Demonstracije u Užicu 1940. godine

1614

Nedelja, 12. maj 1940. godine. Užičani su se većinom nalazili na glavnoj ulici, kao što je nedeljom bilo uobičajno na istom mestu večernjeg korzoa. Kafedžije, da bi privukli što veći broj gostiju, imali su ispred postavljene zvučnike, preko kojih su Užičani slušali vesti, muziku i drugo što je emitovao Radio-Beograd.
Bilo je već prošlo devet sati, u malom parku Milosav Milosavljević, sekretar okružnog komiteta KPJ, sedeo je sa presednikom okružnog komiteta SKOJ-a Milivojem Ječmenicom koji je organizovao i održavao veze sa ovom organizacijom u Gimnaziji i Učiteljskoj školi. Rekao mu je da su prvi koraci za uspostavljanje diplomatskih odnosa sa SSSR-om učinjen i preko poslanstva sa Turskom učinjeni prvi kontakti zbog želje SSSR da se održi “status kvo” stanja na Balkanu. Da je jugoslavenska javnost obaveštena preko novina, da je bivši ministar finansija dr Milorad Đorđević vodio privrednu delegaciju 21. aprila u Moskvu, gde su vodili razgovore i sa Narodnim komesarom za spoljnu trgovinu Anastasom Ivanovičem Mikojanom i ministrom inostranih poslova, Vajčeslavom Mihailovičem Molotovim; da još javnost u kraljevini nije obaveštena da su u subotu 11. maja potpisali ugovor o trgovini i plovidbi; da narod čeka sa velikim interesovanjem o tome vesti, a da komunisti čekaju da se nešto slično dogodi već 20 godina; da je rukovodstvo dalo nalog da partija mora da to obajvi i proslavi i da će joj to doneti široku popularnost.
Ječmenica pogleda oko sebe i ugleda klinca, jednog od sinova Slavka Kineza, obućara, koji se tu u Malom Parku igrao klikerima sa još dva dečaka, ne obraćajaći pažnju na muziku koja je svirala u paviljonu. Ječmenica mu obeća mu sladoled, da zovne Marka Lakića, đaka četvrtog razreda Učiteljske škole i njegovog druga Milivoja Antonijevića da dođu u Mali park. “Kinezče” otpraši i ovi se pojaviše posle desetak minuta. Bilo je već deset, kada im je Ječmenica rekao da će predveče na glavnoj ulici biti održane demonstracije i da treba da skojevci i “napredni učenici” uzmu učešća u njima. Po dobijenom zadatku rukovodstvo SKOJ-a Lakić, Antonijević i Vladan Žeravčić, Petar Sekulić koji je isključen tri meseca ranije iz škole, reše da poozvu sve aktiviste, ne računajući na one iz prvih razreda, na sastanak u Veliki park. Tamo su odlučili koga će pozvati, i kako da se na demonstracijama ponašaju. Slična je organizacija bila i u Gimnaziji.

U ovoj kući na Žitnom pijacu bila je pivnica "Običić", posle rata do izgrdnje Trga prodavnica "Univerzal"
U ovoj kući na Žitnom pijacu bila je pivnica “Običić”, posle rata do izgrdnje Trga prodavnica “Univerzal”

Uveče, oko pola osam, ispred kafane Miloša Ljubojevića zvane Pivnica “Obilić”, počeli su da se skupljaju demonstranti i čekaju da Radio – Beograd počne da emituje vesti. Kao i obično u to vreme, pola Užica nalazilo se na korzou. U trenutku kada je spiker Radio – Beograda, objavio da je potpisan ugovor sa SSSR-om, svi koji su bili ispred Obilića su organizovano počeli da uzvikuju parole “Živeo savez sa Sovjetskom Rusijom, Dole rat, Dole skupoća, Živela sloboda, Dajte nam slobodu; Živela Sovjetska unija, Dole kapitalisti, Dole policija!!!” Iz ove grupe se izdvojio Dobrilo Perović, student prava, koji se popeo na gomilu kamenja koja je tu bila donešena za popravku ulice. Održao je govor veličajući Rusiju, kao zaštitnicu svih Slovena i pozvao prisutne da ovaj, dugoočekivani sporazum, javno manifestuju ulicama varoši. Posle toga se formirala povorka od njih stotinak koji su uzvikivali već poznate parole. Krenuli su sredinom glavne ulice prema Hotelu “Zlatibor”. Malo kasnije, načelnik Bobić izdaje naređenje desetorici žandarma da sa palicama rasteraju demonstrante. Oni na čelu su stali, a oni otpozadi nisu znali za pojavu žandara pa su po inerciji gurali one ispred sebe. Svedoci su se složili da su parole samo uzvikivali neki od demonstranata, agresivno i besno. Masa, koja se u početku kretala u obliku pravougaonika ravnomernim korakom, se uskomešala, oni najhrabriji su se probijali napred, a oni plašljivi su se izvlačili na trotoar i mešali sa pasivnim posmatračima. Sve ih je u grupi demonstranata bilo manje i na kraju je ostalo desetak radnika i studenata, koje su priveli u žandarmerijsku stanicu.

Prvi Vojin Petrović, Miodrag Avramović u sredini, Dobrilo Petrović prvi s desna
Prvi Vojin Petrović, Miodrag Avramović u sredini, Dobrilo Petrović prvi s desna

Sreski činovnik Pavle Belaković je u dvadeset tri časa poslao depešu banskoj upravi u Sarajevo izveštaj o ovim demonstracijama, naglašavajući “da vlada mir i da povređenih nema”. U rasterivanju demonstranata nisu učestvovali gradski stažari Vukotić Milutin i Omer Karadarević, koji su tog dana vršili službu pozornika na ulicama grada. Oni su odmah na početku demonstracija pozvali predsednika opštine Dimitrija Vučićevića za instrukcije. Odgovorio im je: “Nemojte da ih dirate… neka ih nek manifestuju ovaj događaj sa Sovjetskom Rusijom”. Diša Vučićević je posle demonstracija pozvao i izgrdio pisara narednika žandarmeriske stanice, Ivana Šuletića i Pavla Bjelokovića, da “nisu trebali dirati omladinu, jer da nije Rusije mi bi danas bili u ratu”.
Ipak se nije završilo na tome. Sredski načelnik je početkom juna izvestio višu vlast da Vučičević ovakvim svojim stavom sabotira rad državnih organa na suzbijanju komunizma, da svesno ili nesvesno pomaže širenju komunizma u gradu. Ako tako nastavi, strahovao je Babić, mišljenja je da Užice može da postane u najskorije vreme stecište komunista u zemlji. I postalo je. 13. maja je vođena i završena istraga u kojoj su Dobrilo Petrović, Miodrag Avramović i Vojin Petrović, sa još njih jedanaest, okrivljeni kao incijatori demonstracija. Svi su dobili po 15 dana zatvora, po izrečenju kazne za “narušavanje javnog reda i mira i poretka”, delo iz člana 360. tačka 3. i člana 327 srpskog kaznenog zakonika, a izdržavanje kazne je počelo odmah. O svom trošku su proveli ove dane u zatvoru užičkog Načelstva.