Čukalovina – „Hvatajte se svi u kolo da vam svira Čukalo“

1861

Stisnu njega Kraljeviću Marko.
Stisnu ti ga, stade mu čukalo.
Pa ti uze Marko sablju ljutu,
Prelomi je na tri polovine…

Iz narodne pesme, “čukalo” narodni izraz za srce od davnina.

Ima jedna zabuna kod Užičana, a to je da svi misle da deo grada koji se „Čukalovina“ tako zove po užičkom harmonikašu Milosavu Ivanoviću Čukalu. Ipak, ovaj deo Užica, koji pripada MZ Rosulje, severozapadno od centra uz levu stranu Uremovačkog potoka, od Klisure na jugozapadu do imanja familije Jovanovići – Mamurovaca, i do pogona „Elektrodistribucije“ tzv. Baždarnice nosi ime po njegovom ocu. Posle Prvog svetskog rata ovo imanje je kupio Jermija Ivanović Čukalo (srce) solunski ratnik rodom iz Gostinice. Kad je kupio imanje, taj deo Užica se zvao Zukovina, bila je to pustara zarasla u smreku i divlje rastinje. Čukalo i njegovi sinovi su imanje iskrčili, kultivisali, a potom prodali za placeve, uglavnom pojedincima za stambenu izgradnju.

Čukalo tokom sedamdesetih godina 20. veka
Čukalo tokom sedamdesetih godina 20. veka

Jedan od Jerimijinih sinova Milisav harmonikaš, koji je nasledio i očev nadimak, imao je svoju priču oko svog nadimka. Da ga nije nasledio od oca i da on ne znači „srce“. Govorio je da je bio nestašan kao klinac i da je često čekićem kucao eksere gde stigne, a otac Jeremija je govorio: „Biće neki čukalo od njega“. Uglavnom, da li je nasledio ili dobio nadimak Čukalo, sada više nije ni važno. Svi su mislili, a i sad misle kada je počeo da kupuje placeve uz Uremovački potok, uz nekadašnje staro očevo imanje, da se taj deo Užica zove po njemu.

Čukalo se u ranoj mladosti okrenuo harmonici uz harmonikaša Ratka Lalovića, naučio da svira… Ubrzo se osamostalio i počeo da zarađuje. Kasnije je svirao u duetu sa Ćopom, Sokanom Božom Šaponjim, Kulapom i drugim harmonikašima užičkoga kraja.

Kada su orkestri počeli da uvode ozvučenje, Čukalo je nabavio prva pojačala, zvučne kutije, mikrofone, kablove i drugu opremu i iznajmljivao je drugima kad njemu nije bila potrebna. Ubrzo je toga bilo poprilično, pa je u užičkim muzičkim krugovima postao veoma poznat. Negde u to vreme je i počeo da kupuje zemljište uz potok…

Bilo kako bilo oko nadimka, u svakom slučaju Milosav Ivanović Čukalo je poseban Užičanin, koga je većina znala. Negov život je veoma poseban ako ničega drugog ono samo zbog žena.

Bio sam kod Čukala jednom, bilo je to u drugoj polovi devedesetih godina 20. veka. Snimali ga za neku od emisija tada veoma razvijene produkcije TV5 Užice. Stigosmo Jugom pred veliku nezavršenu kuću. Tražimo ga uz pomoć ukućana po prostorijama punim harmonikama, pojačalima, delovima od istrumenata… Nađemo ga u jednoj koju zove „radionica“, popravlja harmoniku. Predstavili smo se, hoće da pripoveda ali mi nemamo mogućnosti da ga usmeravamo na teme koje nam trebaju. Puštamo ga da priča kako želi, postavivši mu pitanje da kaže nešto o svom dotadašnjem životu.

Kaže, radio je u građevinarstvu i u poljoprivredi u selu, na očevini u Gostinici. Da je rabadžijao i svirao na svadbama. Od svoje sedamnaeste godine, svirao je pune tri decenije. U Kragujevcu je od nekog Radomira Ramaćanca učio dugmetaru. Radio je kao armirač 3,5 godine… U Užicu je rabadžijao sa konjima u vreme kada je pravljen Trg partizana, kad je raskopavan i rušen Žitni pijac i odatle vozio šut i građevinski materijal.

„Uvek sam svirao. Pustim konje u štalu, uzmem armoniku i sviram svu noć na zabavi. U mojih 69 godina života, trideset sam iskoristio za nespavanje. U dvadeset četiri sata nisam spavao ni pola sata, sat i to sedeći. Posla je bilo do guše, a pare nema đe da stanu u džepove, ispadaju mi, đeca kupe i kažu mi: ’Čiko sviraj, ja vidim da je meni ispalo. Trpao sam ih u džepove, u njedra, ma đe oćeš. Piće, klopa, bilo je šta ti srce želi.“

Čukalo 2012. godine u emisiji TV5 "Za kafanskim stolom" Ilije Petronijevića
Čukalo 2012. godine u emisiji TV5 “Za kafanskim stolom” Ilije Petronijevića

Svirao je Čukalo po svadbama, ispraćajima, po hotelima 13 godina. Plaćao je socijalno i zdravstveno i penziono, pa je otišao u penziju. Pokazao nam je i dve diplome za koje je polagao u Beogradu sedamdesete godine i postao polukvalifikovan harmonikaš, a godine 1973. kvalifikovan. Zatim je kupio dobar istrument. Među prvima u Jugoslaviji je kupio najbolju Dalapu i počeo da svira po hotelima, sa po dve pevačice i pratećim orkestrom od četiri muzičara, po celoj tadašnjoj Jugoslaviji.

„Kada sam svirao koje đe, pa mi se pokvari pojačalo ili harmonika, ja sam to sve slao kući i trpo u magacine, nisam imao vremena da popravljam. Sad po malo popravljam. A za vreme 13 i po godina sviranja po hotelima imao sam kofer i alat i đe god sviram i stanujem imam iznajmljen stan, ja sam pomalo vežbo i učio popravke. Sad kad sam otišao u penziju ondaj pomalo popravljam stare armonike, novčim ih. Tako se zabavljam. Ne može da se pava, tako sam navikao. Radim po celu noć. Nekad radim po celu noć i dan i jopet celu noć.“

Kada je prestao da svira na strani i vratio se u Užice, počeo je da iznajmljuje muzičke istrumente i opremu. Kupio je oko 15 hektara zemlje u selu, koju je izdelio brojnoj deci i prvoj ženi…

Prvi put se Čukalo oženio u šesnaestoj godini. Rođen je 1927. godine, a negov prvi sin je rođen 1945. U životu nije pio ni pušio, samo je „ljubavio“, kako je sam rekao. Ženio se i bio u vezi sa sa 30 žena tokom svog života.

„Tako sam ja u stvari penzionisani muzikant po zanimanju. Ništa mi nije lošije nego kad mi je bilo dvaes godina. I sad volim, mogu sve, pa i ljubav.“
Čukala više nema, negovo vreme je prošlo. Ostala je Čukalovina i brojna sećanja na ovog posebnog Užičanina.