, Marinko Pjević, Mića Rogić i Miloje Dogandžić slušaju Radio London na Tari 1943. godine

Posle izvesnog vremena imali smo radio aparat, na struju, pa smo ga uveče unosili u kuću i skupljali se ljudi i slušali a antenu smo namestili u odžaku, ovako, tako da se nije videla… I tako smo slušali, sve dok se jedna žena, alkoholičar, nije napila jer je čovek tuko… ona ode Nemcima koji su bili u Dubu, imali su tu svoje bunkere, ode kod njih i prijavi. Dođu Nemci, mojoj kući i uhvate mog starijeg brata i dava mlađa brata, poplene sve što je bilo ostane samo stoka i žito u ambarima, ono ostalo sve oteraju. Onda sam ja išo, tada je još bio Sreten Stranjaković načelnik okruga u Leskovcu, otišo sam njemu a on me uputi kod Miloja Rajakovića predratnog ministara, narodnog poslanika, te odem kod njega u Beograd. Onda su me odveli kod Nedića. Nedić je se zainteresovao. Spasio je ovu moju dvojicu braće. Kao maloletnike Nemci su ih pustili, a ovog starijeg brata osudili su tri ipo godine robije u Nišu. A za Četovođu Čeda kazali su da bi i njega spasili samo da nije svojom rukom potpiso… Zato je on streljan.

Sad se vraćam na Radovića opet. Reko sam da je ubio i Miću Rogića poručnika, zato što je bio intelegentan čovek. On je mogo da proceni da je ovaj komunista. Tek 44. godine Radovića su četnici u Višegradu streljali. Njega je priveo pod komandom Strahinje Rogića, Miroljub Mitrović zvani “Pican” taj nadimak su mu dali zato što je uvek bio pedantan. Prevarili su stražara da Strajin treba da se navodno dogovori sa Radovićem kuda će da krenu, stražar je pustio Strajina i toga Miroljuba unutra. Radović je ležao na krevetu i mašio se za pištolj. Pored njega je bila ta njegova ta tobože žena. Bio je tu još neki Zubac koji je čistio neko oružje. On je rekao ma ko vas pusti šarareno vam sunce… i taman se maši za pištolj ali je Milun bio brži i sa mašinkom preseče i njega i njegovu ženu, okrene se i ubije i ovoga Zupca. Mnogo četnika bilo je pobeglo u Zeleni kadar, sa Radovićem nisu hteli zato što je vršio zločine. On je sve prave četnike progonio i ubjo. Da su navodno komunisti. I dans imamo porodica, od tih stotinu `žrtava koje su pobili ti Radovićevci, koji smatraju da su stradali od četnika, ne znaju da su to bili komunisti i da je to rađeno tako da se stvara otpor. Kasnije negde četrdesetosme godine, Milija Aksentijević rodom iz Bajne Bašte, se razbolio i bio je u Višegradu u bolnici, kada je otišla familija da ga obi|e, više ga nisu našli i više se ne zna šta je sa njim bilo… A taj Milija Aksentijević bio je stražar pred vratima toga Radovića. Kad ih je pustio da uđu i likvidiraju Radovića. Znaći osvetili su mu se, svi mi koji smo bili protiv Radovića, mi smo proganjani strašno posle od komunista. Četrdesetčetvrte godine kada su partizni došli, ja sam smatrao da nikomne nisam ništa kriv… Nisam nikoga tuko, niti optuživo, niti učestvovo u nekim zločiinima niti špijunirao, šta ja znam. Ali, mene su četiri puta privodili. Prvi put su me priveli tu u Zlodol, tada je bio Spasan Jovanović, on je pitao one seljake koji su se bili skupili – Kakav je Vidiosav Petković… Oni su svi odgovorili – Dobar je dobar… – Kad je dobar eto vam ga! I pustili su me. Drugi put su me doterali u u Bajnu Baštu, bio je neki, pre rata trgovački pomoćnik kod Milutina Simovića i Stojimira Miloševića koji me poznavao, pustio me. Teći put su me doveli kod nekog Jefte Lukića u Rogačicu on je bio moj školski drug, znao je da sam ispravan građanin pustio me. Četvrti put, su me doveli na Vardu, to je bilo kada su partizani istupili iz Užica, prilikom pomovnog nailaska ostupa Nemaca, pa su ponovo zauzeli Užice, pa su tumbali ovim krajevima… priveli me i doveli me pered nekog Velju Dogandžića on je bio tamo glavni… Ali me ugleda neki Boško Vidaković moj školski drug, to je popa Viće sin, koji je bio četresprve godine sa partiznima, došo je bez ruke. Bio je komandant Užičkog prtizanskog odreda, udari se sa onom jednom rukom ovako u čelo pa kaže – otkud ti tu? I on me odatle iščupo i uputio u šesti bataljon pod njegovu komandu. Posle nekolko dana ja ga pitam, da ostanem negde, svaki čovek gleda da se zkloni. On kaže: “Čuvaj se ti, u toku ovih borbi, naćićeš se između dva neprijatelja, sa preda i sa strane. Ovi potočni na tebe kukaju, da si ti veliki protivnik… Ja te znam kao mog druga i mog prijatelja i želim da se sačuvaš.

Četnici Draže Mihajlovića, Ravnogorski oslobodilački pokret ulaze u Užice
Četnici Draže Mihajlovića, Ravnogorski oslobodilački pokret ulaze u Užice

Svi mi koji smo bili protiv Radovića, i koji smo progonjeni od njega, nastavili su komunisti da nas proganjaju. Ja sam četresšete godine zatvoren i osuđen Užicu na deset godina robije, konfiskaciju imovine, gubitak građanskih političkih prava, pet godina po izdržanoj robiji. Osuđen sam zato, što sam 1941. godine organizovao četniike Draže Mihajlovića. Što sam otkrio da je Radović bio komunista i bio ubačen u četnićke redove i da je zbog toga on streljan.

Kaznu sam izdržavao u Sremskoj Mitrovici, imoviona mi je uzeta i prodata… Porodica mi je rasturena, pretrpeo sam porodične tragedije, da ne mogu opisati. Po izlasku iz zatvora, robije se nisam lišio ni do danas danji, to me tera. I posle izlaska i zatvora hapšen sam nekoliko puta. Izgubio sam posao. De got sam se zaposlio, nekih osam puta sam izbacivan sa posla, čega god sam se uhvatio bio sam nepodoban… Nikake veze više nisam imao sa četnicima ni sa emigracijom do devedesetprve godine, kad se pojavilo višestranačje, Učlanio sam se u Srpski Pokret Obnove… Ne zbog Vuka, Vuka sam poznavao kroz štampu, šta je pisao o četnicima Draže Mihajlovića i Ravnoj Gori, nego zbog programa koji je indetičan sa ravnogorskim programom iz četresčetvrte godine.

Za vreme deset godina pretrpeo sam, baš od onoga koji je tu sedeo sad, on je po treći put predsednik mesne zajednice na Socijalističkoj stranci. Potezali su i pištolj na mene i nagonili auto da me zgaze. O tome imaju presude u kojima piše da su kažnjeni simbolično. Osam puta sam skinut sa posla, tako da sam svega šest ipo godina ostvario radnog staža u komunističkom sistemu, i posle sa trinest godina sam otišao u ivanlisku penziju, tako da danas primam najnižu penziju. Kad bi govorio o tim porodičnim nezgodama podmetanjima i to, to bi bilo isuviše mnogo. Mislim, ne mislim nego je tačno, oko deset puta sam uspeo da izbegnem podmetnutu smrt. Jer mi je na razne načine podmetano da poginem.

Još da kažem, ova vlast nije dobra, svaka druga bi bila gora. Smatram da treba navaliti na njih, da ispunjavaju ono što su obećali. Narod jeste oslobođen od straha, više se on ne plaši nikoga. Ali, je doveden u letargičan san, tako da više ne zna kome da veruje, da može da bude naveden na neko zlo još gore. Zato smatram, da svaka druga vlast bila bi gora od ove. Ne samo ja da smatram, smatraju i drugi građani koji su zbunjeni…