“Draganče zna da čita, ko ga je naučio”

1689

Moja generacija je odrasla u jugoslovenskom socijalizmu. Po prvi put na ovim prostorima, dete radnika i seljaka moglo je steći akademsko obrazovanje. Pristup obrazovanju je bio opšti, kao i pristup zdravstvenoj zaštiti. Politički sistem počivao je na monopolskoj moći Saveza komunista.

Draganče kad je naučio da čita
Draganče kad je naučio da čita

Ono što je takođe bio jedan od ključnih zadataka Jugoslovenske revolucije bilo je postizanje mirnog suživota zaraćenih balkanskih naroda, zagađenih genocidnim nacionalizmima. Jugoslovenski komunisti su tokom prvih nekoliko decenija bili u stanju da obezbede etnički mir, koji je prvi preduslov bilo kog društvenog razvoja. Živelo se u miru i stalnom potenciranju onog Titovog: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svog“. U to vreme generacije iz pedeset i šezdeset i neke, uz prva slova učile su da vole Druga Tita ponekad više od oca, majke, babe i dede… Ja sam se toga spasao naučio sam sam da čitam, birao sam šta da čitam, i znao i znam koga da volim najviše na svetu.

Siguran sam da je najvažniji događaj u mom životu bio kada sam naučio da čitam, nisam još bio napunio 5 godina. U početku mi je mama čitala, a ja sam vrlo brzo počeo sam da čitam, tako da sam čitao stripove još pre nego što sam krenuo u školu. Sam sam naučio da čitam tako da sam samouk čitalac, koji se sam obrazovao.

Babin bukvar
Babin bukvar

Baba mi je poklonila stari lepo dizajniran bukvar, a ja dete ograničenog kretanja, koje je preležalo dečiju paralizu u epidemiji 1956, sam mu se posvetio. Upoređivao sam sličice sa slovima i shvatio da kad vidim šešir da je važan prvi glas, slovo š, ili kada vidim mačku da je to slovo m i tako slovo po slovo. Onda sam počeo da u Politikinom zabavniku povezujem slova i tako sam neosetno naučio da čitam. Prvi je to primetio moj čiča Đorđe Lazović, u to vreme slavni užički sportista košarkaš. Rekao je: “Dragančić zna da čita, ko ga je naučio?”. Svi su se iznenadili kada su zaključili da sam sam, uz pomoć starog bukvara i Politikinog zabavnika, stekao tu najvažniju veštinu.

Kad sam imao pet godina, te 1957, tata je doneo kući prvi Borbin “Kekec”, pandan Politikinom zabavniku. Onda sam se zaljubio u stripove, u mišiće Krca i Maleckog i bio veliki protivnik zlog pacova Antracita. Moji su voleli film i često su me vodili u stari bioskop “Zlatibor” posebno kada su bili dugometražni diznijevi crtani filmovi. Kada počnete da čitate stripove i gledate filmove mašta vam uzavri.

"Kekec", a na naslovnoj strani Krcko i zli Antracit
“Kekec”, a na naslovnoj strani Krcko i zli Antracit

Godine su prolazile, moja radoznalost i maštovitost je sve više rasla Ja sam našao neku vezu između slike sa filmskog platna u bioskopu koje su se kretale, sa statičnim slikama u stripovima . Osetio sam da to ima vrlo sličnu, da ne kažem, istu logiku. Tako sam rastao uz Politikin zabavnik i “Kekec”, Plavi Vjesnik časopise u kojima je bilo i stripova. Međutim, ’62. godine počeli su da izlaze crtani romani i to je povećalo moju strast prema stripovim. Iste godine je u našu kuću stigao i televizor, a sa njim serije i filmovi.

Jugoslavija je uglavnom bila zemlja stripova, nije bilo interneta, svet je još uvek bio crnobeli, nije moglo mnogo da se bira, bioskop, stripovi, ponešto na televiziji i druženje. To je bila jedina prava zabava za moju generaciju iz pedeset i neke.

Ja sam, kada se sve ovo što sam vam ispričao sabere, rastao uz fikciju. Fikcija ima dve upotrebe. Prvo, to je početna stanica ka čitanju. Nagon da se otkrije šta dolazi sledeće, želja da se okrene strana, potreba da se nastavi, iako je teško zato što je neko u nevolji, a vi morate znati šta će se dogoditi na kraju. To je veoma stvaran nagon. On tera da se nauče nove reči, da mislite nove misli, da nastavite. Da otkrijete da čitanje po sebi donosi zadovoljstvo. Jednom kada to otkrijete, na putu ste da čitate sve.

Formirani čitalac sa dobrom koncentracijom
Formirani čitalac sa dobrom koncentracijom

Čitanje je ključ svega. Skorije su se pojavile slutnje da živimo u svetu koji je prevazišao sposobnost da nalazimo smisao u pisanoj reči postaje suvišna. Sumnja je otklonjena, reči su važnije nego ikada: putujemo svetom preko reči pošto se svet preneo na internet, imamo potrebu da pratimo, delimo i shvatimo ono što čitamo. Ljudi koji ne mogu da razumeju jedni druge ne mogu da razmenjuju ideje, ne mogu da komuniciraju, programi za prevođenje posao rade samo donekle ali i to je dovoljno za mudre ljude.

Najjednostavniji način da budemo sigurni da obrazujemo pismenu decu je da ih naučimo da čitaju, ali i da je čitanje aktivnost koja donosi zadovoljstvo. A to znači, najjednostavnije, nalaženje knjiga u kojima uživaju, mogućnost pristupa tim knjigama, Bile one na internetu ili na papiru. Važno je da nam deca odrastaju uz što manje agresivnosti i nasilja. Moja generacija je odrastala uz Diznija, Andersenove bajke i fikcije koje su isticale lepotu i pravdu. Pitanje je da li smo uspeli da svoju decu i unuke vaspitamo u tom duhu. Ako to nismo uspeli u većini kraj pravednosti u svetu je pri samom kraju. Ovog puta pobediće Antracit, a izgubiti Krcko i Malecki.