Septembar 1974.

551

Ovoga septembra su se proslavljali dani oslobođenja u celom užičkom kraju, davane nagrade, otkrivani spomenici i biste, otvarani putevi, postavljani kamen temeljci i dalje se uključivalo u sve procese samoupravljanja, usvajani programi aktivnosti, organizovane “akcije vredne pažnje” i dalje se išlo bez razmišljanja, Titovim putem… Za to vreme u staru Mandića kuću kod Rakijskog drvenog mosta uselili su se užički hipici… Ubrzo se čula muzika, gitare i pesma. Počelo je ono “Seks, alcohol i rokerol”, u to vreme “trava” je bila retost tako da to droga Užicu nije zaživelo u vreme hipika. Mnogi su svraćali neki iz radoznalosti a neki što su mislili da su hipici.

U staru Mandića kuću su se uselili užički hipici
U staru Mandića kuću su se uselili užički hipici

“Užice, nekada grad nadeleko poznat, po izuzetno zdravoj prirodnoj sredini, čistoće i čistoga vazduha, postao je kotlina bez ventilacije spunjena smogom – konglemaeratom svih mogućih isparenja, hemiskih jedinjenja, sa unutrašnjim sagorevanjem, dimnjaka bez filtera, otpadnih voda i materija. Prema broju stanovnka ovaj grad je stigao u sam vrh rang – liste po broju motornih vozila u zemlji, a saobraćaj se odvija kroz najnaseljenije prilaze i prolaze kroz njega. Neslavan rekord on nosi po stepenu zagađenosti Đetinje i njenih pritoka – gradskih neregulsanih pritoka” – pisala je noviar “Vesti” – Olivera Mićić.

Građanstvo je obavešteno da je Sanitarna inspekcija grada objavila da zbog čestih nestajanje vode i zastoja u vodovodnim cevima, građani treba da pre upotrebe prokuvaju vodu i da redovno drže ličnu higijenu. Socijalistička izgradnja je uzimala svoj danak.

U Ravnima je održan veliki narodni zbor povodom puštanja novog puta Bela zemlja – Ravni. Otvoren je i put do Ribaševine.

Ovog septemra sedeo sam u bašti pred Gradskom kavanom i tada sam po prvi put čuo ono “Daj jednu da plaknem pluća”, rečenicu od koje se do današnjih dana plaše svi koji puše skuplje cigarete a izgovaraju je grebatori koji puše “krdžu”, u to vreme najčešću smrdljivu najeftiniju cigarčinu Dravu u žutom pakovanju.

“Kent”, tada najskuplja luksuzna YU licencna cigareta
“Kent”, tada najskuplja luksuzna YU licencna cigareta
Drava jedna od njeftinijih YU cigareta zv. “krdža”
Drava jedna od njeftinijih YU cigareta zv. “krdža”

Ne znam da li je baš tada nastao ovaj Izgovor koji grebatori i dan danas koriste da bi se ogrebali za cigaretu nekog skupljeg brenda. U grebatorskim krugovima je opšte poznato da skuplje cigarete imaju lekovita svojstva koja se manifestuju skidanjem nataloženih naslaga katrana sa pluća i beljenjem požutelih zuba, sa kojima se grebator muči usled dugotrajnog konzumiranja krdže. Tada je najluksuznija cigareta bila “Kent”, king sajs sa mikronajt filterom. Izvesno vreme ove cigarete licencno je proizvodila Duvanska industrija Niš. Najeftinij cigarčine zvane “krdža”, bile su smrdljivice u žutoj kutiji “Drina” i “Zeta”.

Bota je tih sedamdesetih godina bio poznati užički grebator sa Belog groblja. Kada je video Vlada Levog koji je sedeo nasuprot mene za kafanskim stolom on priđe i reče: “Leviša daj jedan Kent da malo plaknem pluća, iskašljavam svako jutro ugalj od ove krdže. A Levi mu strogo odgovori: – Dam ti *urac disteraš oči. Leba nisam jeo jutros da bih ga kupio, puši tu Dravu i ne seri.”. I meni se slično dogogađalo pre nego sam počeo da samujem zbog Kovida. Pušim malo samo kad popijem kafu sa rakijom i to zlatni Vinston koji važi za skuplje cigarete. Poslednjih godina mnogi kupuju duvan i motaju cigare pa kad vide moj Vinston kažu: “Gago daj jednu tvoju da plaknem pluča”, evo ti dve moje… Dok to plakanje pluća ne prekinem: Šta ja da radim sa tim tvojim ljutilom? Kupi sebi Malboro, pa tuširaj pluča do mile volje.

Vlade Levi je bio posebno interesantan Užičanin i dan danas pamtim da sam se slatko nasmejao njgovom kometraru kada je pored našeg stola prošla jedna pomalo zdepasta gospođa: ”Vidi ovu ima dupe ko Sovjetski savez”… Do tada sam čuo sinonima imati bulju ko kineska kutija za glasanje ili imati bulju ko četnicki kazan.

U to vreme užički jezik je obogaćivan raznim sinonimima koji su ostali do današnjih dana ali je važilo da se u užičkom kraju govori najčistiji srpski jezik. Mi Užičani nikada nismo imali problema sa padežima ali itekako imamao problema sa akcentima. Ako slušamo užičke radio stanice ili gledamo nekog Užičanina na televiziji zasmetaće taj otegnuti izgovor kod velikog broja reči. Naravno, većina Užičana će zatvoriti oči pred ovom činjenicom i reći: „Bolje da ja pričam užički, nego da zavijam kao Beograđani. Ko ih bre *ebe“.

Neke reči srpskog jezika imaju posebno značenje samo u Užicu. Npr. reč mutan u kontekstu : „On je baš mutan lik“. Što bi na užičkom značilo da je neko zanimljiv, dopadljiv, kul. Kada ovu rečenicu izgovorite bilo gde van Užica, ljudi ce pomisliti da je to neko ko se bavi ilegalnim radnjama, odnosno da nesto muti… Mi Užičani, obožavamo da skraćujujemo reči. Tako studente iz Užica u Beogradu prepoznaju po tome, jer ga većina koji nisu iz Užica nisu razumeli. U poslednje dve decenije srpski jezik u Užicu se dosta pokvario, Užičani kažu “poseljačio”.

Maleni Žarko Jokanović u sceni priredbe u Užičkoj republici
Maleni Žarko Jokanović u sceni priredbe u Užičkoj republici

Dvadesetčetvrtog septebra dogodio se jedan zaista poseban događaj u Užicu, u sveže okrečenom i renoviranom bioskopu “Partizan” održana je premijera filma “Užička republika”. Draža Marković, presednik presednićtva Srbije je tada rekao: “Užička republika” je izuzetno dobar film… Na premijeri su prisustvovali svi “zaslužni” građani Užica, glmci Božidarka Frajt, Boris Buzančić i Petre Prličko… Na ovoj “istoriskoj” premijeri je prisustvovala i moja malenkst zahvaljujući Božidarki Frajt, koja mi je obezbedila ulaznicu.

Film mi se nije nešto svideo zato što je bio više politički nego ratni. Ipak sadrži nekoliko spektakularnih akcionih scena snimanih na različitim mestima. Neke borbe su na nivou zaseda sa manjim brojem učesnika, tu je i konjički juriš sličan onom iz filma bitka na Neretvi, zatim taj nemački juriš na Užice gde je prikazano desetine tenkova i aviona sa spektakularnim eksplozijama, sve to je bilo više fikcija nego istorijska preciznost… Film takođe sadrži i brojne scena maskara i čestih dokumentarnih materijala uz naraciju, koji se često prebacuju sa igranog na „dokumentarni materijal“. Međutim, većina ovih scena nije pravi dokumentarni materijal, već crno-beli snimak istih glumaca koji smanjuju vrednost scena u kojima su korišteni. To su bili moji utisci koje naravno tada nikome nisam rekao. U filmu se meni lično najviše svideo maleni Žarko Jokanović koji pita: “Čiko jer sav ovaj hleb tvoj?”.